Ilija Vincetić: Daytonski sporazum (Uvod)

1

 

 

Svoje oglede o nasilju međunarodne zajednice i visokih predstavnika  prema Hrvatima BiH Ilija Vincetić je ispisao još 2015. godine. Ništa se nije promijenilo i sve ono na što je Ilija upozoravao eskaliralo je.

U posljednje vrijeme ne prođe ni dan a da velikobošnjački političari ne iskoče sa svojim, porukama i “ahdnamama” a hrvatski političari većinu tih poruka ignoriraju ili ako i reagiraju pozivaju se na EU put BiH itd.

S ovakvim ponašanjem bošnjačkih političara teško da će doći do bilo kakvog napretka i tog EU puta jednostavno nema. Dijagnoza je davno uspostavljena – bošnjačke političke stranke, o kojoj god se radilo još od Daytona, Hrvate vuku za nos. Predugo vremena. Čas glume da su razjedinjeni, čas ovo, čas ono, ali se u sekundi homogeniziraju kada se postavi pitanje jednakopravnosti Hrvata.

I jedini neprijatelj kojega se treba riješiti na sve načine su u stvari Hrvati. Hrvati konstitutivan narod u BiH samo na papiru

A u svemu tome već godinama, još od 2000 su im stranu držali Visoki predstavnici međunarodna zajednica ali i mnogi političari iz Hrvatske.

S vremena na vrijeme “razvesele ” ovo malo Hrvata ispale koju pomirljivu poruku i odu. Malo su radikalniji oko izbora u Hrvatskoj tada ispale nešto i po neku radikalniju izjavu ali to je sve do sljedećih izbora u Hrvatskoj.

Sve je to razlog zašto ponovo objavljujemo ono što je Ilija Vincetić pisao i na što je upozoravao.

   Daran Darko Bašić/Glavni urednik portala Hrvatsko nebo

 

Ilija Vincetić: Daytonski sporazum (Uvod)

Napisano 26.06.2015.

Uvod

Bosna i Hercegovina je mala i mlada zemlja nastala u ratu karakter kojega je vrlo teško definirati. Mnogi su, s različitih aspekata i s različitim interesima pokušali precizno definirati karakter ovog sukoba i dolazili do različitih definicija koje i danas pokušavaju obraniti.

No objektivno gledano, teško je iz definicije rata u Bosni i Hercegovini isključiti elemente građanskog, etničkog, civilizacijskog i drugih sukoba, iako je po mnogima čimbenik srpske agresije na SR Bosnu i Hercegovinu 1992.godine dominantan u pokušaju definiranja karaktera rata u BiH.

Rat u BiH, kako se to papagajski ponavlja, zaustavljen je Daytonskim mirovnim paketom sporazuma potpisanim 15. prosinca 1995.godine, po viđenju SAD-a i njegovih apologeta, dok je, u stvarnosti, sukob tek „zamrznut“. Zanimljivo je da se zamrzavanje nije dogodilo u točci kulminacije zamaha ujedinjenih Hrvatskih snaga (HV i HVO) i Armije RBiH, nego su grubim i otvorenim prijetnjama te snage zaustavljene i spriječeno njihovo daljnje napredovanje, u točci koja je omogućila provedbu ranije «skuhane podjele» BiH. Nakon što su predstavnici Hrvata i Bošnjaka (u svojstvu zatočenika u zračnoj bazi Write Paterson u Daytonu, Ohio), prisiljeni potpisati „Daytonski sporazum“, snage na terenu prisiljene su na povlačenje do omjera 49:51% zaposjednutog teritorija, a tek tada se pristupilo «zamrzavanju» kompletnog stanja.

Da je stanje u Bosni i Hercegovini doista «zamrznuto», govori 20 neplodnih godina mračne, nedemokratske i nasilničke provedbe Daytonskog sporazuma, od strane vojnih snaga (IFOR, SFOR) pod zapovijedanjem NATO-a, IPTF-a i „civilne usprave“ koja će se pamtiti po neviđenom teroru, naličju demokracije personalizirane u represalijama nižerazrednih aparatčika, instalirani na dužnosti Visokog predstavnika, s izuzetkom Carla Bildta (koji je dobio okoristiti „ovlasti“ koje su mu „dodijeljene na Bonnskom sastanku PICA-a.

Kronološki popis dosadašnjih „Visokih predstavnika“ međunarodne zajednice.

Carl Bildt 14.prosinac 1995 – 18.lipanj 1997. godine, odbio primijeniti «ovlasti» dodijeljene na Bonnskoj konferenciji.

Carlos Westendorp lipanj 1997 – srpanj 1999., prihvatio i primjenjivao «ovlasti»

Wolfgang Petritsch kolovoz 1999 – svibanj 2002.godine.

Paddy (Jeremy John Durham) Ashdown 27. svibanj 2002. – 30. svibanj 2006.godine

Christian Schwarz Schilling 30. svibanj 2006. – 30. lipanj 2007.godine

Miroslav Lajčak 30. lipanj 2007. – 26. ožujak 2009.

Valentin Inzko 26. ožujak 2009. –

(Carlos Westendorp, (koji je prakticirao demokraciju naučenu od generalisimus Francisca Franca), Wolfgang Petritsch, (zakržljali ali zloćudni izdanak Benjamina Kalaja…), Paddy Ashdowna, (zloćudni i frustrirani eksponent „britanskih interesa“ na Balkanu)

Nanijeli su nemjerljivu i nepopravljivu štetu interesima Hrvata u BiH.

U čudesnom (do tada neviđenom) procesu demonstrirana je sva nakaznost naličja demokracije. Bosna i Hercegovina je stavljena u laboratorijske uvjete koji su zamišljeni u punom zamahu ludila i perverzije nepoznatih umova. Tek, kao otac je imenovan i od tzv. međunarodne zajednice i administracije SAD slavljeni Richard Holbrooke. Majka ostaje nepoznata, no zacijelo bi je trebalo tražiti u dubokoj sjenci kuhinje britanskih imperijalnih interesa.

Daytonski sporazum svoj „nategnuti“ legalitet (međunarodno javno pravo) i djelomičnu pravovaljanost (potpisi i iznuđena suglasnost Strana u Sporazumu), crpi iz Rezolucije Vijeća Sigurnosti UN-a broj: 1031 od 05. prosinca 1995.godine s pozivom na poglavlje VII Povelje UN.

Pitanje legitimiteta ovog Sporazuma treba pak promatrati dvojako i odvojeno i to kao:

-pitanje vanjskog legitimiteta i

-pitanje unutarnjeg legitimiteta Sporazuma.

Pitanje vanjskog legitimiteta «riješeno» je zakulisnim pokvarenim nagodbama i trulim kompromisima u službi još uvijek netransparentnih interesa «velikih igrača». Rezolucija 1031 je izglasovana u VS UN, i do danas ti interesi osiguravaju lojalnost svih sudionika u toj međunarodnoj prijevari, čime je omogućeno da se nakon potpisa Daytonskog Sporazuma Bosna i Hercegovina (de facto) stavi u položaj (najblaže rečeno) ograničene suverenosti, vrlo sličan položaju «države pod starateljstvom» prema odredbama Poglavlja XII Povelje UN.

Pitanje unutarnjeg legitimiteta do danas nikada nije odgovarajućeg riješeno. Niti su potpisi «Predstavnika» Strana u Sporazumu ikada ratificirani ili ponuđeni na ratificiranje u predstavničkim tijelima, niti su u Bosni i Hercegovini (Federacija BiH i Republika Srpska) provedeni postupci prihvaćanja Daytonskog Ustava BiH (Aneks IV uz Daytonski Sporazum).

Dakle, međunarodna oligarhija koja golim nasiljem, služeći se mehanizmima primitivne (u smislu prakticiranja prisile) vojne, policijske, pravosudne, političke (manipuliranje izborima i izbornim rezultatima), te civilnog dijela izvršne vlasti (u rukama Visokog Predstavnika koji vlada metodologijom srednjovjekovnih despota, izvan i iznad Ustava), u proteklih 20 godina nije ni pokušala postići «unutarnji legitimitet», te stoga nije nikakvo čudo da nakon 20 godina, vladavine međunarodne administracije nema nikakvih pomaka, osim sve veće nesposobnosti i korumpiranosti stranih službenika upućenih u misiju u BiH.

Vrhunac genijalnosti te politike je izbor Bosne i Hercegovine u Vijeće Sigurnosti s početkom trajanja mandata od 01. siječnja 2010.godine, a predsjedavanje istim od 01. siječnja 2011. i u pogledu donosa između suvereni članica „zajednice narodna“, je čista perverzija.

Nikada se povijesti nije dogodilo da jedna nesamostalna zemlja (nesamostalnost i članstvo u UN se međusobno isključuju osim u dijelu koji se odnosi na odredbe Poglavlja VII Povelje UN), bude birana u Vijeće Sigurnosti UN. S Bosnom i Hercegovinom se i to dogodilo, voljom moćnika i opet bez ikakve reakcije „međunarodno zajednice“ ma što ta sintagma značila.

Ovakva primjena međunarodnog prava u rješavanju problema značajnih za mir i sigurnost puno govori o sadašnjosti, ali i o budućnosti međunarodne zajednice i međunarodnih odnosa.

No i pored svega iznesenog, stoji činjenica da je oružani sukob u Bosni i Hercegovini prekinut ili bolje rečeno odgođen.

Narodi Bosne i Hercegovine (u smislu etnosa) prihvatili su navedeni Sporazum nadajući se da će biti bolje iz jednostavnog razloga što normalan um (iz perspektive običnog čovjeka krajem 1995-godine) nije mogao zamisliti gore, dok su njihovi politički predstavnici, (suočeni s golemom silom oličenom u bahatim „diplomantima“ koji govore jezikom moći, stjerani u vlastito dvorište iz kojega otvoreno ili pritajeno reže na susjeda, ali se prijetvorno smiješe i ponizno klanjaju pridošlicama očekujući od njih milost baš za sebe i svoj narod, neiskrenog su izrazili lojalnost DS i neokrunjenom „Njegovom Visočanstvu“ (visokom predstavniku).

Oni koji su bili iskreni i pokušali artikulirati autentične interese svojih naroda hametice su pometeni s političke pozornice, potezom pera Visokog Predstavnika, na način neviđen u demokratskom svijetu. Stotine političara i dužnosnika – izabranih u demokratskoj proceduri provedenoj i nadziranoj od strane predstavnika te iste „međunarodne zajednice“ na temelju ovlasti iz aneksa 3 DS-, na svim razinama ovlasti, smijenjeni su odlukom visokog predstavnika samo unutar hrvatskog etničkog korpusa unutar BiH.

U proteklih 20 godina provedbe Daytonskog Sporazuma, uz svu zahvalnost onima koji su uložili ogromne napore na planu humanitarnog djelovanja, u potpunosti je iznevjeren glavni deklarirani cilj koji se može sažeti u sintagmi: «izgradnja samoodrživog mira i demokracije», dok se prikriveni ciljevi provode začuđujućom upornošću i dosljednošću.

Naime, i danas u Bosni i Hercegovini sve poluge mehanizma upravljanja zemljom još čvrsto drže predstavnici „međunarodne zajednice“. Istina metode vladanja su ponešto promijenjene, pa se umjesto gole vojne i policijske sile sve češće koriste korupcijom, montiranim sudskim procesima i ucjenama u područjima financijske i druge pomoći.

Izgradnja samoodrživog mira i demokracije u interesu sva tri njena konstitutivna naroda (danas je potpuno jasno) nikada i nije bio cilj „međunarodne zajednice“, što se vrlo lako može dokazati raščlambom dosadašnje provedbe.

Umjesto izgradnje samoodrživog mira (kreiranog i vođenog od strane predstavnika tri naroda BiH), u proteklih 20 godina je stvoreno stanje (u mnogočemu gore nego je bilo 90-ih) koje kao nužnost zahtijeva nazočnost međunarodne uprave i vojnih snaga na neodređeno vrijeme.

S druge pak strane, Bosna i Hercegovina je zemljopisno dio Europe, članica je OESS-a, Vijeća Europe, NATO-ova Partnerstva za mir, UN-a. i kao takva ne može trajno biti u nesamostalnom položaju.

Na žalost, većina predstavnika „međunarodne zajednice“ koji se nalaze u BiH, nižerazredni su službenici (aparatčici) koji vladaju u kolonijalnoj maniri, ne pitajući se kako bi prošli kada bi iste takve standarde i metode pokušali primijeniti u zemljama iz kojih dolaze, a ne poznaju Bosnu i Hercegovinu, njezinu etničku, povijesnu, kulturnu i političku anatomiju niti se trude nešto naučiti.

Začuđuje i obeshrabruje činjenica da ta perverzna ideja, skrpljena od rješenja prikupljenih iz različitih zemljopisnih područja, različitih povijesnih razdoblja, različitih političkih, ekonomskih i drugih prilika i nasilno primijenjena na tri naroda, dva entiteta i jednu državu, primijenjena nasilno poput oblačenja luđačke košulje, unatoč neefikasnosti, srednjovjekovnim metodama vladavine, neviđenom stupnju korupcije, javnog gaženja temeljnih ljudskih prava, egzistira već punih 20 godina, na očigled cjelokupne svjetske javnosti.

Vrhunac javno očitovanog licemjerstva i bahate demonstracije neograničene moći bez ikakve odgovornosti je nedavna izjava (veljača 2011.) veleposlanika SAD u BiH, u kojoj isti priznaje da „nemaju ideju“ kako riješiti BiH paradigmu, ali da nikada neće dopustiti formiranje „trećeg entiteta“.

Svaki plan (ili projekt), pa i politički mora biti dimenzioniran određenim okvirom sastavljenim od niza perimetara koji ga smještaju u određeni prostor i vrijeme, mora imati jasno definirane ciljeve, te razrađene mehanizme provedbe, uz precizirane metode, snage i sredstva.

Snage i sredstva trebaju biti primjerene ciljevima a primijenjene metode ne smiju biti u koliziji s općeprihvaćenim standardima, poglavito u pogledu prava članica UN, ali i prava naroda, te ljudskih prava pojedinaca.

Plan se mora periodično evaluirati u odnosu na stupanj ostvarenja postavljenih ciljeva i u tom smislu se, ovisno o stupnju odstupanja, vrše prilagodbe.

Istina, u formalnom pogledu ovo provodi PIC (Vijeće za provedbu mira), uporno mijenjajući samo jednu stranu jednadžbe, dok drugu drže konstantom, ne želeći shvatiti da loš plan ne može polučiti dobre rezultate, bez obzira na količinu primijenjene sile.

U slučaju Daytonskog sporazuma je formalno zadovoljen dio navedenih uvjeta, osim vremenskog okvira, neovisne, objektivne i stručne evaluacije rezultata provedbe, transparentnih ciljeva i td.

Naime, postoji i tijelo koje provodi sporazum, tijelo koje nadgleda provedbu, mnoga savjetodavna tijela, projekt se provodi već 20 godina, utrošena su enormna sredstva, angažirane su prevelike snage, primijenjene su ekstremne nedemokratske metode bez ikakvih ograničenja, nisu polučeni nikakvi rezultati, ali se ne odustaje od promašenog plana ni danas kada je svakome dobronamjernom vidljivo da ovaj i ovakav plan neće dati rezultate u području javno deklariranih ciljeva provedbe DS.

Ono što se analizom dosadašnje provedbe može zaključiti vodi do dva zaključka:

– a) plan administracije SAD (koji je prihvatila „međunarodna zajednica“ i na dvojben način, u pogledu dosljedne primjene međunarodnog javnog prava, legaliziralo Vijeće sigurnosti UN), oličen u paketu poznatom pod nazivom DS, nije dobar, ali je unatoč tomu proglašen dogmom, te se zbog arogancije moćne velesile, prevelikog ega koji ne dopušta preispitivanje, i dalje provodi.

Plan čija se krivulja realizacije kreće u području mjerljivom u promilima, a većim dijelom u području s negativnim predznakom, u provedbi kojega su bile na raspolaganju, i angažirane, neograničene snage i sredstva, koji je provođen u laboratorijskim uvjetima, u provedbi kojega nije bilo pravnog niti etičkog ograničenja u izboru metoda, čija provedba traje 20 godina, jednostavno i kratko rečeno nije dobar. Ili još jasnije rečeno: -«To je loš plan».

Ono što izaziva strah je to što tvorci, provoditelji i kontrolori provedbe tog plana tvrde da je plan dobar, ali «lokalne zajednice» i njihove političke elite (koje uzgred budi rečeno u proteklih 20 godina nitko ništa nije pitao, nego naprotiv, grubo se kažnjavala bilo kakva inicijativa i obilato nagrađivalo slugansko i apologetsko ponašanje) ne pokazuju volju i sposobnost za provedbu „veleumnih idejna“ međunarodnih gubernatora.

– b) postoje netransparentni (tajni) cijevi DS, poznati međunarodnim središtima moći i provedba DS daje očekivane rezultate, ali još nije vrijeme njihovog objavljivanja.

Osobno mislim da bi proces normaliziranja stanja u Bosni i Hercegovini s ciljem izgradnje samoodržive demokratske države imao puno više izgleda kada bi se od strane „međunarodne zajednice“ Bosna i Hercegovina stvarno, a ne samo deklarativno, prihvatila kao punopravna članica UN, sa svim pravima i obvezama koje za sebe zadržavaju druge članice i u normalnoj proceduri počelo razgovarati o činjenicama.

Bosna i Hercegovina je mlada zemlja, jedinstvena u svijetu po mnogim svojim posebnostima i pogrešno je uklapati je u bilo kakve (negdje drugdje primjenjive) modele koji joj ne odgovaraju.

Takvi pokušaji ne mogu se provesti u demokratskoj proceduri i demokratskim sredstvima, te predstavljaju stavljanje hrvatskog naroda  u Bosni i Hercegovini u „Prokrustovu postelju“.

Međutim, niti to primitivno kasapljenje svega što se ne uklapa u „plan“ ne daje željene rezultate. Glavni mesar javno priznaje da nemaju ideja što bi još trebalo amputirati, da ne znaju što hoće, ali znaju što neće. I odlučni su u tome. Neće Hrvatima u BiH priznati kolektivna prava naroda sadržana u Atlantskoj Povelji i u Povelji UN niti ljudska prava koja su stekli rođenjem.

Koliko god Hrvati u BiH bili malobrojni i koliko god sile koje ih sustavno u proteklih 20 godina obespravljuju bile jake, imaju pravo na javnu objavu optužnice i presude.

Imaju pravo na humanu eutanaziju, bez iživljavanja nižerazrednih plaćenika „međunarodne zajednice“.

Naime nitko do sada nije javno, argumentirano i s punom odgovornošću (jer uz silu, a posebno uz pravo na njenu primjenu ide i odgovornost) nije obznanio:

1. Koji su razlozi prisilnog vezivanja Hrvata u BiH u savez (koji to nije) s Bošnjacima?

2. Koji su mehanizmi samozaštite Hrvata u slučaju ugroze u tom savezu?

3. Postoji li izlaz iz tog prisilnog saveza, ako ne postoji čime je jamčena odgovornost onih koji su hrvatski narod doveli u stanje neslobode i oduzeli im sredstva za samoobranu? (ako je netko lišen slobode, te prava na definiranje i obranu interesa, prava na zaštitu biološke opstojnosti, konzumiranja prava koja proizilaze iz načela konstitutivnosti, zaštite ljudskih prava pojedinaca, onaj tko ga je prisilio na takav položaj mora preuzeti odgovornost za posljedice).

4. Je li dovoljno i prihvatljivo da veleposlanik SAD-a, članica vanjskopolitičkoga odbora EU parlamenata Doris Pack, ili bilo tko drugi, jednostavno izjavi da Hrvati u BiH nikada neće dobiti institucionalni oblik samozaštite?

5. Gdje je granica žrtve koju Hrvati moraju podnijeti u svrhu realiziranja nekog netransparentnog cilja (ili ciljeva).

6. Ako Hrvatima „nikada neće biti odobren institucionalizirani oblik samozaštite“ a na to imaju pravo, hoće li oni biti (vođeni nagonom samoodržanja) prinuđeni (bez obzira na cijenu) sami potražiti metode i oblike samoobrane, iako i u sferi iracionalnog.

7. Zbog čega nitko od boraca za ljudska prava, s međunarodnom reputacijom (ili bar u RH) nikada nije javno potražio odgovor na ova pitanja.

8. Hrvati u BiH su (činjenicom da su državljani RH) i državljani EU. Zbog čega EU ne štiti njihova (evidentno ugrožena) elementarna pojedinačna ljudska prava i kolektivna prava konstitutivnog naroda? A zbog ičega Hrvati to sami ne zatraže?

9. Čime se jamči (kojim institutom) ustavni položaj «konstitutivnog naroda» Hrvata u BiH, izrijekom naveden u Aneksu 4 DS.

Pitanja je bezbroj i mogao bi ih nabrajati u nedogled.

Odgovora na žalost nema. Nema ih prije svega zbog toga što ih se nema kome postaviti, zbog funkcioniranja neformalnoga (ail stvaranog) načelna vladavine „moći“ u međunarodnim donosima. Ta pitanja (kojih je bezbroj) na žalost nema tko artikulirati i pronaći mehanizam koji će omogućiti da se, koristeći kanale u postojećoj strukturi institucija EU i UN, te dugih instituta međunarodnog javnog oprava, probiju u najširu javnost i postanu pitanje savjesti slobodoljubivoga svijeta.

Vezano

Visoki predstavnici doveli do nereda u BiH

 

Ilija Vincetić/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara