Damir Pešorda: Što je nama Janez Janša
Vrijeme:4 min, 4 sec
Prije desetak godina zbog tekstića Što je nama Momo Kapor? vodio sam kraću polupolemiku s Igorom Mandićem, koji se upeo braniti tada već pokojnog Momu Kapora. Kojega ja, istini za volju, nisam ni napadao nego sam tek konstatirao da se potkraj života odao četnikovanju te da za Hrvatsku nije pretjerano važan pisac. Uostalom, ni u srpskoj književnosti nije pripadao skupini najboljih, čak ni boljih. Pitak i čitljiv pisac, ali bez dubine, a s protokom vremena i iščezavanjem kasnosocijalističke jugoslavenske osjećajnosti Kapor postaje sve manje čitak i zanimljiv suvremenim čitateljima. Kao i sve plitke pisce vrijeme ga pregazilo. No, pustimo sad Kapora, vratimo se jednom drugom važnom akteru kasnojugoslavenskog samoupravnog socijalizma koji je važan i danas – Janezu Janši. U memoriji moje generacije on je kudikamo važniji lik od Mome Kapora. I pozitivniji, žurim odmah reći.
Naravno, mnogi se sa mnom neće složiti. To je onih Tuđmanovih dvadesetak ili koliko već posto. Međutim, objektivno gledano tih osamdesetih Janša i Mladina su bili budućnost, a Kapor i dozirana kasnosocijalistička otkačenost već prošlost, s perspektivom da završe, kako se tada govorilo, na đubrištu historije. Ondašnjoj studentariji isprazni i smiješni obredi kasnog socijalizma postali su već gadljivi, a Janez Janša i časopis Mladina bili su naprotiv dašak slobode, naznaka dolazećeg vremena. Tih kasnih osamdesetih bio sam u JNA u Skoplju. Jedne se sam se večeri baš dobro nakitio sa Slovencem Jožom Premecom, metalskim radnikom po zanimanju i pankerom po vokaciji, nešto smo popevali i u takvom nas je stanju uhvatio dežurni oficir Trajković. Taj Trajković, ginekomastičan, guzat, proćelav, nezdrave boje lica, nije bio baš za vojne službe, pa je uglavnom boravio u vojarni, obavljao neke papirnate poslove ili dežurao po hodnicima. Šuškalo se i da mu nisu mrski ljepuškasti, golobradi regruti. Ujutro na ribanju kod zapovjednika čete, stanovitog Nevistića, koji je stoički podnosio da mu podređeni i nadređeni redovito prezime preinačuju u Nevestić, saznali smo ja i Joža da smo takvi nikakvi jer čitamo Mladinu. U svijesti čuvara Jugoslavije Mladina je figurirala kao ozbiljan neprijatelj, a Polet tek kao zabava oficirske i funkcionarske djece.
Nadam se da ova digresija može barem donekle i onima koji ga nisu doživjeli predočiti duh vremena kasnog socijalizma, jedne vojske koja se samo izvana doimala snažnom te važnost slovenske Mladine, Janeza Janše i mladih ljudi oko njega. Na žalost, Hrvatska tada nije imala takvih ljudi. Omladinski je funkcionar Goran Radman 1984. posljednji ponosno podignuo štafetu u čast pokojnog diktatora, a Darinko Kosor i Hrvoje Vojković potkraj osamdesetih i početkom devedesetih smišljali su način kako da nekretnine Saveza socijalističke omladine Hrvatske pretvore u vlastiti kapital. Sasvim uspješno sudeći po golemom 6-metarskom bazenu teškom više od tone koji je nedavno preko samo za to napravljene rupe na krovu zgrade u Dalmatinskoj ulici izvlačen kranom iz Vojkovićeva stana od 500 i nešto kvadrata. U Hrvatskoj protivnici sistema nisu imali pristup javnosti. Osim preko stranica crne kronike kao, primjerice, Marko Grubišić i Milan Sušac. Stoga je logično da je mojoj generaciji imponirao Janez Janša, a s mješavinom prijezira i zazora gledali smo na one koji su se tih godina upisivali u Partiju, igrali kolo uz logorsku vatru u Studentskom domu na Savi i zavijali neke sasvim deplasirane pjesme. Koje – gle, čuda! – u posljednje vrijeme opet postaju popularne.
Zato me je oraspoložilo ovih dana kada sam pročitao da je ”Frans Timmermans, potpredsjednik Europske komisije, demonstrativno odbio protokolarno stati pred objektiv zajedno s Janšom i drugima” prilikom slikanja povodom početka šestomjesečnog slovenskog predsjedanja Europskom unijom. Razlog je navodno to što je Janša kritizirao slovenske suce zbog bliskosti s ljevicom i, čemu to kriti, stanovitog kontinuiteta između suvremenog pravosuđa i onoga iz bivšeg sustava. Janšina je opaska bolno točna i ne važi samo za Sloveniju nego i za Hrvatsku. Uostalom, poznaje ih Janša, sudili su mu u socijalizmu, ali i u demokraciji! To što ga prijetvorni Nizozemac osuđuje, to mu je samo plus u očima suverenista diljem Europe. Polako se formira skupina samosvjesnih suverenističkih lidera, mahom iz srednje i istočne Europe. Hoće li to biti dostatno da se očuva kršćanska Europa barem na dijelu europskog ozemlja, kršćanska u kulturološkom i svjetonazorskom smislu, teško je reći. U svakom slučaju, riječ je o vrijednostima za koje se vrijedi boriti. Čak i bez obzira na izglede za uspjeh. Konačno, Janšu vrijedi podržati i zato što se Slovenija normalno i susjedske ponaša prema Hrvatskoj samo kada je on na vlasti. Dočim se vlasti dočepaju ljevičari, poraste i slovenska zlovočlja prema Hrvatskoj. Tako nas je Janšina vlada podržala glede pristupa Schengenu. Da su na vlasti drugovi, recimo, Tanje Fajon, čisto sumnjam da bi bili za to.
Na žalost, kao što Hrvatska tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća nije imala nekoga poput Janeza Janše, nema ga ni početkom dvadesetih godina ovoga stoljeća. Dakle, što je nama Janez Janša danas? Trenutno samo lider susjedne države, na kojemu Slovencima možemo samo zavidjeti, ali, nadajmo se, i putokaz nekim budućim akterima hrvatske političke scene.
Damir Pešorda/HTjednik/Hrvatsko nebo
