Uz Matićevu rezoluciju u Europskom parlamentu

Pred točno tjedan dana Europski parlament usvojio je rezoluciju hrvatskog zastupnika Predraga Matića Freda o seksualnom i reproduktivnom zdravlju. Kao što su nas izvolili izvijestiti tzv. srednjostrujaški mediji, rezolucijom se apelira na države članice Europske unije da uvedu „sveobuhvatni“ seksualni odgoj za mlade, da se omogući bolja dostupnost kontracepcijskih sredstava te da se svakoj ženi omoguće pobačaj i druge zdravstvene usluge. Za Matića i dične europarlamentarce koji su glasovali za usvajanje rezolucije pobačaj je tek „usluga“, a ekstatični način na koji je hrvatski europarlamentarac proslavio usvajanje rezolucije bjelodano ukazuje na utjecaj nečastivog bića koje, kažu, najviše bježi od tamjana.

Derogiranje instituta priziva savjesti?

U jednome dijelu rezolucije Europski parlament žali što „ponekad uobičajena praksa u državama članicama dopušta liječnicima, a ponekad i cijelim zdravstvenim ustanovama, da odbiju pružati usluge na temelju takozvanog prigovora savjesti, što dovodi do uskraćivanja skrbi u vezi s pobačajem na temelju vjere ili savjesti te ugrožava život i prava žena“.

Prevedeno na pučki rječnik, Europski parlament žali što postoji institut priziva savjesti. Postavlja se stoga logično pitanje: žele li EU komesari dugoročno derogirati taj institut i svim liječnicima ginekolozima nametnuti da moraju vršiti abortuse? Jer ipak, za njih je samo riječ o usluzi!

Sama činjenica da se Europski parlament bavi ovim pitanjem govori u prilog toga da će se zaista pokušati ići prema derogiranju instituta priziva savjesti. Naime, prema načelu supsidijarnosti, jednome od temeljnih načela u funkcioniranju Europske unije, pitanja kao što su zdravlje, spolni odgoj, reprodukcija i pobačaj su u zakonodavnoj nadležnosti država članica. Sama rezolucija nije pravno obvezujuća, no očito se priprema teren za budućnost, a oni koji se pozivaju na slobodu i ljudska prava funkcioniraju prema principu najgorih totalitarista.

Protiv rezolucije: HBK, DP, MOST, ali i HDZ

Matićeva rezolucija izazvala je osudu Hrvatske biskupske konferencije, a prouzročila je podjele i među zastupnicima u Hrvatskome saboru. Dok su tzv. progresivci unisono dali potporu njezinu usvajanju usprotivili su se Domovinski pokret, Most, ali i HDZ koji, doduše, sve ove godine u praksi nije mnogo učinio kako bi se u Hrvatskoj zaštitila nerođena djeca.

Komisija HBK Iustitia et Pax istaknula je da izvješće i pripadajuću rezoluciju eurozastupnici trebaju odbaciti jer su suprotni europskim i globalnim dokumentima. Brigu za zdravlje žena i djece treba usmjeriti prema stvarnim zdravstvenim problemima, a ne prema pobačaju i svjetonazorskim pitanjima, smatraju u Komisiji i dodaju da Matićevo izvješće pod krinkom „brige za zdravlje žena“ promovira ideološka i svjetonazorska pitanja, a pobačaj svrstava u „nepostojeća ljudska prava“.

Dr. Stjepo Bartulica iz Domovinskog pokreta smatra da se pod pojmom ženska prava nameće pobačaj kao nešto što je nesporno i uvijek mora biti dostupno. Za njega to je „vrlo problematično. Imamo priziv savjesti. To je institut koji se treba pod svaku cijenu štititi kao temeljno pravo. To bi bilo strašno nazadovanje da opet pojedini liječnici dođu pod pritisak da to moraju vršiti. Ljudi koji se smatraju liberalnima nisu svjesni s kakvim režimima dijele društvo. Najgori režimi u povijesti, pogotovo kad gledamo 20. stoljeće, su kršili to temeljno pravo. I sada Matić smatra da je to opet opravdano u ovome pitanju što je za mene osobno neprihvatljivo“. Bartulica dodaje da se raznim manipulacijama želi namjerno zamagliti stvar pa se govori „o fetusu, o embriju, ja govorim o nerođenom djetetu; svi smo tako nastali kao ljudi. Mislim da je jedini dosljedan stav da se ljudska prava štite od začeća, bez diskriminacije do smrti. Sva ostala ljudska prava ne znače ništa ako osoba nema pravo biti rođena”, smatra Bartulica.

Mostova zastupnica Marija Selak Raspudić naglasila je kršenje načela supsidijarnosti i podsjetila da sloboda mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti spada u ljudska prava i temeljne slobode zajamčene međunarodnim dokumentima i Ustavom RH, a poziv na njegovo dokidanje ili ograničavanje direktno je narušavanje teškom mukom stečenih ljudskih prava nakon zločina Drugog svjetskog rata protiv kojega bi svi trebali ustati.

HDZ-ov zastupnik u Europskom parlamentu Tomislav Sokol na svome je Twitter profilu poručio: „SDP-ovcu Matiću sadržaj Izvješća o reproduktivnim pravima vjerojatno su diktirali strani lobiji koji promoviraju pobačaj. Odlučan u namjeri da zaštitim pravo zdravstvenih djelatnika na priziv savjesti, glasao sam za to da se Matićevo izvješće ukloni s plenarnog dnevnog reda”.

Demokršćani danas

HDZ-ovi zastupnici u Europskome parlamentu glasovali su protiv rezolucije, no dio EPP-ovih zastupnika omogućio je da ona bude usvojena. U isto vrijeme, nije prošla rezolucija o Bosni i Hercegovini u kojoj se spominju tri konstitutivna naroda. Osim što dio navodnih demokršćana iz Europskog parlamenta očigledno zagovara abortus, protivi se, vidimo, i konsocijacijskom modelu demokracije iako su taj koncept zastupale upravo rane demokršćanske opcije. Da je u pitanju Libanon (primjer konsocijacijskog modela) ili neka druga egzotična destinacija nema sumnje kako ne bi glasovali protiv. Toliko o demokršćanstvu danas.

No vratimo se na pitanje abortusa i navodne demokršćane. Prosječan „demokršćanin“ danas reći će kako je „za pravo na život“, ali i „za pravo žene“. Naravno, riječ je o nonsensu i teškoj uvredi za zdrav razum. Logički je nespojivo zauzimanje i jedne i druge opcije. No to su demokršćani koji se boje izraziti svoj stav i uopće nametnuti ovu temu u javnome prostoru. Što će ako ih napadnu agresivne političke i medijske fanfare progresivoida? Demokršćani zato podviju rep ili o ovoj temi šute. A kada progovore, onda navodni demokršćani svoje stavove u pravilu umivaju kako bi bili prihvatljiviji stavovima tzv. mainstreama koji promiče kulturu smrti. Njihovo je licemjerje veće od licemjerja otvorenih zagovornika abortusa.

Ako netko smatra da život ne započinje začećem, koliko god taj stav bio protivan znanosti i moralu, može se shvatiti da njemu abortus ne predstavlja problem. No ako netko smatra da život počinje začećem, a ne zalaže se za zabranu abortusa takav je pojedinac teški licemjer. Ako je začeto dijete novi život, kao što je život i osoba od 15 ili 65 godina, kako je moguće nekažnjeno mu oduzeti taj život? Argument kako bi se abortusi svejedno činili je promašen. I ubojstvo odraslih ljudi je zabranjeno, pa se takva ubojstva svejedno čine.

Promašeni pseudoargumenti

„Ali to je tijelo majke, samo ona može odlučivati, nemaju se tu muškarci što petljati“. Krivo i promašeno. Dijete nije dio materina tijela, nego je u materinu tijelu. Začeto dijete je novo biće, novi život. To što još uvijek ne može funkcionirati samostalno ne znači ništa jer i ljudi u visokim godinama često ne mogu sami funkcionirati bez pomoći drugih. A i mala djeca, nakon što se rode u velikoj su mjeri ovisna od majke. K tome, jeste li ikada čuli da je netko trudnicu pitao: „Kako je vaše tijelo, raste li vaše tijelo?“. Ne, pita ju se kako je beba, kako je dijete, kako se razvija i raste.

Što se tiče muškaraca, ako muškarac nema što odlučivati o nerođenom djetetu (na žalost, često upravo muški partneri i okolina vrše pritisak na ženu da pobaci, pa se postavlja pitanje gdje je u tome slučaju sloboda žene?) kako to da ga se kasnije zakonski tereti za odgoj i uzdržavanje djeteta?

Rimljani su prije prihvaćanja kršćanstva bili pogani, no i oni su zauzimali normalnije stavove za razliku od današnjeg dekristijaniziranog Zapada koji se ne obrušava samo na kršćansko kulturno nasljeđe, nego i na zdrav razum. U Rimu je vrijedilo pravo: nasciturus pro iam nato habetur quotiens de commodis eius agitur – začeto, a nerođeno dijete, smatra se rođenim ako se radi o njegovim pravima. Današnja pozicija daleko je i od pozicije poganskoga Rima!

U odnosu prema nerođenoj djeci skriva se sva dijaboličnost današnjeg vremena

Zauzimanje „za abortus“ skriva se iza tobožnje pozicije „prava na izbor“. No kakav izbor ima nerođeno dijete u slučaju abortusa? Nikakav, ono je objekt nečije samovolje. Je li moralno zaustaviti život bespomoćnome biću? Zdrav razum kaže da nije. No progresivodi se čak oštro protive i tome da se žena prije abortusa mora savjetovati. Zašto bi žena donijela informiranu odluku kad progresivci traže trenutačnu žrtvu na oltaru lažnih bogova?

Na današnjem Zapadu i životinje imaju veća prava od nerođene djece. Zagovornici ubijanja nerođene djece tako govore kako fetus nije osoba. Čak i da prihvatimo tu laž (fetus je nerazvijeno, ali ljudsko biće), znači li to da fetus nema nikakva prava? Životinje nisu osobe, pa svejedno imaju svoja prava. Ako bi netko mučio i ubio psa, koji nije ljudska osoba, dobio bi opravdano visoku kaznu. No ubiti fetus za progresivoide – koji su obično i veliki borci za prava životinja – je opravdano, zar ne? Ako majka prihvati dijete i potencijalno neki ubojica ubije nju i nerođeno dijete on će biti opravdano kažnjen i za ubojstvo djeteta. No ako ga majka ne prihvati i abortira, to nije kažnjivo. Samovolja i suludost, zar ne?

U odnosu prema nerođenoj djeci skriva se sva dijaboličnost današnjeg vremena, sva mržnja prema životu i sva mržnja prema zdravome razumu. Borba dobra i zla nigdje se tako jasno ne vidi nego u odnosu prema abortusu. U demografski umirućoj Europskoj uniji, ali i općenito na Zapadu na sva se vrata s jedne strane promiče ubijanje nerođene djece i kultura smrti, a s druge se strane vabe migranti iz drugoga civilizacijskog kruga da u što većem broju dođu ovdje. Riječ je o potpuno izokrenutom i poremećenom sustavu vrijednosti koji vrijeđa minimum standarda zdravog razuma, ali koji je, na žalost, impregnirao veliki broj ljudi. Jer, svima zdravog razuma trebalo bi biti jasno da tamo gdje nema novih života nastupa jedino smrt. Je li smrt ono što želimo?

Na žalost, zdrav razum često ustukne pred žrtvama tobožnje naprednosti. Brojne, naime, sitne duše zbog straha od etikete „natražnjaka“ (biti protiv zdravog razuma danas je svjedodžba naprednosti!) kukavički legitimiraju izopačeni sustav vrijednosti, šutnjom ili otvorenim pristajanjem uza nj. Još je francuski pjesnik i esejist Charles Pierre Péguy dobro zapazio: „Nikada nećemo doznati u kojim su se sve prilikama ljudi postupali kukavički samo iz straha da ne bi izgledalo da nisu dovoljno progresivni“.

Franjevac prof. dr. sc. Ante Vučković u članku za portal Bitno nedavno je napisao vrlo zanimljive komparacije i opservacije o abortusu. Donosimo najzanimljivije dijelove: „ (…) Ovih se dana na suvremenoj virtualnoj Golgoti uskladilo drugo društvo. Njihove su riječi slične onima na Golgoti. Umjesto ‘Raspni, raspni ga!’, oni viču: ‘Abortiraj, abortiraj!’ Među osobama i skupinama koje su u mnogo čemu međusobno u nesuglasju, a neke čak i u otvorenim međusobnim neprijateljstvima, dogodilo se suglasje oko nerođene djece. Oni znaju sve, u ruci drže moć i informacije i suglasni su oko prava na abortus. Twitovima, srednjim prstima, transparentima, grupama. Pa ipak, ima nešto što ne znaju. Ne znaju ono što znaju njihove žrtve. I ne znaju tko ih je tako usuglasio u jednomu i istomu stavu: u predmnijevanomu pravu na abortus bez ikakvoga ako, bez ijednoga ali. Ne znaju da su već abortirana djeca, kao i ona kojima će ovih dana suglasje oko abortusa odnijeti život, najbliža Raspetome na Golgoti. Raspeti ih je uveo u svoju molitvu. Oni nikada nisu izgovorili ni jednu riječ, ali Isusova je molitva i njihova molitva. Kao što je Isus molio za Pilata, vojnike, svećeničke i narodne glavare, tako i pobačena djeca mole za svoje roditelje, pobornike pobačaja i sve koji u njemu sudjeluju. Svi oni su uključeni u Isusovu molitvu“.

Stepinčeva pozicija zdravog razuma

Mnogi vjernici danas se u Hrvatskoj vole pozivati na bl. Alojzija Stepinca. Što je on govorio o abortusu?

U okružnome pismu protiv abortusa koje je kao nadbiskup Stepinac uputio liječnicima 10. siječnja 1940. čitamo: „ (…) Svijest odgovornosti pred Bogom kao duhovnog poglavara, ljubav prema narodu iz kojega sam nikao i pijetet prema domovini potiču me, da se na Vas, vrlo cijenjeni gospodine, kao i na Vaše ostale liječničke drugove obratim sa nekoliko riječi u pitanju koje ne samo duboko zadire u ljudsku savjest, nego je i od golemog značenja za čitav narodni život. To je pitanje abortusa, koji je zauzeo toliki mah u našoj domovini, da pomalo zadobiva karakter pravog narodnog samoubojstva. To narodno zlo možete Vi po naravi svoga zvanja najuspješnije da pobijate. I upravo u toj činjenici nalazi opravdanje i ovaj moj apel na Vas. Pobačaj je zlo u sebi. Nikakve socijalne indikacije, nikakvi naučni razlozi ne mogu opravdati direktnog pobačaja, niti učiniti da on bude nešto drugo nego što uistinu jest, i što pred Bogom ostaje, naime ubojstvo nevinog čovjeka. A hotimično ubojstvo nevinog čovjeka vapi u nebo za osvetom. Ono je odurno i grešno uvijek, a osobito onda, ako mu je izvor osobni interes i pohlepna težnja za stjecanjem. Pobačaj je i golemo socijalno zlo, koje je donijelo toliko nevolja ne samo pojedincima, nego i čitavim familijama i teško ranila stablo narodnog života u naše doba. No dok pred one, koji treba da budu prvaci u borbi protiv pobačaja iznosim njegovu unutarnju socijalnu zloću, predviđam da će se neki možda samo sažalno nasmijati nad mojim apelom. Ali nikakav prezirni smiješak ne može ukloniti nepromjenjive stvarnosti, koja izvire iz naravnog zakona i pozitivne objave, a ta jest, da je direktni abortus u sebi teško etičko zlo“.

Stepinčevim se riječima nema što dodati, to je pozicija zdravog razuma…

Davor Dijanović/Hrvatski tjednik/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo