M. Nosić: Blagdani bez značenja i značaja

O blagdanima

Značenje riječi blagdan je povezano s hebrejskom riječi šabat kojom su Hebreji i drugi narodi tih područja označavali sedmi dan tjedna, dan kad se je i bog Jahveh odmarao, pa je to naložio i ljudima. Taj dan se ništa nije radilo u polju, slavilo se je Boga u hramu, odmaralo se je, dobro jelo i pilo, dakle blagovalo se je. Ljudi su se taj dan dobro osjećali i bili su dobra raspoloženja. U Rimskom Carstvu je sljedeći dan bio sajmeni, kad se je trgovalo (prodavalo i kupovalo) na za to određenim mjestima. Taj dan je kršćanstvo 310. god. prihvatilo kao sveti dan zbog praktičnih razloga i zbog nauma da se i u tom razlikuju od pripadnika židovske vjere. Kršćani taj dan blaguju i svetkuju. Muslimani su kao sveti dan odabrali petak.

Blagdani su imena kojima se bavi imenoslovlje (onomastika) pa imenovanje čega ili koga mora biti u skladu s jezičnim zakonitostima. Imena blagdana trebaju biti kratka i bez apstraktnih riječi (npr. Božić, Uskrs, Tjelovo…) ili Dan majki, Dan rada, Dan planeta Zemlje… Ime blagdana Dan pobjede i domovinske zahvalnosti nije dobar jer je predugačak i sadrži apstraktnu riječ zahvalnost. Uostalom tim riječima u imenu blagdana nedostaje značenjska podloga i kontekst: pobjeda nad kim i zahvalnost komu.

Blagdani mogu biti vjerski i državni. Vežu se za osobe, događaje, ustanove i organizacije. Neki blagdani traju stoljećima, a neki traju koliko i osobe ili pak države. Tako npr. u bivšoj državi Dan mladosti (25. 5.) je bio blagdan kad se je slavio rođendan predsjednika te države. Ta država je propala pa se više ne slavi ni taj dan niti koji drugi za nju vezan (Dan borca – 4. srpnja., Dan ustanka RH – 27. srpnja, Dan Republike – 29 i 30. studenoga, Dan JNA – 22. prosinca i dr.).

U SR Hrvatskoj su 27. srpnja slavili Dan ustanka koji je bio zasnovan na zločinu protiv naroda zato što su tih dana 1941. god. četnici pobili više od 500 hodočasnika, spalili hrvatskih nekoliko sela i pobili njihove stanovnike. Umjesto toga blagdana u novoj hrvatskoj državi slavi se Dan antifašističke borbe (22. lipnja). Toga dana 1941. god. nekolicina sisačkih komunista nakon rušenja spomenika kralju Aleksandru pobjegla je u šumu kod Žabna bojeći se uhićenja. Nastojali su ustrojiti partizanski odred u čem su uspjeli tek sredinom kolovoza te godine. 22. lipnja 1941. god. Njemačka je napala Sovjetsku Rusiju pa je Kominterna nedugo nakon toga poslala depešu komunističkim partijama da organiziraju protunjemački otpor u svojim zemljama i tako olakšaju teret Rusiji. U skladu s tim KPJ je početkom srpnja 1941. god. usvojila plan aktivnosti i naložila podizanje ustanka u svim regijama. KPJ i njeno rukovodstvo ne bi dopustili podizanje ustanka bez njihova znanja i odobrenja. Osim bijega sisačkih boljševika u šumu, ništa se drugo nije dogodilo toga dana prema čemu bi taj nadnevak bio uzet za državni blagdan. Inače, bilo bi zanimljivo znati tko su ti ljudi (imenom i prezimenom), koliko ih je bilo, koje su narodnosti, gdje su kasnije završili (u četnicima ili partizanima).

Inače, ime toga blagdana (Dan antifašističke borbe) ima i jedan jezični problem. Predmetak anti- se veže za nešto što je bilo ili što i danas postoji. U prvoj polovici prošloga stoljeća postojali su neki državni vladajući pokreti (npr. u Španjolskoj – frankizam, u Italiji – fašizam, u Njemačkoj – nacizam, u Rusiji komunizam…). Ustrojeni su i protupokreti, npr. antifrankizam, antifašizam, antinacizam, antikomunizam…). Fašizam je talijanski pokret i kad je Italija kapitulirala, nestalo je fašizma i antifašizma, oni su postali samo povijesni termini. Antifašisti su se borili samo u onim krajevima koje su okupirali talijanski fašisti. Antinacisti su se borili u onim krajevima koje su okupirali nacisti. Neovisna Država Hrvatska od 10. travnja 1941. do 9. svibnja 1945. god. nije bila ni fašistička ni nacistička nego nacionalna država hrvatskoga naroda koja je nastala u ratno doba u nepovoljnom političkom okružju. Nakon 839. godina tuđinske vlasti NDH je stvorena kao nacionalna država hrvatskoga naroda na prostorima od Kupe i Sutle do Dunava i Drine. Bila je neovisna u mjeri u kojoj je mogla biti neovisna glede tadanjih političkih prilika i odnosa na globalnoj razini. Današnja Hrvatska nije nimalo neovisnija (suverenija) od nekadašnje. Štoviše, danas Hrvati kao narod nastanjuju nikad manji teritorij, imaju nikad manje stanovnika i nikad manji značaj. Fašizam je društveni poredak u Italiji i zemljama koje je Italija okupirala. Antifašizam je zapravo bio borba protiv talijanskoga fašizma u okupiranim zemljama (Slovenija, Hrvatska, Crna Gora, Albanija…). Kad je fašistička Italija kapitulirala 8. rujna 1943., nakon toga datuma nema više ni fašizma ni antifašizma, otišli su u povijest pa tako u rječnicima uz riječi fašizam, fašist, fašistički, antifašizam, antifašist, antifašistički treba stajati kratica pov. (povijesno). Iz ovoga dijela teksta proizlazi da je slavljenje nekakve antifašističke borbe u Hrvatskoj deplasirano i neprimjereno vremenu. Treba svake godine odavati počast žrtvama frankizma, fašizma, nacizma, komunizma… jer se žrtve ne slavi nego im se klanja s pijetetom. Zaključno, taj nepotrebni blagdan vezan za neistinite događaje u šumi kod Žabna treba Hrvatski državni sabor što prije ukinuti i ne sramotiti se pred nadolazećim hrvatskim naraštajima.

Svi ideološki blagdani bivše države otišli su u zaborav, danas postoje samo kao povijesne činjenice. Prije to nije bilo tako. Novine, radio i televizija bili su puni tekstova o njima. Za Dan mladosti cijela država je nosila štafetu, u školama nije bilo nastave, rad u tvornicama je prekidan, sve bi privremeno stalo jer je predsjednik tadanje države slavio rođendan 25. svibnja. A danas, svake godine sve je manje tekstova o tom čovjeku i njegovu rođendanu. Ovdje se može primijeniti jedna narodna izreka. Kad je caru uginuo magarac, svi su dvorjani bili na ukopu magarca. A kad je umro car, nikoga od dvorjana nije bilo na pogrebu cara.

Svi državni blagdani bivših država su otišli u zaborav. Pogledajmo sada kako je to izgledalo s proslavom jugoslavenskih dana ustanka koji su ostali bez značenja i značaja jer danas nikomu ništa ne znače. Narod bi rekao: bilo pa prošlo i ne ponovilo se. To je zato što administrativno određene ideologizirane blagdane stanovništvo ne smatra važnim.

Nakon pomora malo više od milijun Hrvata, Slovenaca i pripadnika drugih naroda u ljetnim mjesecima 1945. god. J. B. Tito je koncem te godine odlučio glorificirati svoju genocidnu pobjedu pa je naložio da se već od 1946. god. po republikama slave dani ustanka te je tako određeno da Srbija dan ustanka slavi 7. srpnja, Crna Gora – 13. srpnja, Hrvatska – 27. srpnja, Bosna i Hercegovina također 27. srpnja. S tom svrhom Tito je u srpnju 1946. god. krenuo na turneju po trima republikama. Nakratko se je zaustavio u Užicama gdje je pozdravio građane, potom se je uputio u Bijelo Polje gdje je održao planirani govor, zatim kraće zadržavanje u Kolašinu i na kraju Cetinje gdje je održao planirani govor 13. srpnja 1946. god. Na Cetinju je razgledao znamenitosti toga grada, a održao je i sastanak s partijskim rukovodstvom Crne Gore. Nakon Cetinja cijeli tjedan se je odmarao na moru u crnogorskom primorju do 20. srpnja kad se je obreo u Dubrovniku. I tu je održao sastanak s partijskim rukovodstvom nakon čega je razgledao dubrovačke znamenitosti, ponajprije Knežev dvor i knjižnicu Male braće. Iz Dubrovnika je 23. srpnja u 10 sati brodom doputovao u Split. U Splitu je također imao zatvoreni sastanak s partijskim rukovodstvom. Splitskomu sastanku su prisustvovali njegovi pratitelji na turneji: Aleksandar Ranković, Milovan Đilas i Svetozar Vukmanović, a od hrvatskih partijaša tu su bili: Ivan Krajačić, Franjo Gaži, Vicko Krstulović, Pavao Krce, Anka Berus, Vice Buljan, Ante Mrduljaš i dr. U Splitu se je Tito zadržao tri dana, razgledao je znamenitosti grada, posjetio je brodogradilište i održao kraći neplanirani govor. Split je napustio 26. srpnja dopodne, uputio se je na Plitvice gdje je prenoćio. 27. srpnja u 12 sati dojahao je na bijelom konju, poput francuskoga cara Napoleona, u obližnju Korenicu gdje je održao planirani govor u povodu hrvatskoga dana ustanka. Iz Korenice je otišao prema Zagrebu.

Tito je na toj turneji održao tri planirana govora: u Bijelom Polju, na Cetinju i u Korenici. Ti su govori bili podijeljeni novinarima, lektorirani i objavljeni u tadašnjim tiskovinama. Analizom tih triju objavljenih govora može se ustvrditi da ih je pisala ista osoba, najvjerojatnije Milovan Đilas, jer je izbor riječi i struktura rečenica u njima u znatnoj mjeri podudarna. Nadalje, za te govore može se ustvrditi da im je izbor riječi bogat, da su rečenice dobro strukturirane i stilizirane, što sve upućuje na fakultetski obrazovana pisca tih govora. Jezik tih govora je naravno ideologiziran, što je bilo i za očekivanje u ono poratno doba.

Tito je u Splitu održao i jedan kraći neplanirani govor okupljenim građanima i radnicima. Govorio je o značaju svoje turneje, o postignutim uspjesima, o potrebi zajedništva, o zadatcima koji njega i njegov narod očekuju i sl. Za razliku od napisanih govora ovdje je Tito morao govoriti iz glave, birati riječi i njihova značenja, te sam strukturirati rečenice. Iako je to bio kratak govor, može se ustvrditi da je izbor riječi bio siromašan, dugi vokali su bili kraćeni, naglasci nestandardni, govornik je često zastajkivao u govoru tražeći pravu riječ. Kad je htio reći da smo mi bogati jer eto imamo i more, nije se mogao sjetiti imena toga mora pa je izustio da je to Adrijatjičjeskoje morje (rus. Адриатичєскоє морє) pokazavši rukom prema njemu. Nevjerojatno je da se nije mogao sjetiti hrvatskoga imena toga mora čovjek koji je navodno radio u brodogradilištu u Kraljevici i gledao to more svaki dan. Umjesto hrvatskoga imena izustio je rusko ime za to more. Takva pogreška se događa osobama koje nisu u dovoljnoj mjeri ovladale nematerinskim (tuđim) jezikom. Iz bogate literature se može saznati da Tito nije bio Hrvat iz Kumrovca nego sovjetski agent, pa je stoga i pogriješio u imenu Jadranskoga mora.

Prof. dr. sc. Milan Nosić/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo