Nenad Piskač: Domovinski rat nije krivac za stradanja civila

0

 

 

Računajući od završetka procesa mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja prošlo je 23 godine od oružane agresije na Hrvatsku. Otad do danas sve hrvatske vlade ignorirale su otvoreno pitanje civilnih žrtava velikosrpske oružane agresije na hrvatsku državu i odgađale ga, valjda čekajući smjernice srbijanskoga Memoranduma II. I dočekale su ih. Ovaj tjedan civilni su stradalnici dobili „svoj“ Zakon. Iz imena Zakona oni i svi zainteresirani hrvatski državljani, kao i bivši državljani bivše SFRJ, dakle, „vasceli region“ mogu shvatiti kako su stradali civili u Hrvatskoj nastradali zbog Domovinskoga rata! Da ga nije bilo, valjda ne bi stradali?!

Naime, kaj. U drugom uzastopnom mandatu hrvatsko-srpske koalicije HDZ-a i SDSS-a umjesto Zakona o civilnim stradalnicima oružane agresije na Republiku Hrvatsku, Hrvatski sabor usvojio je Zakon o civilnim stradalnicima Domovinskog rata! Slučajno? Ne, ne radi se o slučajnosti, već o kontinuitetu osmišljenih podvala politike neoproštene pobjede, politike „federiranja federacije“, politike vječne „tranzicije“, politike nespojive s pobjedom obrambenoga Domovinskog rata nad velikosrbijanskom oružanom agresijom. Ime Zakona kao da jest, a jest jer se upravo tako zove a ne onako kako bi trebao, usklađen sa zaštitom samoproglašenoga „srpskoga sveta“ u koji je nesvrstano-svrstana i Republika Hrvatska.

Ostvarivanje ciljeva srbijanskoga Memoranduma II

Iz imena „Zakona o civilnim stradalnicima Domovinskog rata“ jasno je da on tretira civilne žrtve koje su nastale kao posljedica obrambenoga Domovinskog rata, a ne civilne žrtve nastale kao posljedice velikosrpske agresije. Uzrok rata i zločina protiv mira bila je velikosrpska oružana agresija. To bi hrvatski zakonodavac morao znati. Domovinski rat bio je opravdana reakcija na velikosrpsku agresiju. Velika je razlika između velesrbijanske agresije i Domovinskoga rata. Tu razliku svojedobno je dobro razumio Hrvatski (državni) sabor. Danas pak Hrvatski (republički) sabor ne razlikuje uzrok od posljedice i posljedicu od uzroka. Kad na zakonodavnoj razini dođe do ovakvih anomalija zdrave pameti država ne može normalno funkcionirati, ali može bratstvojedinstveno „federirati“ na dva ključna „federa“ (hrv. opruge) – Plenkoviću i Pupovcu – i na mnoštvu malih opruga uokolo njih, uključujući i federe u oporbi.

Hrvatski (bivši i budući državni) sabor u Deklaraciji o Domovinskom ratu dao je osnovni sadržaj „oružane agresije“ i „Domovinskoga rata“. Zastupnički je dom u njoj potvrdio „da je na Republiku Hrvatsku oružanu agresiju izvršila Srbija, Crna Gora i JNA s oružanom pobunom dijela srpskog pučanstva u Republici Hrvatskoj“. Deklaracija o Domovinskom ratu u točki 2. ističe kako je Republika Hrvatska „vodila (je) pravedan i legitiman, obrambeni i osloboditeljski, a ne agresivni i osvajački rat prema bilo kome u kojem je branila svoj teritorij od velikosrpske agresije unutar međunarodno priznatih granica“. Ako usvojeni Zakon u fokus stavlja civilne žrtve kojima je uzrok Domovinski rat, onda on primarno tretira žrtve u redovima agresora: „Srbije, Crne Gore i JNA s oružanom pobunom dijela srpskog pučanstva u Republici Hrvatskoj“. Nomen est omen.

Međutim, civilne žrtve nastale zbog „oružane agresije“ izvršene po Srbiji, Crnoj Gori, JNA i po oružanoj pobuni dijela srpskog pučanstva, trebale su odavno imati svoj zakon, a Republika Hrvatska nadoknaditi im pretrpljenu žrtvu. Ukupan iznos naknada civilnim žrtvama oružane agresije hrvatska država, platiša narečene naknade, morala je potraživati od država agresora. Očito je kako aktualne političke elite ne znaju dati ni ispravno ime Zakona, niti na dnevni red staviti pitanje plaćanja ratne odštete u koju spadaju i naknade civilnim žrtvama oružane agresije. Hrvatska država, podsjetimo se, nije u stanju pomoći hrvatskim državljanima – civilnim stradalnicima, koji su prošli logore u Srbiji (prepustila ih je logici „snađi se druže“). K tomu u slučaju Hrastov učinila je „korak dalje“, traži od hrvatskoga branitelja da refundira naknadu obiteljima poginulih agresora u oružanoj agresiji na Republiku Hrvatsku. Može se reći da su Hrvatski (republički) sabor, zajedno s hrvatsko-srpskim vladama i federalnim pravosuđem u međuvremenu usvojili osnove teorije i prakse taktike kojom se ostvaruju strateški ciljevi Memoranduma II. prilagođeni 21. stoljeću. Nisu se, dakle, odmakli od stanja i odnosa kakvi su vladali u totalitarizmu Socijalističke Republike Hrvatske.

Nepoštivanje povijesne istine vodi u drugi Domovinski rat

Nijedna civilna žrtva (rata) u Republici Hrvatskoj ne bi nastala da nije bilo velesrbijanske agresije. Bez te oružane agresije ne bi bilo ni Domovinskog rata. Drugim riječima, ime Zakona novi je prinos izjednačavanju krivnje između agresora i žrtve i novi je prinos afirmaciji teze o (dogovorenom) građanskom ratu. Ime Zakona ne poštuje povijesnu istinu. On zaobilazi elementarnu logiku temelja hrvatske države i njezina osnovnoga zakonodavnoga okvira. K tomu otvara i niz drugih pitanja, kao što je – tko će i po kojim kriterijima izraditi registar civilnih žrtava (Domovinskog rata) i rasporediti ih po pretrpljenim kategorijama žrtava oružane agresije: 1. protjerani, 2. ubijeni, 3. ubijeni i masakrirani, 4. silovani, 5. mučeni, 6. opljačkani, 7. osakaćeni, 8. djeca bez roditelja, 9. roditelji bez djeteta, i tako dalje. Koliko civilnih žrtava po tim kategorijama hrvatska država baštini?

Možda je baš zbog svih brojnih otvorenih pitanja bez odgovora Zakon krivoga imena izglasovan u Hrvatskom saboru baš na dan odavno zakašnjeloga donošenja haaške presude dvojici srbijanskih zločinaca sudionika „oružane agresije“, na dan kad su u Zagrebu zaredala uhićenja vezana uz „Bandićevu ostavštinu“ i u jeku svakodnevne histerije oko tragikomičnoga cijepljenja. Drugi, manje bitni događaji, medijski su potpuno prekrili usvajanje Zakona o civilnim žrtvama Domovinskog rata, premda je on za budućnost hrvatske države važniji od sramotno niske presude Simatoviću i Stanišiću, kao i od spomenutih uhićenja i trica i kučina vezanih uz „borbu protiv nevidljivog neprijatelja“.

Ne ulazeći u pojedine članke Zakona krajnje spornog imena, štoviše – politički dugoročno štetnoga imena zakona, već zadržavajući se samo na njegovu imenu, možemo reći da njegovo ime produbljuje „radikalnu politizaciju Domovinskog rata“ i zabrinjavajuće „polarizira hrvatsko društvo“, što može imati „dalekosežne posljedice“. Upravo su to bili razlozi zbog kojih je Zastupnički dom svojedobno usvojio Deklaraciju o Domovinskom ratu. Ona je više puta i na različite načine na zakonodavnoj, izvršnoj i pravosudnoj razini izigrana, izdana, veleizdana i bačena u blato suvremenih oblika „federiranja federacije“. I s imenom narečenoga Zakona, također. Netko, ako smo demokratska država i pravna država (i) za taj čin mora snositi odgovornost, ako „imamo Hrvatsku“ (Franjo Tuđman). Ako je pak nemamo, a uvjeravaju nas da imamo, onda smo u zabludi s nesagledivim posljedicama za državu i naciju, koje vode prema drugom Domovinskom ratu. Dođe li do njega, moramo ga dočekati spremni. Ne dođe li do njega, opet, opreza radi, moramo biti spremni. U oba slučaja moramo se što prije riješiti zakonodavnih autora, izvršnih mutikaša i pravosudnih federalista, koji ne razlikuju uzrok od posljedice.

 

Nenad Piskač/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara