Milanoviću i Plenkoviću: Koordinirano i ozbiljno branite hrvatske nacionalne interese!

Uoči summita NATO-a u Bruxellesu predsjednik Republike Zoran Milanović je rekao: „Neke zemlje ne žele spominjanje Daytonskog sporazuma. Morat ću o tome na summitu razgovarati, inače ne ćemo dati suglasnost na završnu deklaraciju jer nas se tretira kao sitan kusur. Netko ima problem da se u završnoj deklaraciji NATO-a spominje Daytonski sporazum i tri konstitutivna naroda. Kao da je deklaraciju pisala nevladina udruga iz Sarajeva, ne mislim se vratiti u Zagreb s tim. To pokazuje kakve planove za BiH imaju neki međunarodni krugovi, to preko Hrvatske ne će proći”. Prijetnja je urodila plodom, pa je završna deklaracija promijenjena.

“Saveznici snažno podržavaju suverenitet i teritorijalni integritet stabilne i sigurne Bosne i Hercegovine u skladu s Općim okvirnim sporazumom za mir u Bosni i Hercegovini i drugim relevantnim međunarodnim sporazumima, potiču domaće pomirenje i pozivaju političke čelnike da izbjegavaju retoriku podjela. Pohvaljujemo Bosnu i Hercegovinu, zemlju aspiranticu (za članstvo), za njezin doprinos operacijama pod vodstvom NATO-a. Posvećeni smo održavanju snažnog političkog dijaloga s Bosnom i Hercegovinom i pružamo kontinuiranu potporu provedbi svih reformskih napora, uključujući i putem sjedišta NATO-a u Sarajevu. Potičemo vodstvo Bosne i Hercegovine da u potpunosti iskoristi širok raspon NATO-ovih alata za zajedničku sigurnost i partnerstvo. Saveznici pozdravljaju rad Komisije za suradnju s NATO-om. Saveznici potiču političke čelnike na konstruktivan rad i pokazivanje političke volje za dobrobit svih u Bosni i Hercegovini u napredovanju prema euroatlantskoj težnji provedbom prijeko potrebnih političkih, izbornih reformi, vladavine prava, ekonomskih i obrambenih reformi, uključujući i kroz reformski program u suradnji s NATO-om, ne prejudicirajući konačnu odluku o članstvu u NATO-u”.

U svom privatnom ratu s Plenkovićem i „njegovim slugama“ ovaj put pobijedio je Milanović. Pobjedu je pokušao umanjiti ministar vanjskih i europskih poslova Gordan Grlić Radman, ali i, što je indikativno, nelegitiman član Predsjedništva BiH Željko Komšić. No, hrvatski narod jasno je podržao Milanovića koji se ovaj put ponio, kako mnogi ljubitelji velikih riječi vole reći – državnički. Bez obzira na privatni i kontraproduktivni rat između dva predsjednika, Republike i Vlade, ono što svakako zabrinjava jest nedostatak konsenzusa državnog vrha u pitanjima koja spadaju u sferu nacionalnih interesa. A stanje u BiH i položaj Hrvata u BiH, nesumnjivo spadaju u hrvatske nacionalne interese.

Moramo biti svjesni da Daytonski sporazum nije ništa konačno riješio. On je samo zaustavio rat, podijelio je BiH na dva asimetrična entiteta s tri konstitutivna naroda. Istina je, da je u Republici srpskoj konstitutivan narod – srpski, dok su u Federaciji BiH Bošnjaci „konstitutivniji“ od Hrvata, koji malo-pomalo gube svoju i daytonsku i povijesnu konstitutivnost. Iako Daytonski sporazum „nije Biblija“, već „luđačka košulja“ i izvor zla i nepravde, Hrvati se u BiH očajnički trude da ne izgube ona prava koja im teoretski po tom sporazumu pripadaju, jer to je jedino što im je preostalo od demokratskih sredstava kako bi opstali u Bosni i Hercegovini. Na druga sredstva borbe za opstanak oni u ovom trenutku ne računaju, ali ih ni ne odbacuju.

Milanović i Plenković morat će napraviti, načelno i praktički, puno više kako bi, ne samo ispunili svoju ustavnu obvezu, nego i proaktivno pomogli Hrvatima da (pre)žive u BiH koliko god oni bili okruženi neprijateljski raspoloženim politikama Srba i Bošnjaka. Pa, i Hrvata nesklonima „međunarodnoj zajednici“ i njezinim, bilo privremenim, bilo dugoročnim rješenjima. Bilo bi dobro znati koje su se sve države (uz Njemačku i Italiju) protivile spominjanju Daytonskog sporazuma i tri konstitutivna naroda u BiH, premda nije teško pretpostaviti o kojima je riječ, osobito ako pamtimo njihove vanjske politike u početku devedesetih godina prošloga stoljeća i poslije godine 2000. A nije da ne pamtimo one države koje su tvrdo, ali neuspješno, nastojale najprije očuvati Jugoslaviju od raspada, a otkad se ona raspala pokušavaju sve do danas oživjeti pokojni međunarodno pravni subjekt i rekonstruirati ga unatoč demokratski izraženoj volji o tomu da u Jugoslaviji nijedan narod ne želi živjeti, kao ni u „jugosferi“ ili na „Zapadnom Balkanu“. Osim Srba, pod uvjetom da je Jugoslavija, „regija“ ili „Zapadni Balkan“ isto što je i velika Srbija.

Hrvati se moraju opet pitati koji i kakvi se planovi „međunarodne zajednice“ suprotstavljaju demokratskoj volji i težnji hrvatskoga naroda izraženoga u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Događaju se u međunarodnoj politici suspektne stvari. Osobito u odnosu prema tzv. „Zapadnom Balkanu“, kojega, navodno, „međunarodna zajednica“ želi „stabilizirati“, a u praksi stalno ga destabilizira. U takvoj trusnoj geopolitičkoj situaciji očekuje se od hrvatskoga državnog vodstva (i oporbe!) maksimalna ozbiljnost i učinkovita koordiniranost na crti politike obrane hrvatskih nacionalnih interesa. Nacionalni interesi, budimo jasni, za hrvatski narod i njegovu državu, u što je uključen i položaj Hrvata u BiH, važniji su od interesa NATO-a i EU, ili bilo koje druge organizacije, integracije, ili države. Komu to nije jasno, taj se ne bavi hrvatskom politikom, već nekim drugim tuđinskim politikama.

(M.O.)/Hrvatsko nebo