ŠKORI PRIJETI IZDAJA!? Domovinski pokret strahuje hoće li se čak 400 ljudi prodati za svoje interese!

Prije samo desetak dana Miroslav Škoro uvjeravao je javnost da u drugom krugu zagrebačkih izbora ide po pobjedu. Premda su i sami rezultati prvog kruga izbora naslućivali kako će tu pobjedu teško realizirati, on se nije dao smesti pa je samouvjereno građane Zagreba pozivao na referendum. Građani su na referendumu rekli svoje – Miroslav Škoro nije njihov izbor. Umjesto njega, hrvatskom će metropolom ravnati mladi aktivist Tomislav Tomašević. No, bez obzira na taj još jedan neupitni politički poraz, Škoro se ne da pokolebati pa svoj pokret uspoređuje s bebom od 15 mjeseci koja radi svoje prve političke korake.

Čini se, međutim, da Škorinu političku bebu nitko nije upozorio na to da bi neki njezini politički koraci ipak morali biti nešto promišljeniji pa mu tako, recimo, nakon poraza na predsjedničkim izborima nitko nije savjetovao da, ako ništa drugo, barem ostane suzdržan. Onaj čuveni broj tri i sugeriranje biračima da ne glasuju za Kolindu Grabar-Kitarović duboko su se urezali u sjećanje HDZ-ovaca koji su mu uzvratili na zagrebačkim izborima. Istina, malo je zagrebačkih HDZ-ovaca koji su na samom glasanju zaokruživali broj tri, ali je zato puno onih koji su ovu kišnu nedjelju odlučili provesti pred televizorom, umjesto pred glasačkom kutijom zaokružujući Škorino ime.

HDZ-ovi birači pamte pa se tako vrlo dobro sjećaju i Škorinih ultimatuma s parlamentarnih izbora. Iako ni tada nije uspio osvojiti najavljivanih 30-ak mandata, on pred HDZ-ovce izlazi s ponudom o suradnji pod uvjetom da se Plenković, koji im je osigurao vlast, povuče s čela stranke. Politički je to amaterizam koji mu se obio o glavu, a koji je doveo u pitanje opstojnost njegova pokreta pa se sada razni politički diletanti pitaju je li misija Škorina postojanja rušenje Plenkovića i promjena HDZ-a ili je njegova misija Domovinski pokret formirati u ozbiljnu, suverenističku i konzervativnu opciju koja će mrsiti račune HDZ-u kao što to Možemo čini SDP-u.

Beba u povoju

Što god da im je cilj, izgledno je da nisu na dobrom putu. Premda se Škorin rezultat u Zagrebu, koji nikada nije bio sklon desnici, ne može smatrati neuspjehom, problem treba sagledati šire od Zagreba. Škoro nije uspio osvojiti vlast ni u svojoj Slavoniji. Vukovarski rezultat uspjeh je Ivana Penave i Domovinskog pokreta, u Dalmaciji bez Ruže Tomašić, Mosta i Suverenista na političkoj karti ne postoje, a zadali su si autogol stajući uz Marka Jelića u Šibeniku, ali i ne stajući uz HDZ u, primjerice, Sisku, gdje se vladajuća stranka borila protiv lijeve Kristine Ikić-Baniček.

Kad je o vladavini riječ, Škoro se, dakle, nema čime pohvaliti, no još u izbornoj noći dao je naslutiti da je osvojio 400 vijećničkih mjesta po Hrvatskoj, što za bebu u povoju ipak nije malo. No i s tim vijećnicima valja biti oprezan. Zna to Škoro vrlo dobro jer je i u Sabor ušao s mnogo širom potporom i s mnogo većim brojem zastupnika nego sada. Most ga je otpisao već nakon predsjedničkih izbora, osvježio se bračnim parom Raspudić i riječkim vjeroučiteljem Miletićem, nastavljajući graditi neku svoju, intelektualno-konzervativnu političku priču. Zekanović i njegovi Suverenisti Škori su otkazali poslušnost čim su se domogli saborskih klupa, nakon toga su formirali svoj zastupnički klub te su se na lokalnim izborima okušali kao samostalna opcija, što je rezultiralo još jednim debaklom desnice, posebno u Zekanovićevu rodnom Šibeniku

Obrisi sajma

Upravo je Šibenik još jedan pokazatelj da desnica raslojeno ne može osvajati vlast ni u kućnom savjetu, a kamoli u ozbiljnim političkim utakmicama iz kojih je kao pobjednik izašao tek pravaš Karlo Starčević koji je zadržao vlast u svojem Gospiću. No, prema riječima Darka Milinovića, i do toga je došlo uz srčanu potporu HDZ-a. Potporu je Škoro u drugom krugu dobio od svoje kolegice Karoline Vidović-Krišto, no činjenica je da ona, baš poput Milana Vrkljana, više nije dio njegova zastupničkog kluba, pa ni tima. Štoviše, upućeni svjedoče da je Vrkljan jedan od potencijalnih HDZ-ovih spavača.

Sve i da nije, Škoro se mora zapitati što on ima od svojih 400 vijećnika i kako ih zadržati na okupu, pritom gradeći stranačku infrastrukturu potrebnu za ustroj jedne ozbiljne političke opcije. Nije tajna da tek nakon izbornih utakmica hrvatska politika poprima obrise sajma, a na tom sajmu daju se ponude koje se teško odbijaju pa u tom smislu postoji mogućnost da Plenkovićev HDZ razbije tih 400 ljudi koji trenutno stoje uz Domovinski pokret.

Dakako, nije Škori prijetnja samo Plenković, no rezultat lokalnih izbora sugerira HDZ-u da nešto moraju mijenjati. Plenković zasigurno nije taj koji će mijenjati svoju politiku, nije ni taj koji će se pokušavati pomiriti sa Škorom, ali je Plenkovićev modus operandi promatračima njegove političke karijere vrlo jasan. Sa svojim se neprijateljima obračunava tvrdoglavo i postojano sve dok ne padnu. Učinio je to na unutarstranačkim izborima, učinio je to i sa svojim zaboravljenim koalicijskim partnerom HNS-om pa nije nemoguće da mu je idući izazov upravo Škorin pokret koji se tek treba politički profilirati i adekvatno pozicionirati.

Veliki skok

Svoju prvu poziciju Škoro je već zauzeo time što je ušao u drugi krug izbora u Zagrebu, dok je Plenkovićev kandidat ostao na klupi. To je jedan od razloga zbog kojih su, bez obzira na poraz, njegovi suradnici u izbornoj noći imali razloga za zadovoljstvo. Nisu uspjeli pobijediti Tomaševića, ali su zato uspjeli pobijediti Plenkovića, pred kojim stoje ozbiljne političke utakmice. Škoro u tim utakmicama uistinu više nema što izgubiti, znaju to i oni koji su ga vodili u Zagrebu.

Kada već nije uspio preskočiti ljestvicu, Domovinski pokret odlučio ju je podignuti. S obzirom na sve što je prošao u kampanji boreći se s medijskim pritiscima, ali i tempom koji mu je nametnuo Tomašević, osvojenih 30 posto nije malo. Pitanje je što će Škoro dalje učiniti s tim kapitalom. Kapital od 400 tisuća glasova s predsjedničkih izbora danas se već može smatrati prokockanim. Glasovi su to koje je osvojio kao novo lice na političkoj sceni, ali i glasovi koji su mu pripali kao ujedinitelju desnice.

Desnica se u međuvremenu opet raslojila i raspršila, na svoju štetu, pa se čini kako bi družina koja je prvo okupirala, a potom i napustila Škoru od konkurentske platforme Možemo ipak ponešto mogla naučiti. Premda su prošli turbulencije i političko profiliranje, preživjeli napade i prozivke, ekipa iz Možemo držala se skupa, pod istim, lijevo-crvenim kišobranom, gradeći postupno vlastitu političku priču, od skromnog broja zastupnika u Skupštini do pozicija u Saboru te na koncu od osvajanja Zagreba. Premda je iz tog kolosijeka iskočila tek Katarina Peović, posve je jasno kako je krajnja ljevica u pohod na nacionalnu scenu krenula pravodobno i ujedinjeno, što se za desne opcije ne može reći, taština je i na ovim lokalnim izborima bila presudna pa sada desne opcije imaju svoja tri prava pobjednika izbora, no svaki od njih pobjedu je odnio sa svojim timom.

Prilika i opasnost

Tako je, primjerice, Ivan Penava sa svojom nezavisnom listom uz potporu Škorina pokreta zavladao Vukovarom, Most se s Mirom Buljem izborio za Sinj, Starčeviću je pripao Gospić. Da su ovi konzervativni dečki doista na izbore uspjeli ući ujedinjeno kao u bitki za Pantovčak, tada bi se moglo govoriti o respektabilnim rezultatima, ovako se priča svela na vijećnike koji za Škoru predstavljaju i priliku i opasnost.

Pitanje je hoće li on i njegov tim moći politički kontrolirati i usmjeravati svoj ljude ili će se većina njih prodati za vlastite interese kao u Saboru. Pitanja je u ovoj političkoj priči bezbroj, Škorina beba tek je prohodala, pred njom su veliki i odlučujući izazovi koji će odlučiti njezin daljnji politički smjer, no u svakom slučaju, mogućnosti nema previše. Ili će ujediniti glave i otvoriti vrata novoj, trećoj opciji ili će pod utegom vlastitih taština ostati raslojeni, time potpisujući svoj politički kraj, kao što se to uvijek dosad događalo s takozvanim trećim opcijama koje su nastojale pomrsiti račune HDZ-u iza kojega, bez obzira na Plenkovića, stoji moćna financijska i infrastrukturna organizacija bez koje ni jedno desno krilo u Hrvatskoj ne može funkcionirati.