Ž. Dogan: Kako se Hrvatska uništava iznutra

 MOŽEMO mi još ‘bolje’

Na hrvatskoj političkoj sceni događaju se zaista bizarne i teško shvatljive stvari. Nakon izbora, jugokomunističkim odgojem frustriranog i dezorijentiranog bezvjernika na čelo države, pobožni hrvatski narod (preko 90% katolika) izabrao je za gradonačelnika milijunskog glavnog grada predstavnika ‘ugroženih’ pripadnika duginih boja i zelenih livada koji se protivi izgradnji crkava.

Što je slijedeće? Izbor Olivera Frljića za ravnatelja HNK na Trgu maršala Tita, Mile Kekina za dirigenta Zagrebačke filharmonije, Vedrane Rudan za predsjednicu društva hrvatskih književnika? Zašto ne Manolića za predsjednika počasnog bleiburškog voda, a Stipu Mesića za veleposlanika u Vatikanu?

Vidite, MOŽEMO mi još ‘bolje’.

Ipak, osjeća li 90% katolika u najkatoličkijoj zemlji Europe barem malo stid i grižnju savjesti dok nijemo promatra kako ga se na takav način sramoti i ponižava? Vjerojatno ne, jer bi u suprotnom masovno izašli na izbore i svojim glasovima spriječili da im se to događa. Toliko o razini vjere, morala i političke svijesti većine u današnjoj Hrvatskoj.

Interesantno, mi Hrvati se ljutimo ako nas netko nazove Jugoslavenima ili Balkancima i volimo isticati da to nismo.

Ali ponašanje, ukusi i navike često govore drugačije. Pa ako zaista želimo razbijati stereotip o nama kao zloćudnom balkanskom plemenu nezrelom za vlastitu slobodu i državu, kakav nameću Srbi, ili onaj o ‘slučajnoj državi i paradoksalnoj naciji’ kakvim nas prikazuje trenutni predsjednik, onda sami sebi i svijetu MORAMO ponuditi nešto što će nas prikazivati u originalnijem i ljepšem svijetlu.

‘Jesmo li se umorili, jesu li nas prevarili, jel nas vrijeme pregazilo….?’

Po svemu sudeći sazrijelo je vrijeme da se nakon 30 godina života u vlastitoj državi pošteno suočimo sami sa sobom, stanemo pred zrcalo i upitamo se – tko smo, što smo, znamo li što hoćemo i kuda idemo? Ili nas sve to skupa uopće nije briga. Dok s time ne raščistimo nema nama boljih dana ni sretnije budućnosti, već samo besmislena vrtnja u zacrtanom krugu ponavljanja jednih te istih grešaka i zabluda.

Izbor Zorana Milanovića za predsjednika države i Tomislava Tomaševića za gradonačelnika glavnog grada jasan je signal da ima nešto debelo trulo u državi Hrvatskoj. Ali i izravni podsjetnici da većina Hrvata polako gubi samopoštovanje i zahvalnost za nevjerojatnu patnju i žrtvu koju su naraštaji prije nas podnijeli za postignuće današnje slobode i države.

Dok ovo pišem u glavu mi odnekud naviru stihovi Thompsonove pjesme ‘Jesmo li se umorili, jesu li nas prevarili, jel nas vrijeme pregazilo….?’ Nu, ostavimo se pjesama i sentimentalnosti za druge prigode. Ova tema je ozbiljna i važna.
Važno je razumjeti da Tomašević nije slučajno ni spontanom voljom naroda izabran za gradonačelnika hrvatskog glavnog grada. Njegov bivši ulični aktivizam i svaki potez godinama unaprijed je pozorno pripreman, koordiniran i i tempiran. Isto takav ‘slučajni’ izbor dogodio se Mesiću, Josipoviću i Milanoviću prije njega. Tomašević je dakle samo posljednji u nizu primjera na kojem se razvidno može uočiti kako se reciklirani ‘bivši’ Jugoslaveni i ubačene krtice, pripremljene i sponzorirane izvana, dovode na čelne funkcije u novostvorenoj hrvatskoj državi.

Ne da bi bili istinski predstavnici hrvatskog naroda već jednostavno iznajmljeni izvođači radova.

Tomaševićevi predizborni nastupi još jednom su do srži ogolili i očito potvrdili kako kod takvih pukih namjesnika u današnjoj Hrvatskoj nema politike hrvatskog duha i interesa. Zapravo, nema nikakve politike, samo zadatak da se sabotira ili sprječava dolazak na vlast sposobnih domoljuba i uništava svaki uspjeh koji bi vodio napretku, ugledu i boljoj budućnosti samostalne hrvatske države i naroda.

Jednadžba je vrlo jednostavna

Tuđman… Gotovina… Hrvatska nogometna reprezentacija… Dinamo… Agrokor… Kolinda…. Zanima vas što je slijedeće? Pratite samo sudbinu mladog genijalca Mate Rimca i njemu sličnih koji trenutno predstavljaju hrvatski uspjeh na svjetskoj sceni… Kada duboka država i ‘hrvatski’ mediji dobiju mig da im pokucaju na vrata, vidjet ćete kako će se svi ti uspjesi i izvori hrvatskog ponosa po već viđenoj matrici biti (s)rušeni i izokrenuti u nešto čega bi se mi navodno trebali stidjeti.

Koliko će nam još uzeti vremena dok ne shvatimo da im to uspijeva samo zato što kao narod još nismo akumulirali dovoljno političke pismenosti, sloge i volje da bi se mogli učinkovito boriti protiv te pošasti. Činjenica je da se ti profesionalni prodavači magle, iza kojih ne stoje nikakve zasluge i postignuća za hrvatski narod, još uvijek održavaju na vlasti i ključnim položajima zahvaljujući kombinaciji međusobno povezanih unutarnjih i vanjskih čimbenika, među kojima politička nezrelost i lijenost velikog broja Hrvata igra važnu ulogu.

Od Tuđmanove smrti do danas u Hrvatskoj se dakle radi na zacrtanom projektu i medijskoj kampanji iza kojih stoji glavni cilj – destabilizirati samostalnu Hrvatsku i osigurati da njeno potencijalno veliko bogatstvo i uspjesi ne donose dobrobit njenim građanima već zatvorenom krugu umreženih namjesničkih grupacija i vanjskih sponzora povezanih s njima. Ali isto tako da u budućnosti, kao i u bivšoj Jugoslaviji, Hrvatska ponovo postane crpilište sredstava kojima će ‘međunarodna zajednica’ centara moći uzdržavati ‘mir i regionalnu stabilnost na Zapadnom Balkanu’. Bez bacanja svog novca u tu jamu bez dna.

Ono što se od, u tu svrhu angažiranih ‘bivših’ Jugoslavena i izvana sponzoriranih aktivista, traži jest da u pripremi terena razbijaju svaki uspjeh, obrambeno domljublje i temeljne vrijednosti koje hrvatski narod drže skupa. A čim dođu na vlast iste sekunde zaborave što su to hrvatski nacionalni interesi i ispunjavajući zahtjeve svojih globalnih i regionalnih sponzora uopće ne razmišljaju koliku štete time nanose ‘svom’ narodu i državi.

Jednadžba tih odnosa vrlo je jednostavna. Ako si zomboidni sluga onda nemaš što misliti. Gazda misli i odlučuje za tebe, a ti, svjesno ili nesvjesno, sprovodiš ono što je njemu važno. Tako da ono što je narodu kojeg navodno predstavljaš važno – postaje potpuno nevažno, što se obilno nagrađuje novcima, stanovima, najboljim položajima u društvu i zlatnim publicitetom u medijima.

Tako uhljebljeni ‘hrvatski’ političari i aktivisti razmišljaju samo o onome što je za njih najvažnije, a to je parazitsko uživanje u privilegijama koje im pružaju vlast ili namjesnički položaji uz obvezno širenje paranoje o ‘ponovnom buđenju hrvatskog fašizma’ kako na njihova mjesta ne bi došli ‘fašisti’. To je u stvari izlizana etiketa za uspješne i sposobne domoljube bez tereta komunističke i jugobalkanske prošlosti.

Vrijeme je dakle da sve te odnarođene i izopačene snage u hrvatskom društvu koje se perfidno bore protiv uspješne, zdrave i samosvjesne Hrvatske nazovemo njihovim pravim imenom – profesionalnim parazitima. Iz jednostavnog razloga što oni u biti ništa drugo ne rade, osim što se kao zatvorski čuvari hrvatskog naroda tove na njegovim leđima na račun sabotaže uspjeha i neprestane borbe da na vlast u Hrvatskoj ne dođu nekakvi imaginarni ‘hrvatski fašisti’.

Politička prostitucija jedan je od najstarijih zanata na svijetu pa je to i u okupiranoj Hrvatskoj stoljećima bilo najprofitabilnije zanimanje.

‘Antifašistički’ preodgoj i ‘detuđmanizacija’

U jugokomunističkom inkubatoru bivše države uzgojen je poseban soj odnarođenih zombija kojima hrvatsko i Hrvatska ne znače ništa. Nažalost, takvi još uvijek nađu način (uz ‘malu’ pomoć sa strane) kako isplivati na površinu i popeti se za kormilo današnjeg hrvatskog broda.

Ne suprotstavljajući se tome dovoljno složno i snažno, u zadnjih 20-tak godina hrvatski narod ponovo trpi sustavni ‘antifašistički’ preodgoj i ‘detuđmanizaciju’ na način da mu se oduzima pravo na nacionalno bogatstvo i identitet, slobodan život i vlastiti put.

Sjetite se kako su, djelujući kao regionalni namjesnici ‘međunarodne zajednice’, a ne predstavnici hrvatskog naroda i države, ‘bivši’ Jugoslaveni, Mesić, Josipović i Milanović u svojim bivšim mandatima, sustavno potkopavali (i još uvijek potkopavaju) vjeru u novostvorenu hrvatsku državu, u hrvatsku politiku i političare. Vraćajući tako stanje bivše nezainteresiranosti i beznađa skoro su u potpunosti zatukli entuzijazam i nadu u bolju budućnost koja se do njihovog dolaska na vlast osjećala na svim područjima društvenog života u Hrvatskoj.

Predizborne manipulacije i podmetanja, medijska tortura i spinovi, nebrojene političko-obavještajne spletke i skandali, izrežirani ‘navijački’ incidenti i afere, regionalne integracije i neprirodne koalicije… Sve to je od Tuđmanove smrti do danas imalo za cilj izazvati razočarenje, sumnju, podjele i beznađe u hrvatskom društvu.

Oštrica udbaške duboke države te Pupovčevih i Sorošovih aktivista uglavnom je bila i ostala uperena na blaćenje Tuđmana, branitelja i domoljuba, ismijavanju crkve i u narodu općeprihvaćenog, kršćanskog shvaćanja obitelji i morala. Sve se to od 2000.-te neprestano javno izvrgava ruglu i predstavlja kao simbole zaostalosti, nepravde i netolerancije kojih se treba što prije riješiti.

Bivši kavez nove – ‘Regije’

Orkestriranim kritikama ‘zatucanih ognjištara’ i ‘fašista’, urušavanjem morala i identitetskih vrijednosti i dalje se nastavlja trovati svijest lako zavodljivih Hrvata, kako bi se što veći broj njih dovelo u takvo stanje u kojem ih više uopće neće biti briga za vlastitu slobodu i državu. Time bi se lakše poništila postignuća ‘glupog i nepotrebnog građanskog rata’ i Hrvatska ponovo vratila u bivši kavez nove – ‘Regije’.

Zbog toga je svaki neizlazak na izbore ili glas za vlast ‘bivših’ Jugoslavena i izvana sponzoriranih plaćenika koji nas ponovo vode ‘kao guske u maglu’ opasno kockanje s budućnošću. Žalosno je vidjeti koliko se Hrvata od 2000.-te otuđilo i pridružilo odnarođenim parazitima dijeliti tu sramotu s njima.

Svim tim jugonostalgičnim Don Quixotima koji nas još guše mitovima o Titu i Jasenovcu, svim tim Soroševim stipendistima i opskurnim likovima iz nevladinih udruga koji se koriste kao katalizator za stvaranje ‘nove’ regionalno balkanske zajednice u okviru EU, treba stalno davati do znanja kako znamo koja je njihova uloga i na svim izborima davati im crveni karton.

Ništa se dakle u Hrvatskoj promijeniti neće dok narod politički ne sazrije i ne prozre način na koji ga se manipulira. Ali i dok svoja demokratska prava i dužnosti ne shvati ozbiljno i u puno većem postotku aktivno sudjeluje u izbornom procesu, potpuno svjestan kako će nakon toga odluke izabranih predstavnika u priličnoj mjeri utjecati na njegov život i budućnost.

Ne zaboravimo, jedan narod, država, bilo koje društvo ili sportski klub uspješni su upravo toliko koliko napora u to ulože svi njihovi članovi. Dakle temeljni preduvjet za zdrav napredak i uspjeh današnje hrvatske države je da njeni građani aktivno i u što većem broju sudjeluju u političkim procesima koji utječu na njihov život.

Po istoj logici temeljni preduvjet da jednom državom ili društvom vladaju grabežljivi manipulatori i paraziti je da se narod razočara i uspava, da mu se nametnu međusobne svađe i podjele pa preko toga sluganstvo i propadanje.

Čuveni Noam Chomsky je rekao: ‘Oni privilegirani, koji vladaju društvom žele apatično, disciplinirano i poslušno pučanstvo koje ne dovodi u pitanje njihove privilegije ni uređenja u kojem im to uspijeva. Običan građanin ne treba im podariti taj poklon. Sudjelovanje u političkim procesima ključni je korak u mijenjanju stanja u društvu’ .

Još prije 180 godina M. Bakunjin napisao je nešto vrlo slično : ‘Kada mase utonu u duboki san i predaju se strpljivom sluganstvu i propadanju onda i najbolji ljudi među njima, najenergičniji i najinteligentniji koji bi u drugačijem ozračju mogli dati veliki prinos općoj dobrobiti i humanosti, nužno postaju despoti i tlačitelji. S druge strane u (politički) osviještenom društvu koje budno i ljubomorno čuva svoju slobodu i pokazuje spremnost braniti svoja prava, čak najegoističniji i najzlobniji pojedinci postaju dobri članovi društva. Tolika je snaga naroda. Tisuće puta veća nego najjačeg pojedinca’

Zar ne bi bilo krasno da šutljiva hrvatska većina, koja se do sada ponašala u stilu ‘neću politiku u moju butigu’, bude više aktivna u osporavanju sve vidljivijeg podmuklog taočenja već viđenom prošlošću. Jer se upravo njoj to najviše obija o glavu. Pri tom, snagu naroda ne treba pokazivati na balkanski primitivan način, pljuvanjem, prijetnjama i prostačkim vrijeđanjem, kojim se postiže suprotan rezultat. Već na uljuđen, organiziran i učinkovit način, poglavito preko glasačkih kutija za vrijeme izbora.

Možemo li odustati od daljnje borbe za sebe i svoje?

Eto, za početak pokazivanja snage naroda, bilo bi interesantno vidjeti što bi se dogodilo kada bi recimo na 3 mjeseca desetci tisuća običnih Hrvata, kojima se gadi trenutna kopija ‘bivšeg’ medijskog jednoumlja, počelo bojkotirati jugonostalgično uređivane i orijentirane mainstream ‘hrvatske’ medije. Ili kada bi recimo urede i elektroničku poštu čelnih političara i saborskih zastupnika iste takve orijentacije počeli masovno zatrpavati pristojnim pismima i porukama neslaganja s takvom njihovom politikom. Tada bi sigurno razmislili isplatili li im se i dalje forsirati taj licemjerni cirkus znajući da su pročitana knjiga i što ih na idućim izborima čeka.

Mnogi Hrvati nakon oslobođenja od jugo-velikosrpske okupacije, ideju slobode olako su shvatili. Kao nešto što će automatski, samo od sebe popravljati sve što ne valja u društvu bez njihovog aktivnog sudjelovanja i zalaganja. Posljedica takvog ponašanja je da ni 30 godina od osamostaljenja nisu ostvarena početna očekivanja ljudi. Zbog toga se hrvatski narod osjeća prevarenim i sve više gubi interes za politiku i političare.

Razumljivo je, dakle, to što se puno ljudi u Hrvatskoj s razlogom razočaralo i izgubilo povjerenje u ‘hrvatske’ političare koji od 2000.-te, od kada je Soroš ‘izvršio kontrarevoluciju’ (G. Beck) i postao ‘stečajni upravitelj Hrvatske’ (D. Margetić), ne predstavljaju nego izdaju i prodaju njegove interese.

Ali ako je cijeli život borba za bolje sutra, možemo li odustati od daljnje borbe za sebe i svoje? Za budućnost vlastite djece.

Željko Dogan/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo