Nataša Božinović: Hrvatska bez junaka i LGBT paradoksi

Ako je danas najveće junaštvo izaći iz ormara, jasno je da tu Zrinskome i Frankopanu nema mjesta. Nema mjesta ni banu Jelačiću ni barunu Trenku, a tek patnja Katarine Zrinske i odlazak u samostan nakon što su joj mužu i bratu odsjekli glave dođe k’o klišej iz gotičke književnosti Marije Jurić Zagorke. Preneseno u sadašnjost, i kao smetnja. Dionici Domovinskoga rata,  majke i sestre poginulih branitelja i žrtava rata živi su dokaz da postoji junaštvo i žrtva, iskrena patnja, ponos i sjećanje, ali ne u vladavini zaborava ili bolje reći vladavini selektivne memorije. Tomaševićeva partija pobijedila je ’45., a izgubila ’95. To što mu ’95-a, omogućuje sudjelovanje na izborima, to valjda treba zaboraviti.

No nije to jedini paradoks. Ima ih napretek. Toliko da se zdrav razum gubi. Na zidovima LGBT prostorija vjerojatno ne ćete vidjeti ni jednoga homoseksualca žrtvu komunizma, ali ćete zato uvijek vidjeti komunističke simbole uz zastavu duginih boja kao simbol slobode. Ne postoji ni jedna materijalna tamnica koja će biti nadmoćnija od duhovne. Socijalistička Jugoslavija je toliko izgradila moćan duhovni kazamat da on djeluje i dan danas u svijesti ljudi. Ne samo onih koji su bili direktno pod utjecajem, živeći u tome sustavu, nego se prenosi i na one rođene poslije. U slobodnoj Hrvatskoj kada LGBT osoba izađe iz ormara, za to „junaštvo“ dobije mjesto voditelja na HTV-u, a u komunizmu tešku robiju i mučenje, a opet će radije staviti simbole te robije negoli hrvatski grb pod kojim ima ne samo sva prava, nego u najvećem slučaju i sve povlastice i u najčešćem slučaju neadekvatno stupnju talenta i sposobnosti za dobivene povlastice. Takav paradoks je rezultat duhovnog čerečenja SFRJ kazamata. Stokholmski sindrom. 

Postoji doktorat gay aktiviste Franka Dote o represiji komunističkoga sustava u Jugoslaviji spram LGTB osoba, ali pod mentorstvom Tvrtka Jakovine, jasno je da je cilj opravdavanje hipoteze o socijalizmu s ljudskim licem. Kao; bilo je represije, ali je bilo i u zapadnjačkom svijetu. Brutalni zagrebački i dubrovački proces 1949. protiv LGBT osoba, navodi se kao srednji vijek spram „svježine“ mitskih osamdesetih i pomaka nabolje. Istina je zapravo da se  dekriminalizacija zbila tek 1977., ali su i dalje ocjenjivani kao nešto što idealiziranoj slici partijskoga čovjeka ne smije prići ni blizu. Oni nad kojima se zbivala represija, vrše danas represiju veličajući sustav koji je nad njima vršio represiju. Tu u pravilu spadaju razni aktivisti, ali sukladno pojednostavljenju i banaliziranju puno bitnijih tema, zašto ne skraćeno, LGBT komunisti. 

Represija LGBT komunista sukladno globalnome trendu izvlači iz ormara samo povijesne junake kojima  prilijepe homoseksualnost ili feminizam ili Me Too ili BLM aktivnost. Primjerice, da vas ne zbunjuje, a spomenula sam to ne jednom, kod Veljače je uz feminističku aktivnost, primijećena i BLM aktivnost. Nije to nešto sada, ali govorim za budućnost. Da za 100 godina ne osvane njena skulptura u nekome parku. Događa se već i pravim junacima i pjesnicima.

Iako skroz neprovjerena ljubavna veza između Nazora i Kovačića, ona se oživljava kao stvarnost LGBT komunistima. Tako raste jedan paralelni svijet junaka koji koketira s poviješću tek toliko da zamagli istinu, a da pri tom ima za cilj jednostranu ideološku afirmaciju. Dvoje pjesnika odlaze u partizane kao simpatizeri HSS-a. Kovačić pogiba od četničkoga noža. Žrtva je i simbol divljanja velikosrpskih stremljenja. Nazor uz one režimske, piše i one prave pjesme. Jedna od ljepših je o ljubavi spram jeziku: „…Drevni i lijepi jeziče Hrvata…“ 

Nedvojbena je njihova pripadnost hrvatskome biću, ali ono što postaje vrijednost jest njihova insinuirana homoseksualnost. Možda ih to spasi od zaborava. Kao što se na robu lijepi etiketa „EKO proizvod“, dogodit će se tako s povijesnim vrijednostima. Cenzori koji nalikuju Jakovini, Klasiću, Markovini, lijepit će tako LGBT, SFRJ, BLM, Me Too proizvod! I ljudi će to kupovati. Već  kupuju u knjigama, kazališnim predstavama, filmovima i TV emisijama i ono najosjetljivije, u školama. 

Kad vam Rada Borić dohvati Mariju Jurić Zagorku, budite sigurni da će od silnoga bogatstva njene ličnosti gdje hrvatski nacionalizam prožima apsolutno svako njeno djelovanje, ostati goli feminizam tipa kič – Veljače. Ukoliko par Plenković- Pupovac nešto ne poduzmu, slično će se dogoditi s kraljicom Jelenom, Katarinom Zrinskom, Cvijetom Zuzorić, Ivanom Brlić Mažuranić, Slavom Raškaj, Dorom Pejačević. Hrvatskoj bi sada dobro došlo da vladajući par nije običan par. Nego da su gay par. Klin se klinom izbija. 

Vučić na čelo vlade dovodi Hrvaticu i lezbijku. Jednim udarcem dvije muhe. Brnabićka je prvotno ono što zahtjeva njena pozicija. Niti je Hrvatica, niti je lezbijka. Ona je srpska nacionalistica. Uostalom, zar tako ne bi trebalo biti pri bilo kojem obavljanju bilo kakvoga zanimanja. Operirat će vas kirurg, a ne gay. Pjevat će vam pjevačica, a ne lezbijka. Vodit će vam državu osoba koja voli svoju domovinu, a ne Pupovac.

Čitam esej nekog tipa psihologa koji je strastveno ušao u fenomen Zrinskih i Frankopana. Zagrebao je kao kakav LGBT  komunist, pa stoga nije posao obavio ni povijesno, ni psihološki kako treba. Veli tako, Ivan Salečić se zove, da obrazac da neuspjeli pokušaj junačenja i dekapitiranje junaka ne može biti junaštvo, te uz još suludih impresija podložnih psihijatrijskom vještačenju, uz niz nabacivanja i miješanja točnih povijesnih podataka i laži, ciljano vrši dekapitaciju baštine i simbolike  hrvatskih plemića, neupitnih junaka, intelektualaca i vitezova hrvatske povijesti. Skidajući glavu junacima 2021. taj nesuvisli psiholog simbolizira stanje hrvatske svijesti danas. Bezglavi i neznani junaci razasuti po Kovačićevim jamama gdje im neočetnici miješaju kosti. Kaos gdje se ne može ništa suvislo iščitati, pa baštiniti s ponosom. Sve je upitno osim čina izlaska iz ormara. Suverenost i ozbiljnost hrvatske države između ostaloga označit će izlaženje iz ormara LGBT nacionaliste i zatvaranje u ormar LGBT komuniste, jer postojanje LGBT komunista je  neodrživa simbioza, paradoks kakav može postojati samo u samorazarajućem društvu. 

Ivanu Salečiću uz struku, psihoanalizu, u hrvatskome društvu priznata su i dva hobija. Povijest i književnost. Ivan je u svome drugome hobiju, u književnom romanu Glava lava revalorizirao junaštvo dubrovačke diplomacije i roda Gundulića. Za svaku pohvalu. Nisam čitala roman, ali u eseju u kojem je opleo po Zrinskom i Frankopanu, cara Leopolda naziva dobrim carem jer je Frana Gundulića nagradio titulom feldmaršala te u svrhu toga, bijaše široke ruke, darovao mu vojvodstvo njegove vlastite zemlje na Trpnju. Zaista se ne može reći da je  car bio škrtac. To što je isti obezglavio Zrinskoga i Frankopana jer nisu poštivali  zakone njegove nepravedne monarhije, to Salečić, sad pravnik, smatra legalnim činom kazne za izdaju. Bacio se i na iscrpnu analizu drugoga Frana Gundulića čija je nedvojbena vještina lukavost pregovora u bitci kod Lepanta.  Fiksirao je ideju da  povijesna činjenica o uspješnosti dubrovačke diplomacije valjda treba izbrisati drugu, veličanstveniju, hrvatskim značenjem sveobuhvatniju i konačno zbog načina stradanja, herojskiju povijesnu  činjenicu. Oduzeti joj značaj i  simboliku. Zbog potrebe svoje fikcije, psiholog je onako usput,  činilo mu se za shodnim, da jednima ponovo skida glave, kako bi na njihovo mjesto stavio druge glave, dok konačno ne bi došao do ustoličenja vlastite, „mudre“ glave.

Kao da priče o veličini dubrovačke diplomacije roda Gundulića i urota Zrinski-Frankopan ne mogu egzistirati zasebno. I ne smiju obje biti veličanstvene. To je to miješanje kostiju i zbrka stvarnosti, fikcije i laži. Salečić ide i dalje, pa veli u svome kilometarskome eseju, da su urotnici bili protestanti i da je to državna tajna koju ne smiju prokljuviti hrvatski fanatični katolici. A što su Zrinski radili u Tridesetogodišnjem ratu? A Katarina Zrinska je poslije otišla u čiji samostan?  Veli još i da uopće nisu bili Hrvati nego hrvatsko-ugarski plemići.  A što bi to bilo? Pas maslom…. 

Da ne duljim… nije prošlo dugo, evo ti Glava lava na Dubrovačkim ljetnim igrama. A nakon ludastoga eseja o blaćenju Zrinskog i Frankopana, evo ti romanopisca na TV N1 gdje vidiš u 4D taj SFRJ kazamat, taj LGBT komunistički mentalitet na djelu. Očekuje se još film, strip, izložba, naklada i zaklada… Tako to ide. Progresivno.

Nataša Božinović/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo