Zorica Vuković: Od Odese do Bajakova

0

 

 

Predsjedniku Vlade Plenkoviću može se puno toga zamjeriti, no u jednom je nenadmašan, ponajbolji. On može dugo govoriti, a ne reći ništa konkretno. Kad ga novinari, oni koji to smiju, pitaju recimo za problem Vinogradske bolnice, on kao ne zna. Ne zna ni za Krš-Pađane, ne zna za muljaže u pravosuđu, ne zna za ugovore sa SPC… Čudi se što je Tomašević u svako doba na svim vijestima, a on je zapovjedio urednicima kako će uređivati svoja glasila. U Osijeku 18. 5. na pitanje kome će HDZ-a dati potporu za drugi krug izbora u Zagrebu, on ‘slalomaši’: „HDZ je jedina državotvorna, domoljubna, narodnjačka, demokršćanska i to je naša platforma. Poruke koje smo poslali biračima su jasne i nećemo ih ponavljati svaki dan. Naš stav je jasan, naše vrijednosti su jasne, naša politička kultura je jasna.“ Doista mnogima je jasna pa bi trebalo pokrenuti inicijativu kojom bi ga zaštitili kao dio hrvatske kulturne baštine. No postoji problem. Koliko on sebe smatra hrvatskim…

Takvih smo se mantri, tijekom povijesti, naslušali od raznih političara, a mnogi detalji koji bi objasnili tijek povijesti ostadoše prešućeni.


O stradanju hrvatskih vojnika u Odesi samo sam površno znala, nerazumijevajući zašto se dogodilo ono o čemu je Miroslav Krleža povodom ubojstva Stjepana Radića u eseju 1928. napisao: „U Odesi je počelo. U krvavoj Odesi, u Kanatnom zavodu, gdje se masakriralo en mass i gdje su pokapajući mrtvace rekli onom grobaru, da ne treba da znade tko su ti ljudi, ‘jer to su Hrvati’. U Odesi se klalo, tamo su pucale kosti i tamo su se davili utopljenici.“

Nedavno sam pročitala knjigu koju je pripremio i uredio dr. sc. Ante Čuvalo (Proboj kraj Ljubuškog, 1944.) povjesničar i hrvatski politički emigrant, koji je u SAD diplomirao filozofiju i teologiju, te doktorirao na Ohio State Universityju, gdje je i predavao, s tezom o hrvatskom nacionalnom pokretu 1966. – 1972..

U Detroitu je utemeljio i vodio radijski program Zvuci Hrvatske. Stručnjak je za istočnoeuropsku američku diplomatsku povijest i noviju hrvatsku povijest.

Objavio je nekoliko knjiga na engleskom i hrvatskom jeziku, kao i brojne članke o Hrvatima, Hrvatskoj, te Bosni i Hercegovini. Nakon povratka iz Amerike sa suprugom Ikicom, utemeljio je izdavačku kuću CroLibertas Publishers. Baš je u ediciji CroLibertas Publishers Illinois i Hrvatskog žrtvoslovnog društva Zagreb, 2018., izdana knjiga 100. obljetnica pravaške saborske interpelacije 1918. – 2018., Grozote u Odesi 1916. – 1917..

Interpelaciju je hrvatsko – srpskoj saborskoj većini (iz koje je Krleža uzeo poznati citat) podnio 6. srpnja 1918. pravaš Aleksander Horvat nakon što je proučio što se zbilo u Odesi i nakon što je razgovarao osobno sa sedamnaest svjedoka koji su se uspjeli vratiti kući. U stenografskom zapisniku sa sjednice Sabora Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije stoji da je predsjedavajući morao s galerije ‘ukloniti’ dio onih koji su ometali upadicama Horvatovo izlaganje, jer je ‘remetio narodno jedinstvo koalicije’.

Pored interpelacije koja je svjetlo dana u cjelini ugledala nakon jednog stoljeća, Ante Čuvalo je u knjigu unio tekst magistra povijesti Đure Georga Grlice (Bizovac, 1929.), knjižničara na sveučilištima Indiana, Cambridge, Massachusetts i Alberte pod naslovom: Okolnosti stradanja hrvatskih vojnika i časnika u Odesi 1916. – 1917. i nekoliko svjedočanstava preživjelih (preko 200 ispitanih). Interesantno da se niti jedno svjedok nije žalilo na postupak ruskih i ukrajinskih seljaka koji su nekima pomogli u bježanju iz zarobljeništva.

Ivan Meštrović, Frano Supilo i Ante Trumbić u Rimu su osnovali Jugoslavenski odbor koji su obznanili u Parizu 30. travnja 1915. Uz njih su u Odboru bili Milan Marjanović (koji se prema Krležinim riječima iživljavao nad mrtvim Matošem), Hinko Hinković, Franko Potočnjak i drugi. Tijekom rata Odbor je imao sjedište u Londonu, a veći dio njih pripadao je raznim masonskim ložama. 

Kad se 1916. godine dio austrougarske vojske našlo se u ruskom zarobljeništvu, ideja je ovog Odbora bila da se Hrvati organiziraju u Jadransku legiju kako bi zaštitili Dalmaciju od nasrtaja Talijana kojima su saveznici obećali dio hrvatske obale Londonskim sporazumom iz 1915-te godine.

Ali zarobljeni Srbi iz bivše austrougarske vojske organizirali su dobrovoljce za pomoć Srbiji. U dogovoru s ruskom carskom vojskom svi ‘južnoslavenski’ narodi trebali su pristupiti toj legiji koja bi nosila ime Jugoslavenska legija i svi bi se trebali skupiti u Odesi kako bi ih lakše prevezli na Solunski front. Bugari su iz Balkanskih ratova znali s kim imaju posla, pa se nisu htjeli petljati sa Srbima. I s pravom. Jer legija je uskoro dobila srpsko ime i svi su trebali biti Srbi. Tko na to nije pristao, bio bi mučen i mrtav. Uglavnom nisu pristali Hrvati i Slovenci, a Srbima su pomagali Česi, Kozaci i ruska carska vojska. 

Zarobljenici su bili stacionirani u Kanátnom zavódu (канатный завод) – tvornici konopa. Kanatnij zavod bio je pun soba, hodnika i pregrada kao starodrevni labirint. U svakoj sobi, u svakom hodniku i klijetu ovoga labirinta odigravale su se tragedije i tekla nevina krv sužnjeva Hrvata… Utamničenici nisu dobivali jesti … po pet, šest dana. I vodu uskraćivahu omraženim šokcima… Pri tom lomili su sužnjevima rebra, ključne kosti i ruke,“ priča je preživjelog. 

Zabilježeno je i svjedočenje jednog grobara iz Odese u kojem je rekao da su mu Srbi jedne noći dovezli tijela 18 Hrvata da ih ukopa. Kad je zaiskao osobne podatke mrtvih, jer se to moralo po propisima, Srbi su mu doslovno odgovorili: „To su Hrvati, pa ne morate znati.“

Hrvatski časnici i dočasnici tražili su da njihove postrojbe budu upućene na bojište pod hrvatskim, odnosno jugoslavenskim znakovljem, a ne srpskim, što je bio povod za sukob sa srpskim zapovjednicima. U napetom ozračju, punom nepovjerenja, krajem listopada 1916. izbile su demonstracije hrvatskih zarobljenih vojnika na Kurlikovom polju. To je kulminiralo krvavom srpskom odmazdom u Kanatnom zavodu.

Oni koji su preživjeli i dalje su bili prisiljavani od strane srpskih oficira te ruskih kozaka da pristupe srpskim dobrovoljcima. Stražari su se služili fizičkom prisilom, premlaćivanjem do smrti, obrednim ponižavanjima, tjeranjem hrvatskih vojnika na kopanje vlastitih grobova, skrnavljanjem tijela mrtvih vojnika, razbacivanjem njihovih dijelova u Crno more. Stvaran broj zločina nad hrvatskim zarobljenicima zbog nedostatka dokumentacije ostao je nepoznat.

Kako su postupali članovi Jugoslavenskog odbora? 

Ivan Šubašić pridružuje se mučiteljima, o čemu svjedoči Franjo Malčić iz Čučerja  (selo kraj Zagreba) koji će u trenutku stvaranja Banovine Hrvatske biti zaprepašten kada ugleda bana: „Ovaj človek je mene tukel gvozdenom štangom u Odesi, kad mi domobrani nismo šteli u jugoslavensku legiju u kojoj je of človek bil jugoslavenski oficir i slugan staroga kralja Petra. Pa kad naši domobrani nisu šteli priseći kralju Petru, onda su ih ovakvi tukli u nekoj cuker-fabriki pa su ih utapali u šekretu, a onda po noći hitali na platone i vozili vu Crno more, da ih tam pojedu morski cucki. Tako. Ili su ih  zakapali bez imena.“

Slično je postupio i doktor Milivoj Jambrišak, rođen u Zagrebu 1878. godine. Bio je predstavnik Jugoslavenskog odbora u Rusiji i dobrovoljac Prve srpske dobrovoljačke divizije, boraveći naizmjence u Petrogradu i Odesi. U rujnu 1943. pristupa partizanima i sudjeluje na zasjedanju ZAVNOH-a u Plaškom. Umro je iste godine. Horvat u interpelaciji kaže: „Dok su nesretne žrtve stenjale, jaukale i umirale pod rukama krvnika, dr. Jambrišak sa svojim štabom sjedio je negdje u ‘sjevernoj gostionici’ i gutao rujno vino za novac koji je dobio iz nepoznatih izvora. Pijani se jezik lijeno premetao dok je veliki ‘političar’ izricao svoje mudre izreke: ‘He-he, Hrvat je mašina, treba ga samo dobro navit, pa će ići kamo hoćeš… He-he, sve su to Frankovci… Treba dobro izlupat… He-he, sve izdajice treba ubiti. Što treba žaliti razne ‘bundaše’, zagorske glupane.“ 

Taj isti Jugoslavenski odbor pozvao je dobrovoljce i s Talijanskog fronta, ali i iz iseljeništva kako bi pomogli Srbima.

Proglas Milana Marjanovića hrvatskim iseljenicima 23. lipnja 1917.: Hrvati trebaju dobro znati da njihov put u Hrvatsku, u Dalmaciju i u Istru vodi samo preko Soluna. Zato srpska vojska treba postati i hrvatska. Hrvati trebaju osloboditi Hrvatsku. Krajnje je vrijeme da i Hrvati sastave vojsku dobrovoljaca, za koju treba čitav svijet znati da je hrvatska.” 

Kakva laž!

Zašto je trebalo toliko dragovoljaca, objasnio je Svetozar Pribičević kad se porječkao s Karađorđevićem: „Na Solunskom frontu, prema obavještenjima srpskog generalštaba, bilo je 28 000 jugoslavenskih dobrovoljaca, broj jednak broju srpske vojske, a cjelokupna naša vojnička snaga predstavljala je petinu ukupnih snaga na Solunskom frontu.“ 

Ova izjava izazvala je oštri protest Beograda i srpskih novinara jer je uvrijedio ‘junake’.

Nažalost, interpelacija Aleksandera Horvata nije pomogla. Najveći dio tadašnjih saborskih zastupnika zanemario je, iz politikantskih razloga, to izvješće, ne shvaćajući poruku kako su događanja u Odesi bila prvi i vrlo uvjerljiv dokaz što hrvatski narod čeka ulaskom u zajedničku jugoslavensku monarhiju. 

‘Guske’ se izgubiše u magli. Država Slovenaca, Hrvata i Srba proglašena je 29. listopada 1918.  a  24. studenoga 1918. Narodno vijeće SHS u Zagrebu donijelo je odluku o ujedinjenju Države SHS sa Srbijom i Crnom Gorom. Hrvatski sabor taj akt nije usvojio. Ipak, 1. prosinca 1918. u  Beogradu je srpski regent Aleksandar Karađorđević proglasio ujedinjenje i stvaranje Kraljevine SHS

Protiv tog neustavnog i nezakonskog čina izbile su u Zagrebu demonstracije 5. prosinca 2018. koje su ugušene u krvi. Pucalo se po pripadnicima Kraljevskog hrvatskog domobranstva (25. i 53. domobranske pukovnije) koji su prosvjedovali na Trgu bana Jelačića protiv uvlačenja Hrvatske u južnoslavensku državu protiv volje i suglasnosti hrvatskoga naroda. Poginulo je 13, a ranjeno 17 ljudi. Paljbu je naredio komesar zagrebačke policije Grga Budislav Angjelinović (Sućuraj, Hvar 1886. – Split 1946.), bivši pravaš. Zabranjeno je izlaženje pravaških novina u kojima je izašla i poslanica hrvatskom narodu.

„Po svojoj dužnosti smatrao sam da treba prvi da počnem i ja se tim krvavim rukama ponosim,“  kazao je Grga Angjelinović nakon pokolja hrvatskih prosvjednika.

Htjedoše sačuvati Jadran, ali ne uspješe. U ime Kraljevine SHS, u Rapalu ga 12. 11. 1920. predadoše Italiji Dalmaciju i Istru, a kao ministar vanjskih poslova supotpisnik je Ante Trumbić. 

Neznalicama je lako servirati da je Dalmaciju ‘prodao’ Pavelić. Prodali su je Jugoslaveni.

“Prodaja Dalmacije”, Rapallski ugovor, Rimski ugovori. Kronološka istina

I konačno su Jugoslaveni došli na svoje kad je proglašena Kraljevina Jugoslavija 1929. godine. Bježeći od Austrougarske, žalosno je da su mnogi Hrvati pali na koljenja pred idejom jugoslavenstva poput Ive Vojnovića, Milana Marjanovića, Tina Ujevića koji je još 1912. u podnožju beogradskog spomenika knezu Mihajlu i srpskoj vojsci ispjevao: „Mi smo spašeni, jer su Srbija i srpska vojska uz nas!“ 

O svom rastanku s idejom jugoslavenskog jedinstva napisao je u pjesmi u prozi Drugovima: „Mi smo imali da budemo jedna vojska. Ali srca su naša, o drugovi, bila podvojena: vi ste tražili korist, a ja samo ljepotu.“

Nije samo Tin Ujević bio razočaran. Razočarao se i Trumbić, Meštrović, a Supilo koji je govorio: „Ili Jugoslavija ili ništa!“ umro je u umobolnici u Londonu 1917. godine. Hinko Hinković se obratio na katoličanstvo i dio svojega bogatstva ostavio je Crkvi.

Iza nas je hrpa neistražene povijesti. O tom putu s ‘jugoslavenima’ povjesničar Tomislav Jonjić kaže: „U teritorijalnome pogledu je za nas jugoslavenska bilanca katastrofalna, ma što nam govorili profesionalni antifašisti; u političkome i moralnom je još tragičnija, jer smo pretvoreni u predgrađe jedne kasabe, potom demografski, gospodarski, moralno i kulturno desetkovani  – do te mjere da se ne ćemo oporaviti još desetljećima.“

Na web-stranici se nalazi članak Tomislava Jonjića koji je objavljen u Hrvatskom tjedniku 20. svibnja 2021., u kojem kaže: 

Moderna Hrvatsku nastala je na Domovinskome ratu. U odnosu na NDH ne tražimo i ne trebamo išta doli slobode istraživanja, slobode misli i govora.

…Pokret kojemu je Pavelić stajao na čelu, u ideološko-političkom i u stranačkom smislu trajno je imao manjinsku potporu hrvatskog naroda, ali su njegovo državno-pravno ostvarenje stalno i dosljedno podupirali i oni koji su bili otvoreni protivnici ustaštva, i koji su beziznimno osuđivali nasilja i zločine počinjene u ime te države, poput, recimo, nadbiskupa Stepinca, predsjednika Matice hrvatske Filipa Lukasa ili ravnatelja najvećega  knjižarskoga poduzeća u državi, Mate Ujevića.

Nije nebitno uočiti da su u neupitno autoritarnoj, ustaškoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, ponajvažnije položaje u kulturnome i u gospodarskom životu zadržali ili dobili ljudi koji nisu uopće krili svoje rezerve prema stranačko-politički shvaćenom ustaštvu. No oni su usprkos tim rezervama i usprkos oštrim kritikama ustaškoga režima, branili pravo hrvatskoga naroda na slobodu i neovisnost; branili su opstanak tada jedine hrvatske države, posve svjesni  kako je jedna od hrvatskih nesreća da ono što se u tim trenutcima nudilo kao alternativa, nije hrvatsko, nego je velikosrpsko odnosno jugoslavensko: dakle, protuhrvatsko, odnosno ono što je – kako se izrazio nadbiskup Stepinac – Hrvate u prvoj Jugoslaviji pretvorilo u roblje.“ 

 

https://www.tomislavjonjic.iz.hr/JONJIC-20210520-HT-Pavelic-Tito-Mihailovic.pdf?fbclid= IwAR2PgF6euGd6X3IREcrRxL2wU1G3EETxWqGNBFuNDInHaxLU3e0-vxhwj68

Koliko treba istraživanja!

Jer od događanja u Odesi  izvrtilo se cijelo jedno stoljeće, a mira nema. A Odesa se ponovila na Križnim putovima, u Vukovaru, na Ovčari, u Škabrnji…

Bio sam na straži to jutro, a već u 4:30 tenkovi su se zagrijavali. Vidio sam njihova komandanta koji je vikao: ‘Gađaj brdo, gađaj, bre, crkvu…’ Identificirao sam ubijene. Ubili su mi didu i babu. Sve slike i danas imam pred očima. Kidali su im uši, udove, lomili ruke, vezali ih za konja. Poslije su se opijali. Užas jedan!“ Branitelj Zoran Ražov, Škabrnja, studeni 1991. godine.

Biskup Egidije Živković u Vukovaru 18.11.2018. propovijedao je: „Domovino, pitam prvo tebe, kada ćeš svim srcem biti uz svoj narod? Kada ćete imati minimum hrabrosti da otvorite arhive, a zatvorite nečasne arhivare. Bez čistih računa nema čiste budućnosti i mira. Europa se čudi vašem prljavom kazalištu koje još uvijek nema završnoga čina i lustracije. Ne budite ruku skrštenih ni glava spuštenih. Na istinu su vas zakleli i obvezali mrtvi. Tko prešućuje žrtve on ih ponovo ubija.“

Nažalost, suvremeni svijet donosi nova zla. Udruženi na globalnoj razini, uz pomoć potpisa političara na UN agende 2030 (Kolinda Grabar Kitarević 2015.) u naše ime pristupaju tom zlu. „Hrvatska predanost multilateralizmu  je nepokolebljiva. Vjerujemo u sustav Ujedinjenih naroda i naš zajednički potencijal u promoviranju učinkovite, uključive i održive globalne vladavine, temeljene na pravilima i načelima međunarodnoga prava. Upravo je s tom težnjom Hrvatska pristupila Ujedinjenim narodima prije 25 godina,“ kazao je Plenković 21.9.2017. u UN-u.

Nadbiskup Carlo Maria Vigano 18. svibnja 2021. bio je sudionikom konferencije koju je organizirao prof. Massimo Viglione predsjednik Konfederacije Triarija. [Confederazione dei Triarii osnovala je skupina ljudi povezanih s katoličkom i talijanskom tradicijom svih vremena, instrument je političkog (ali ne stranačkog), kulturnog i formativnog udruživanja, usmjeren na jačanje i obranu naše zajedničke vjere, naše civilizacije i našeg identiteta.] 

Nadbiskup Vigano je rekao: 

„Svatko od nas mora razumjeti da ono što se događa nije plod nesretnog spleta okolnosti nego  odgovara na đavolski plan – u smislu da je zlo u pozadini svega – koji stoljećima ima samo jedan cilj: uništiti djelo Stvaranja, poništiti Otkupljenje, i ukloniti svaki trag Dobra na zemlji. A da bi se to  postiglo završni korak je uspostavljanje sinarhije (vladavine elita) u kojoj zapovijeda nekoliko tiranina bez lica koji žeđaju za vlašću i koji su se prepustili obožavanju smrti i grijeha i mržnji prema Životu, Vrlinama, Ljepoti jer u njima sjaji Božja veličina kome oni još uzvikuju svoj pakleni ‘Non serviam’ (neću služiti). Članovi ove sekte nisu samo Bill Gates, George Soros ili Klaus Schwab nego i oni koji stoljećima kuju zavjere u sjeni kako bi srušili Kraljevstvo Božje: obitelji  Rotscheld, Rockfeller, Wartburg  i oni koji danas sklapaju savez s najvišim razinama u Crkvi koristeći moralni autoritet Pape i Biskupa kako bi vjernike uvjerili da se cijepe.

Znamo da je laž amblem vraga, karakterističan znak njegovih slugu, obilježje neprijatelja Boga i Crkve… Bog je Istina; Božja riječ je istina, On je Bog. Govoreći o Istini, izvikujući ju, razotkrivajući laž i njezine tvorce je sveti posao i nijedan Katolik – nijedan koji je sačuvao doličnost i čast – ne smije odstupiti od ove dužnosti.“

Nije slučajno da skupina ljudi koja ‘uspostavlja civilno društvo’, a bogato financirana iz krugova moći, sada i u Zagrebu nameće svoj svjetonazor. Više puta je o njima pisano na Hrvatskonebo.org, ali oni samo pletu i pletu svoje mreže u nedogled. Nisu oni udruženi samo s SDP-om. I te kako im pomaže Vlada, ministarstva, županije i gradovi. Pa i pokojni Milan Bandić ih je obilato financirao. Njihove ‘projekte’. Ustvari, mutne posliće koji ruše hrvatski identitet, a financirane su iz gnijezda koje je opisao nadbiskup Vigano, ovaj put njemačkog.

Dr. sc. Petar Mitrikeski je u petak 21. svibnja 2021. komentirao: „Cilj germanskog proširivanja prostora je da odavde sišu mozgove i kvalitetnu radnu snagu koja neće tražiti puno novaca. Onda će oni nama dovlačiti Filipince i Pakistance da nam popunjavaju nedostatak radne snage, dok mi njima popunjavamo nedostatak radne snage. To stoji iza Možemo i što moraju priznati. Stvar na komunalnim izborima svesti na ideologiju koja je prikrivena je nedopustivo. Tomašević mi je simpatičan, ali ono što iza njega stoji i novac koji dolazi u njihove udruge je nešto što treba zanimati SOA-u i ja se nadam da u brifinzima premijera i predsjednika te predsjednika Sabora, SOA dostavlja izvješća otkud taj novac stiže.“

Do tih je spoznaja došao i doc. dr. sc.  Tado Jurić s Hrvatskog katoličkog sveučilišta koji istražuje iseljavanje Hrvata u Njemačku.

Umjesto da se bavi zaštitom državnih interesa Plenković ode u Bruxelles, gdje na svom terenu, sa svojim intimusom Charlesom Michelom osudi Bjeloruse 24. 5. za  prisilno prizemljenje civilnog zrakoplova. A onda će zanemariti sve nebuloze svoga Stožera i diktaturu koji ovaj provodi s maskama, distancama, kovid redarima, testiranjima, cijepljenjima i otvoriti granice koalicijskim partnerima iz SDSS-a po nezakonitim izbornim pravilima. 

Krug je zatvoren. Od Odese do Bajakova posut je lažima. 

Ali… Baš kao što postoje fizički zakoni, postoje i duhovni zakoni: „Uzimam danas za svjedoke protiv vas nebo i zemlju da pred vas stavljam: život i smrt, blagoslov i prokletstvo. Život, dakle, biraj, ljubeći Jahvu, Boga svoga, slušajući njegov glas, prianjajući uz njega, da živiš ti i tvoje potomstvo.“ Pnz 30, 19

Dakle, birajmo život, birajmo blagoslov!

 

Zorica Vuković/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara