Damir Pešorda – Balkanski jelovnik: Ćevapi sa senfom
Vrijeme:4 min, 49 sec
Primjer prvi, svima dobro poznat: osvojenim Vukovarom prolazi srpska vojska i pjeva, kako tvrde strani dopisnici, domoljubne pjesme. Tipična forma za ove prostore, distih epskih deseteraca: Slobodane, šalji nam salate/Bit će mesa, klat ćemo Hrvate. O klanju koje je uslijedilo nakon toga bilo je dosta rečeno, međutim morbidnost tog distiha kojim je klanje najavljeno nije bila predmetom nekih podrobnijih analiza. No, i bez analize vjerujem da nitko te stihove nije shvaćao doslovno nego kao stilsku figuru. Premda u svijetlu nekih drugih događaja ne možemo više biti sigurni nije li tadašnje pjevače golicala i ideja o realizaciji upotrijebljene stilske figure.
Primjer drugi. Prije jedanaest godina hrvatski je mainstream tisak ne bez fascinacije i stanovitog udivljenja pisao o egzekutoru zemunskoga klana Sretku Kaliniću, zvanom Zver. Kalinić je, kako su tada novine javljale, likvidirao Milana Jurišića, također pripadnika zemunskog klana, oderao mu skalp i kožu s lica te je navlačio sebi na glavu ili tako nekako. Od mesa iskasapljenog Jurišića skuhao je gulaš te njime počastio Vladimira Milisavljevića, zvanog Budala. Kalinić je inače ranjen u Hrvatskoj u obračunu sa svojim sudrugom Milošem Simovićem, bio liječen u zatvorskoj bolnici u Svetošimunskoj ulici u Zagrebu, a potom izručen Srbiji. Legenda kaže da je bio iskreno zgrožen kada je u bolnici čuo kako je jedna osamdesetdvogodišnja baka u međimurskom Domu za stare i nemoćne sjekirom ubila dvije cimerice. ”Kuda ide ovaj svijet!?” – navodno se pitao.
Što se tiče trećeg primjera, potrebno je nekoliko uvodnih riječi o kontekstu događanja. U Srbiji već neko vrijeme traje jedna od za tu državu uobičajenih kampanja obračuna s mafijom. Ti obračuni obično se vode na taj način da vlast, koja je s mafijaškim klanovima povezana i isprepletena do te mjere da se često ne zna gdje završava jedno a počine drugo, iz nekih svojih razloga nagazi jedan klan, a druge pušta da posluju na miru i da se razvijaju i jačaju. U ovoj najnovijoj antimafijaškoj kampanji na meti je klan Veljka Belivuka, zvanog Velja Nevolja. Jeste li primijetili kako ovo ”zvani” obavezno slijedi iza imena svakog kriminalca koji nešto znači na srpskoj kriminalnoj sceni. Velja Nevolja je vođa jedne frakcije Partizanovih navijača jer su u Srbiji mafija i navijačke skupine odavno nerazmrsivo povezani. Belivukova skupina navodno stoji iza brojnih likvidacija, a u proteklom vremenu odrađivala je i prljave poslove za vlast Aleksandra Vučića.
Bilo kako bilo, Vučić se odlučio na eliminaciju Belivukova klana pa tako u posljednje vrijeme nakon uhićenja Veljka Belivuka u javnost cure brojni detalji monstruoznih zločina Belivukove skupine. Ovih je dana srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić u dramatičnom obraćanju javnosti ustvrdio da su pripadnici klana Veljka Belivuka pravili ćevape od ljudi i slali ih Radivoju Zviceru, šefu kavačkog klana u Crnoj Gori za kojega su izvršavali naručene egzekucije. Večernji list prenosi iz srpskog Informera: ”Kada bi dobio te ćevape, Radoje Zvicer bi u dvorištu neke od svojih kuća zapalio roštilj i najnormalnije bi ih ispekao kao da je riječ o junetini ili svinjetini! On je većinu tih ćevapa bacao psima, ali ako bi meso bilo od njegovih najžešćih protivnika, kako je govorio – krvnih neprijatelja, onda bi ih i sam jeo i to uz senf i dosta luka.” Ovomu ne treba ništa dodati, osim možda završetak Vučićeva dramatičnog obraćanja javnosti, ali i rečenom Zviceru: ”Odgovarat ćeš za ćevape, zlikovče!” Senf mu valjda oprašta.
Ovdje ću stati s primjerima jer mi je već pomalo muka. Ovoliko kanibalističkih natruha i kanibalizma samog u relativno kratkom vremenu na nevelikom zapadnobalkanskom prostoru govori ponešto i o kulturi i društvenom ozračju toga prostora. Stoga je razumno taj prostor zaobilaziti, toj i takvoj uljudbi ne težiti. Koliko god ove bojazni nekomu djelovale nategnute i neuvjerljive, treba imati u vidu da je Hrvatska već poodmakla u mafijaškom, glazbenom, sportskom i kulturnom povezivanju sa tzv. zapadnobalkanskim prostorom, a fascinacija onim što se događa u Regionu vidljiva je i pri površnom prelistavanju naših tiskovina. A ne bismo trebali biti fascinirani, kod nas su prilike ipak uljuđenije, pitomije. Kada bi naš galamdžija s Pantovčaka i prijetio komu, recimo Jandrokoviću i Plenkoviću, ne bi tu bilo riječi o morbidnim ćevapima, nego eventualno o oboritoj ribi.
Stoga mi je potpuno neshvatljivo što platforma Možemo, pobjednici na netom održanim lokalnim izborima u Zagrebu, uz postmoderno ljevičarstvo ekološko-ljudskopravaške inspiracije, također ustraje na anakronom jugoslavenskom sentimentu, Titu, petokraki, zastavama propalih država, partizanskim pjesmama poput one: Mlada partizanka konja jahala/ Hej nek se čuje čuje, hej nek se zna/ Da je mlada partizanka konja jahala. Teško da ćemo s takvim jahačicama na čelu daleko stići. Žalosno je da ni nakon sedam i pol desetljeća nakon što su njihovi preci dojahali u Zagreb, oni još nisu sjahali i riješili se balkanštine. Još je žalosnije da se nekoć stožerna hrvatska stranka jedva prikriveno uključila u agitiranje za zeleno-lijeve pjevače partizanskih pjesama, odnosno protiv Domovinskog pokreta.
Čak i Ivan Anušić, nova uzdanica nacionalista beznadno zarobljenih simbolikom mističnog Tuđmanova trigrama, nakon prvotne podrške Škori reterira i kaže u intervjuu za Večernji list: ”Ne mogu se i ne želim miješati u to tko će kako glasati za gradonačelnika Zagreba jer će onaj koga Zagrepčani izaberu biti njihov gradonačelnik iduće četiri godine, a ne moj.” Najtužnije je pratiti pisanije kvazidesničarskih piskarala zaduženih za ispiranje mozga intelektualno nezahtjevnijoj publici kako i u ovom trenutku još žešće blate Škoru gradeći se da to nije zapravo drukanje za Tomaševića. Upravo po pisanju tih nižerangiranih plaćenika jasno je za što stranački vrh o zagrebačkim izborima navija, no to iz taktičkih razloga ne može javno reći. Istini za volju, treba priznati da HDZ-u kao interesnoj organizaciji ne odgovara eventualni Škorin uspjeh jer on zahvaća u birački korpus desno od centra, a na taj dio izbornog tijela HDZ polaže pravo bez obzira na činjenicu da je odavno prestao zastupati interese i vrijednosti tih ljudi.
Damir Pešorda/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo
