Skrivena prijetnja katoličanstvu

0

 

 

Na horizontu se nazire ozbiljna, čak egzistencijalna prijetnja katoličanstvu koja se skriva svuda oko nas. Mogla bi vrlo dobro desetkovati redove Crkve, a možda to već i čini. Podmukla je i opasna jer ruši same temelje katoličanstva.

Ne govorim o krizi zlostavljanja, nedostatku biskupske hrabrosti ili raširenoj herezi, iako su sve te prijetnje doista zastrašujuće. Ali Crkva se već suočavala s takvom vrstom izazova u prošlosti i prevladala ih je, iako ponekad s velikim gubicima.

Govorim o novoj prijetnji, a to je svjetska virtualizacija.

Svijet je postao virtualan. Iako se ovaj trend razvija desetljećima, zatvaranja (lockdowni) povezani s COVIDom-19 su dovršili postupak. Komuniciramo jednostavnije jedni s drugima putem tekstualnih poruka, društvenih mreža i Zoom chatova. Gotovo svaki proizvod koji kupimo može se isporučiti pred našim vratima. Sada čak „prisustvujemo“ i sv. misi na nekom internetskom portalu! Mnogima od nas život se događa na internetu, a ne izvan njega.

U očima mnogih, svjetska virtualizacija se smatra apsolutnim dobrom. Omogućuje veću povezanost, veću razonodu i veći pristup informacijama nego ikad prije. Samo je jedan problem… To je protuteza dobro uravnoteženom katoličkom životu. Čak bih tvrdio da to uništava katoličanstvo.

Ako postoji jedna riječ koja sažima katoličanstvo, onda je to „utjelovljenje“. Naša se vjera temelji na utjelovljenju – Bog je postao čovjekom. Postajući dijelom fizičkog svijeta, Bog je sebi uzdigao fizički svijet. Jednako je važno, on je od fizičkog svijeta stvorio sredstva pomoću kojega dolazimo do Njega. Drugim riječima, katoličanstvo je vrlo tjelesna religija. Za funkcioniranje su potrebne određene „stvari“ kao kruh, voda, fizički kontakt itd. Katoličanstvo se bez sakramenata svodi na potpuno drugačiju – i lažnu – religiju.

Prije nego što nastavim, dopustite mi da se pozabavim iznimkama koje već čujem. Što je s redovnikom (pustinjakom) ili zatvorenikom (katolikom) koji su stavljeni u samicu? Želim li reći da nisu u stanju prakticirati katoličanstvo jer im nedostaju fizičke „stvari“?

Naravno da ne. Ali vrlo ekstremna priroda njihovih života ukazuje na činjenicu da su uistinu iznimke, a ne pravilo. Temeljna istina o čovječanstvu je da nas je Bog stvorio kao tjelesna bića i da „nije dobro za čovjeka, da bude sam“ (Post 2,18). Bog nas je stvorio da budemo jedni s drugima. Isto tako je od fizičkog svijeta stvorio ljestve kojima se uspinjemo do Njega.

Digitalni svijet koji stvaramo, u osnovi odbacuje izravan ljudski kontakt i interakciju s fizičkim svijetom. Čak smo i prije COVID-a imali fenomen zombija pametnih telefona – bezbroj ljudi buljilo je u svoje ekrane i živjelo na svojim profilima tijekom cijelog dana. Ali ograničenja i zabrane okupljanja zbog COVIDa-19 su ubrzala naš silazak u virtualni svijet, a mnogi se sada toliko boje bolesti da čak niti ne žele biti u fizičkoj blizini drugih. To predstavlja ozbiljan problem za Crkvu koja se temelji na tjelesnosti. Nuđenje online misa i virtualnih konferencija koje se emitiraju uživo samo pogoršavaju problem.

Kako bi katolici trebali reagirati na ovaj uznemirujući trend? Promicanjem utjelovljenog življenja.

Prvo, katolici moraju ponovno otkriti superiornost fizičkoga nad virtualnim. Nedavno sam vidio oglas za „virtualnu konferencija o teologiji tijela“. Koja ironija. Ako nas ovo ne dovede do trenutka promišljanja, ne znam što hoće. Nakon svega, teologija tijela bi nas trebala podsjećati na važnost naših fizičkih tijela i na to kako ona nisu samo dodatak duše, već bitni dio onoga što mi jesmo. Pa razgovarajmo o tome na bestjelesnoj konferenciji!

Naravno da tjelesno blijedi pored misa koja se emitiraju online. Shvaćam da mnoge župe čine najbolje što mogu kako bi se prilagodile ekstremnim okolnostima. Međutim, u previše su slučajeva mnogi svećenici – i njihovi župljani – prejednostavno prihvatili online mise.

U najboljem slučaju, takva je misa loša zamjena za onu u kojoj članovi Kristova Tijela zapravo mogu biti nazočni ponovnom utjelovljenju žrtve križa (mislim da apostol Ivan ne bi želio biti prisutan preko Zooma na Kalvariji, sve da je to i bila opcija u njegovo vrijeme, premda bi Juda to mogao učiniti). U najgorem slučaju, šaljemo signal da je fizički svijet – uključujući i fizički svijet sakramenata – sekundaran i „nebitan“.

Čovjek je sličan i različit od anđela i životinjskog carstva. Mi smo hibridi tjelesnog duha i za naše biće je fundamentalno da duša i tijelo funkcioniraju zajedno. Za razliku od toliko starih i novih hereza, mi ne odbacujemo fizički aspekt svoje prirode, ali razumijemo da fizičko poboljšava – ili umanjuje – naš duhovni život. Komunicirati s drugim katolicima u „stvarnom“ životu, dolaziti na sv. misu i pričesti se, osobno razgovarati sa svećenikom u ispovjedaonici – predstavljaju tjelesne aktivnosti koje nam pomažu da dođemo do Boga.

Drugo, kao katolici moramo živjeti promišljenije. Kada god se iznese kritika digitalnog svijeta, na optužbe se odgovara da „odlazimo u Amiše“. Umjesto da se borim protiv tih optužbi, ja ću se osloniti na njih. Česta je zabluda da Amiši odbacuju tehnologiju. Ne odbacuju tehnologiju, donose promišljene odluke kao zajednica je li nova tehnologija, u cjelini, korisna ili ne. I dok se mi kao katolici ne moramo slagati s njihovim načinom donošenja konačnih odluka, trebali bismo prihvatiti ovaj stav promišljanja.

Nisam ludit (Ludizam ili ludistički pokret nastao je u Engleskoj tijekom 19. stoljeća i ime je dobio po vođi Nedu Luddu. Osobe koje podržavaju ili su dio ludističkog pokreta nazivaju se luditi. Luditi su strojeve smatrali krivcima za masovnu nezaposlenost koja je nastajala za i nakon prve industrijske revolucije. op- prev.) (još jedan uobičajeni epitet koji je nonšalantno nabačen). Bio sam duboko uključen u procvat Dot-Coma krajem 90-ih kao zaposlenik jedne od prvih tvrtki za web hosting i suosnivač jednog od prvih registratora domena. (Moje kontinuirano uvažavanje tehnologije može se vidjeti u mojemu prihvaćanju kripto valuta.) Trenutno sam urednik jednog internetskog časopisa na koji većina čitatelja pristupa preko svojih pametnih telefona. Ali moja dugogodišnja veza s tehnologijom dovela me do spoznaje da  odluka o tehnologiji nije u jednom ili drugom smjeru. Dakle mi, ili odbacujemo svu modernu tehnologiju ili nekritički prihvaćamo svaku najnoviju tehnologiju u trenutku kada se ona pokrene.

Umjesto toga, trebali bismo uzeti vremena da razmislimo o tome pomaže li nam nova tehnologija – i kako se tom tehnologijom približavamo ili udaljavamo od intimnog sjedinjenja s Kristom i izgradnje njegova Tijela ovdje na zemlji. Također bismo se trebali zapitati dovodi li nova tehnologija do više bestjelesnog, a time i manje utjelovljenog postojanja. Da, moderne metode komunikacije korisne su društvu na mnogo načina. Ipak, to ima svoju cijenu.

Jedna od primarnih cijena koju smo platili je gubitak izravnog odnosa. Umjesto da vrijeme provodimo u čavrljanju na trijemu – ili čak na telefonu – s prijateljem, mi šaljemo ažurirane društvene statuse poznanicima na društvenim mrežama. Vidjeli smo nagli pad religioznosti u ovome stoljeću, što se izravno podudara sa strahovitim porastom virtualnih „zajednica“ – a ta dva trenda mogu biti povezana. Slijepo ignoriranje cijene modernih tehnologija može dovesti do samoubojstva katoličanstva.

Naravno, da je očit problem podložnosti Big Techu (velikim tehnološkim kompanijama), koje postaje sve više protu katoličke.

Praktično govoreći, mislim da bi nas ovo trebalo dovesti do preispitivanja dva glavna aspekta suvremenog života: fizičkog okupljanja i upotrebe pametnih telefona/društvenih medija. Prvo, moramo se oduprijeti porivu da „postanemo virtualni” u interakciji s drugima. Pronađite načine za fizički susret sa širom obitelji, prijateljima i kolegama iz župe. Nedavno su me pitali što katolički roditelji mogu učiniti kako bi njihova djeca ostala katolička, a prva misao je bila da provode vrijeme – u stvarnom, a ne virtualnom vremenu – s drugim katoličkim obiteljima. Ti se odnosi grade shvaćanjem ispravnoga, što dovodi do dubljeg uvažavanja izvora svekolike stvarnosti.

Drugo, moramo ozbiljno i hitno preispitati svoj odnos s društvenim mrežama, posebno kako koristimo pametne telefone koji su trajno vezani uz nas. Koliko nas jedva pronalazi vrijeme za molitvu, ali provodi nekoliko sati dnevno listajući statuse na društvenim mrežama na svojim pametnim telefonima? Čak i ako bi velike tehnološke korporacije podržale katoličke vrijednosti, prosječno vrijeme provedeno na njihovim proizvodima kod većine nas izaziva ovisnost. Umjesto trošenja vremena na Facebook, trebamo provesti više vremena tražeći lice Božje u Njegovoj knjizi, tj. Svetom pismu.

To ne znači nužno da moramo odbaciti sve društvene medije. Naš neuređeni odnos s društvenim mrežama mogao bi se urediti jednostavnim udaljavanjem sa pametnih telefona i upotrebom samo stolnih računala. Možemo čak uzeti u obzir i starije „glupe“ telefone. Koraci poput ovih pomažu nam kontrolirati upotrebu umjesto da je obrnuto.

Utjelovljeno, promišljeno življenje nije lak put; zapravo je većina toga u našem današnjem društvu postavljeno da se suprotstavi njegovom prihvaćanju. Međutim, katolici su uvijek bili pozvani biti kontra lažne kulture, a slijeđenje ovog rijetko utabanog puta moglo bi biti sredstvo za istinski katolički život u kulturi koja očajnički treba takvog svjedoka.

 

Quo vadis Hrvatska/https://www.quovadiscroatia.com/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara