Nenad Piskač: Škoro i Tomašević simboli su izgradnje i razgradnje

Hrvatska je 22. svibnja 1992. postala punopravna članica Organizacije ujedinjenih nacija. Veliki dio njezina međunarodno priznatoga teritorija u tom je trenutku bio okupiran od agresora: Srbije, Crne Gore, Jugoslavenske narodne armije i pobunjenih hrvatskih državljana pripadnika srpske nacionalne manjine. U sjedištu OUN-a u New Yorku predsjednik Republike Hrvatske održao je tada kratak ali jezgrovit govor. Koliko je taj govor (i ne samo taj) iznad žablje perspektive postuđmanovskih politelita, uključujući i današnje vrhove s demokratskim ili aktivističkim legitimitetom, možete usporediti ako pročitate njegov cjelovit govor u prilogu ovome tekstu…

Taj rat još nije posve okončan

Ipak, podsjetimo se Tuđmanovih riječi: „No, hrvatski narod nije ostvario svoju samostalnost i suverenost u sklopu samo ovakvih općih tendencija, već i pod posebno teškim okolnostima sloma totalitarističkoga socijalističkog sustava u Europi i raspada višenacionalne jugoslavenske državne zajednice. Hrvatska je nakon uspostave demokratskog poretka i proglašenja samostalnosti plebiscitarno izraženom voljom naroda, morala podnijeti teške žrtve za očuvanje svoje suverenosti. Hrvatskoj je bio nametnut rat jugo-komunističke armije i srpskog imperijalizma za restauraciju komunizma i osvajanje hrvatskih područja. U tom ratu, u kojem se hrvatski narod našao goloruk naspram tehnički nadmoćne oružane sile JA, Hrvatska je, obranivši svoju slobodu i demokraciju, stekla i međunarodno priznanje na putu u punopravno članstvo u KESS-u i u OUN-a. Taj rat, međutim, još nije posve okončan, osobito stoga što su ga izazivači proširili i na susjednu Bosnu i Hercegovinu, usprkos angažiranju EZ-a i Vijeća sigurnosti OUN-a“.

Dvadeset i devet godina poslije Tuđmanova govora u New Yorku možemo reći da je hrvatska država pod njegovim vodstvom oslobođena vojne agresije i međunarodno pozicionirana. Sve političke elite koje su vladale poslije Tuđmana nisu uspjele dovršiti započeto Tuđmanovo djelo – nisu dovršile proces tranzicije iz totalitarnoga u demokratsko društvo niti proces transformacije gospodarstva iz dogovorne ekonomske politike u slobodno i tržišno gospodarstvo. Naprotiv, dopustile su i poticale retrogradne procese koji su najvidljiviji u koaliciji s političkim krilom agresora, a sada još i u etabliranju radikalne ljevice u glavnom gradu Zagrebu.

Pokret razgradnje države djeluje bez otpora

Baš kao i stvaranje države i razgradnja države jest proces. Pokret razgradnje započeo je djelovati još u Tuđmanovu desetljeću. Razbijene totalitarne snage tada je okupio i financirao Soros. Poslije kobnog 3. siječnja 2000. godine konsolidirane totalitarne snage prikopčale su se na hrvatske proračune. I otad za gušu drže volju hrvatskoga naroda.

Iako pokret razgradnje države otvoreno i transparentno traje već dvadesetak godina, te činjenice, izgleda, u većini nismo još dovoljno svjesni. Da jesmo, već bi bio odavno oformljen pokret ili stranka koja bi se ozbiljno uhvatila u koštac s procesom razgradnje, s procesom stagnacije „tranzicije“, s procesom rejugoslavenizacije, s procesom iseljavanja, s procesom stabilnog zaostajanja za drugim državama Europske unije… Ponašamo se kao da „hrvatski narod nije ostvario svoju samostalnost i suverenost“, kao da nije bilo „sloma totalitarističkoga socijalističkog sustava“, kao da se nije raspala „višenacionalna jugoslavenska državna zajednica“. Stoga je razumljivo da se država pronašla u okolnostima restauriranoga komunizma i puzeće unutarnje agresije. Dakle, jesmo li iskoristili prigodu koju su izborili Tuđman, hrvatski branitelji i volja hrvatskoga naroda, ili onaj rat kojega spominje Tuđman u svom govoru – još traje, ali drugim sredstvima?

Isti su Tomaševićev i Titov politički put

Ako itko ima prigodu obraniti „svoju slobodu i demokraciju“ onda to imaju Zagrepčani u drugom krugu lokalnih izbora. Kako? Masovnim izlaskom na birališta dne. 30. svibnja ove godine, na dan prave hrvatske državnosti, Dan i nadnevak koji razgraditeljima hrvatske države užasno smeta i to u tolikoj mjeri da su iz imena Sabora izbacili pridjev „državni“. Oni su privrženi nadnevcima i simbolima iz totalitarizma. Oni bi nas opet „oslobađali“ od nas samih. Višestranački navođen pokret razgradnje hrvatske države iznjedrio je dakle svojega generalnog sekretara za Zagreb, stanovitoga Tomislava Tomaševića. U njegovu kampanju upregnute su sve jugoslavenske linije i frontovi na političkom i medijskom planu.

Tomaševića je, poput Tita godine 1937., u Hrvatsku poslala „internacionala“. Tito se „školovao“ u Moskvi odakle je poslan „na ove prostore“ da organizira revoluciju i preuzme vlast. Tomašević se školovao u Londonu da izvede novi model stare revolucije i preuzme vlast. London i Moskva odavno imaju ista stajališta o tome kako dizajnirati „ove prostore“. Tita je financirala Komunistička internacionala. Tomaševićeva financijska osnova također je internacionalna. Tito nije izrastao iz hrvatske političke misli. Nije ni Tomašević. Oba su izrasla na „velikim idejama“ i „utopijama“. Tito je imao jako malo radnoga staža u realnom sektoru, ali zato je imao puno „revolucionarnog staža“. I Tomaševiću je realni sektor nepoznanica, on zato ima puno aktivističkoga staža. Ima još usporednica između Tita i Tomaševića, no držim da su i ove dovoljne za odgovornu biračku odluku… Pritom treba reći da takvih malih titeka u Hrvatskoj ima solidan broj i u etabliranim, velikim i malim, strankama.

Sve oči 30. svibnja bit će uperene u Zagreb. U sraz dva kandidata, koji su više od kandidata za zagrebačkoga gradonačelnika. Postali su simbolima. Tomašević – razgradnje. Škoro – izgradnje. Izaberu li Zagrepčani Tomaševića – izabrat će uvezenoga Tita dizajniranoga za 21. stoljeće. Izaberu li Škoru – izabrat će mogući početak kraja procesa razgradnje hrvatske države.

Prilog

Franjo Tuđman: Govor u prigodi primanja Republike Hrvatske u članstvo UN-a

Ujedinjeni narodi, New York City, 22. svibnja, 1992. godine

Gospodine predsjedniče,
Vaše ekselencije,
dame i gospodo!

U ukupnoj povijesti razvitka i međunarodnog položaja jednoga naroda ne može biti važnijeg događaja od priznanja njegove samostalnosti i suverenosti, i njegova primanja u svjetsku zajednicu ravnopravnih i neovisnih država, kakva je u naše doba Organizacija ujedinjenih naroda. Stoga mi dopustite da u ime hrvatskoga naroda i Republike Hrvatske izrazim najdublju zahvalnost za primanje u OUN:
– glavnom tajniku OUN-a g. Boutros Boutros-Ghali-ju;
– predsjedniku Vijeća sigurnosti g. Peteru Hohenfellneru i svim njegovim članovima koji su Rezolucijom 753 (1992.) jednoglasno preporučili primanje Republike Hrvatske u članstvo UN-a;
– i na kraju osobito predsjedniku ovog 46. zasjedanja Glavne skupštine, g. Samir S. Shihabi-ju, i svim sudionicima ove plenarne sjednice, koji su nam današnjom odlukom o primanju iskazali čast i povjerenje koje je Hrvatska jamačno zaslužila i koja će nastojati u potpunosti opravdati.

Ekselencijo,
štovani predstavnici slobodnih zemalja svijeta!

Današnjim danom Hrvatska je zadobila svoj međunarodni legitimitet. Njezina zastava, koja je svetost svakom hrvatskom čovjeku, jer je zbog nje bio osuđivan i proganjan u tuđinu, vijorit će se odsada slobodno pred zgradom OUN-a, i svuda po svijetu, s posvetom i međunarodnoga priznanja.

Hrvatski narod jedan je od najstarijih naroda sadašnje Europe. On ima pisane dokumente i biljege o svojoj nacionalnoj državnoj samobitnosti, te o pripadnosti zapadnoeuropskoj civilizaciji, od sedmoga stoljeća (n. e.) pa nadalje, u kamenu i na pergameni, u književnosti i umjetnosti, i što je najvažnije u svom duhovnom biću. Hrvatski narod može biti ponosan na svoj udjel u duhovnoj i tvarnoj kulturnoj baštini čovječanstva. Uzgred nije slučajno što je njezin mali dio nazočan i ovdje. Ulaz kojim prolazimo u dvoranu glavne skupštine Ujedinjenih naroda napravljen je od mramora s hrvatskog otoka Brača. U mojoj se domovini taj kamen smatra simbolom hrvatske opstojnosti. U njemu su se ogledali, tijekom mnogih stoljeća, svojim umjetničkim dijelima, najveći hrvatski kipari, a među njima i Antun Augustinčić čija se konjanička figura, “Spomenik mira”, nalazi u parku iza ove iste palače Ujedinjenih naroda.

Od desetog do dvanaestog stoljeća Hrvati imaju svoje samostalno kraljevstvo pod narodnim vladarima. Povijesne mijene i nezavidan geopolitički položaj njihove zemlje – na razlučnici civilizacija zapadne i istočne Europe – uvjetovali su da poslije toga, od XII. do XX. st. (do 1918.) budu u zajednici s ugarskom i habsburškom krunom. Međutim, kako u toj, tako i u kasnijoj jugoslavenskoj višenacionalnoj državnoj zajednici, hrvatski je narod sačuvao svoju samobitnost – o čemu posebno svjedoči slavna Dubrovačka Republika – težeći neprekidno punoj samostalnosti i suverenosti. Taj najviši cilj, ostvarenju kojega žudi svako narodno biće, od trenutka kad u svom razvitku dostigne stupanj posebne nacionalne, političko-kulturne samosvijesti, i kad mu to međunarodne okolnosti dopuštaju, hrvatski je narod – kao i mnogi drugi manji narodi – ostvario u današnje doba. To je naime doba u kojemu čovječanstvo, zbog znanstveno-tehnološke (stvaralačke ali i razorne) svemoći, doživljava dosada najviši stupanj civilizacije (kulturne, gospodarske, tehničke, prometne, informatičke) integracije, ali istodobno i nacionalne individualizacije. U prožimanju ovih, u biti suprotnih tendencija čovječanstvo teži stvaranju jedinstvene svjetske zajednice, kao uređenoga međunarodnog poretka samostalnih suverenih država, nastalih na opće prihvaćenim načelima o pravu naroda na samoodređenje i slobodu.

No, hrvatski narod nije ostvario svoju samostalnost i suverenost u sklopu samo ovakvih općih tendencija, već i pod posebno teškim okolnostima sloma totalitarističkoga socijalističkog sustava u Europi i raspada višenacionalne jugoslavenske državne zajednice. Hrvatska je nakon uspostave demokratskog poretka i proglašenja samostalnosti plebiscitarno izraženom voljom naroda, morala podnijeti teške žrtve za očuvanje svoje suverenosti. Hrvatskoj je bio nametnut rat jugo-komunističke armije i srpskog imperijalizma za restauraciju komunizma i osvajanje hrvatskih područja. U tom ratu, u kojem se hrvatski narod našao goloruk naspram tehnički nadmoćne oružane sile JA, Hrvatska je, obranivši svoju slobodu i demokraciju, stekla i međunarodno priznanje na putu u punopravno članstvo u KESS-u i u OUN-a. Taj rat, međutim, još nije posve okončan, osobito stoga što su ga izazivači proširili i na susjednu Bosnu i Hercegovinu, usprkos angažiranju EZ-a i Vijeća sigurnosti OUN-a.

Užasne su posjedice toga barbarskog rata na kraju XX. stoljeća. U Hrvatskoj je poginulo i ranjeno tridesetak tisuća ljudi, pretežito građanskih osoba i potpuno su razorena mnoga naselja i čitavi gradovi, uništeno nekoliko stotina povijesnih spomenika, gospodarskih, crkvenih, zdravstvenih i školskih objekata. Dimenzije stradanja civilnog pučanstva u ovom agresivnom ratu protiv Hrvatske očituju se u činjenici da je u Hrvatskoj prognano ili izbjeglo iz svojih ognjišta više od šesto tisuća ljudi, nemoćnih staraca, žena i djece. A povrh toga oko četvrt milijuna ljudi izbjeglo je iz Bosne i Hercegovine u Hrvatsku.

Zbrinjavanje prognanih i izbjeglih ljudi nadilazi mogućnosti ratom iscrpljene Hrvatske. Stotine tisuća ugroženih ljudi očekuje pomoć međunarodne zajednice. Osim toga, Hrvatska apelira na najviša tijela svjetske organizacije, da zajedno s EZ-om i KESS-om, poduzmu odlučnije i djelotvornije korake radi neodložnog okončanja rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, radi uspostave mira i stabilnog međunarodnog poretka u ovom dijelu svijeta.

Ekselencijo,
dame i gospodo!

Članstvo u Ujedinjenim narodima kruna je međunarodne potvrde suverene državnosti Republike Hrvatske. Međutim, mi smo duboko svjesni odgovornosti koju tim članstvom preuzimamo. Čast mi je s ovom mjesta svečano izjaviti da Republika Hrvatska u svemu prihvaća Povelju Ujedinjenih naroda, te da će biti privržena načelima te Povelje i vladavine međunarodnog prava, na temelju kojih je Hrvatska izvojštila svoje međunarodno priznanje. Hrvatska će odsada, kao punopravni član Ujedinjenih naroda, moći uživati veću podršku svjetske organizacije u naporima za mirno rješenje krize na tlu bivše Jugoslavije, na načelima Povelje UN-a, za uspjeh Mirovnih snaga Ujedinjenih naroda, za rješavanje spomenutog problema izbjeglica, za poticanje gospodarskog razvitka. Republika Hrvatska prihvaća načelo po kojem međunarodna zajednica ima pravo posredovanja u slučajevima kršenja osnovnih ljudskih prava i etničkih prava, ugrožavanja mira, ili ekološke stabilnosti naše planete.

Hrvatska je prihvatila završne dokumente Konferencije o europskoj sigurnosti i suradnji, a također i načela na kojima djeluje Mirovna konferencija u Bruxelles-u, za rješenje jugoslavenske krize i odnosa između država što nastaju na tlu bivše Jugoslavije. Sve to govori jasno da Republika Hrvatska želi biti vjerna načelima na kojima se zasniva Povelja, načelima mira, pravde i međunarodne suradnje bez ikakve diskriminacije. Hrvatska želi biti djelotvorni čimbenik suvremenog međunarodnog poretka koji se izgrađuje na opće prihvaćenim načelima antifašizma i demokracije.

Hrvatski je narod i sam u Drugom svjetskom ratu dao znatan prinos borbi protiv naci-fašizma koji je ugrozio demokratski poredak Europe i svijeta. (S ponosom mogu pripomenuti da sam i sam kao mlad čovjek i sudjelovao u tom ratu protiv fašizma). Hrvatska je, u sastavu bivše državne zajednice, dala i znatan prilog rješavanju problema osamostaljivanja zemalja trećeg svijeta i njihova gospodarskog razvitka. A to je služilo i jačanju uloge Ujedinjenih naroda u hladnoratovskom razdoblju.

Na kraju želio bih, gospodine predsjedniče, dame i gospodo, istaknuti našu čvrstu odlučnost da međunarodno priznatu Republiku Hrvatsku izgrađujemo na načelima otvorenoga, demokratskoga i slobodnoga društva. Želimo da Hrvatska bude, u političkom i gospodarskom smislu, država pravnog poretka i slobodan dom svih njezinih građana. Hrvatska želi biti otvorena za svestranu suradnju sa svim susjednim i drugim zemljama Europe i svijeta. Hrvatska želi biti oslonac mira i stabilnosti međunarodnoga poretka i dostojan član Ujedinjenih naroda.

Nenad Piskač/Hrvatsko nebo