Ina Vukić: Haški krivolov – intervju sa Nikom Pinter

Reduciranje činjenica u svrhe održavanja mita protiv Hrvatske – grozan pobačaj pravde!

Intervju vodila Ina Vukić

Pokojni profesor dr. Miroslav Tuđman napisao je 2019. knjigu koja bi trebala biti obavezno čitanje, ne samo za one koji su zainteresirani za zamršenu priču o hrvatsko-muslimanskom ratu 1992.-1994., već i za rad Haaškog suda (MKSJ), za očito pristran pristup u slučaju takozvane hercegbosanske šestorke (Jadranko Prlić, Milivoj Petković, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Berislav Pusić i Valentin Ćorić) te o širim problemima nadnacionalne kaznene pravde.

Čitatelji će se prisjetiti da je u svibnju 2013. Sudsko vijeće MKSJ-a proglasilo ovu šestoricu optuženika krivim za takozvani Udruženi zločinački pothvat, a njegovo Žalbeno vijeće potvrdilo je ovu presudu 29. studenoga 2017. Dok su žalbeni suci izricali krivicu, general Slobodan Praljak, jedan od šestero optuženika počinio je samoubojstvo pred zasjedalim sudom, čije su televizijske slike samoubojstva kružile svijetom u šoku koji je poljuljao same temelje isporuke pravde MKSJ-u. Dok je konzumirao otrov u sudnici, Slobodan Praljak se okrenuo sucima i rekao: „Suci, Slobodan Praljak nije ratni zločinac. S prezirom odbacujem vašu presudu!”

Slučaj MKSJ-a protiv herceg-bosanske šestorke pamti se po svijetu uglavnom po činu samoubojstva generala Slobodana Praljka koje je snimljeno televizijski i u otvorenom sudu. Ali lucidna istraga sudskog postupka dr. Miroslava Tuđmana trebala bi ostaviti svakom objektivnom čitatelju još jedan dojam, naime o sustavnoj i kumulativnoj nepravednosti onoga što se dogodilo. U tom svjetlu intervjuirala sam Niku Pinter, hrvatsku bivšu sutkinju koja je također bila i odvjetnica u obrambenom timu generala Slobodana Praljka u Hagu, na MKSJ-u.

Knjiga Miroslava Tuđmana „Haški krivolov“ koja je izišla u javnost 2019. pobudila je veliki interes po svijetu i evo nedavno je objavljena i na engleskom jeziku „Poaching in the Hague“. Koliko mislite da je sam naziv te knjige doprinio radoznalosti javnosti?

  Naslov knjige Dr. Tuđmana intrigantan je i sigurno izaziva radoznalost o sadržaju koji se pruža čitatelju pod takvim naslovom. Naslov sugerira da se radi o radnjama u kaznenom procesu  koje su provedene na neispravan način i protivno pravilima kaznenog postupka. Knjiga prikazuje kako se presuda ne smije pisati i kako se kazneni postupak ne smije voditi. Nadam se  da će knjigu  čitati i pročitati  i osobe sklone svojim tezama i podržavanju  mitova o „podjeli Bosne“, o agresiji Republike Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu, o planu pripajanja dijela BiH od strane nositelja hrvatske politike, u vrijeme ratnih zbivanja.

Zašto je po vašem mišljenju ova knjiga dr. M. Tuđmana toliko važna i kome je uglavnom usmjerena?

Mislim da knjiga nije namijenjena  određenom  profilu čitatelja. Usmjerena je svim čitateljima koje zanimaju činjenice o haškoj presudi u predmetu Prlić i ostali i kako su činjenice, temeljem kojih je presuda donesena, u postupku utvrđivane. Želim vjerovati da će knjiga biti poticaj,  povjesničarima i stručnjacima kaznenog prava i postupka za analitički pristup analizi kaznenim postupcima provedenim pred Tribunalom u Den Haagu.

Veliki je trud uložen u pisanje knjige. Trebalo je pročitati značajan broj stranica sudskih zapisnika, završnih pisama obrana, pregledati stotinu dokumenata kako bi se napravila sveobuhvatna analiza.Trud se isplatio, jer smo na jednom mjestu dobili poredane činjenice.  A te činjenice su odgovor na mitove koje godinama slušamo o sastanku u Karađorđevu, o podjeli Bosne i Hercegovine o postojanju udruženog zločinačkog pothvata.

Svojim sadržajem knjiga nespornim pokazuje kako je zaključak u presudi, u odnosu na udruženi zločinački pothvat, zasnovan na redukciji činjenica. Zaključak o postojanju neke činjenice, ne može biti izveden iz dijela dokumenta, nego se mora pročitat cijeli dokument i  zatim činjenice iz dokumenta  povezati sa događajima na koja se odnose i staviti u kontekst. Selektivnost u odabiru sadržaja dokumenta dovodi do redukcije činjenica, a reducirane činjenice su  nepouzdane, dovode do pogrešnog utvrđivanja odlučnih činjenica i činjenično neutemeljenih zaključaka a nakon toga  do pogrešne primjene prava.

Izvlačenje zaključka po želji a ne po činjenicama koje su prezentirane u kaznenom postupku ne može dovesti do pravedne i činjenično utemeljene presude. Knjiga to zorno prikazuje samo na segmentu, važnom segmentu, postojanja UZP.

Svjedoci na čijim iskazima je sud zasnovao svoju odluku u odnosu na UZP detaljno su obrađeni u knjizi, njihovi iskazi, tvrdnje, interpretacije. A zatim su im suprotstavljeni dokazi koji njihove navode pobijaju. Samo činjenice. 

Dr. Miroslav Tuđman kaže: „Optužnica i presuda o Udruženome zločinačkome pothvatu ne zasnivaju se na materijalnim činjenicama nego na interpretacijama pisanih dokumenata (primarno predsjedničkih transkripata), na iskazima svjedoka koji nisu neposredni sudionici određenih zbivanja nego njihovi tumači, na ekspertizama i svjedocima teorije urote (sastanak u Karađorđevu krunski je dokaz urote, o čemu ne postoje ni svjedoci ni zapisnici). 

 Mislite li da sadržaj ove knjige u stvari i opravdava rasprostranjeno mišljenje u svijetu da je Haški Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju u velikoj mjeri bio više definiram političkim nastojanjima nego tvrdim dokazima o krivičnim djelima kojima su mnogi Hrvati bili optuženi?

 Mislim upravo tako. Presuda je ignorirala dokaze obrane i zaključci u presudi temeljeni su na navodima u optužnici a radnje koje su poduzimane od strane politike hrvatskog naroda u BiH   i Republike Hrvatske ocjenjivane su izvan konteksta mirovnih pregovora, konferencija i zahtjeva međunarodnih predstavnika. Ovo je  zaključak mene kao  braniteljice u predmetu, a analizom iskaza svjedoka i dokumenata, to je zaključio je i dr.Tuđman u knjizi 

Na predstavljanu knjige ukazala sam na Rezoluciju broj 827 usvojenom 23.svibnja 1993 kojom je Vijeće sigurnosti osnovalo ICTY i donijelo njegov Statut, a pri osnivanju Sir David Hannay, predstavnik Ujedinjenog Kraljevstva, izričito je naglasio da je esencijalno pri osnivanju Tribunala da suci, tužitelji i osoblje budu značajno profilirani  sa iskustvom u kaznenopravnoj proceduri ( provisional verbatim record of the three thousand two hundred and seventeenth meeting Held at Headquarters, New York, on Tuesday, 25 May 1993, at 9 p.m.).

Gospođa Madelein Albright kao predstavnica SAD između ostalog podsjetila je na svoju izjavu datu u prethodnim sjednicama: “This will be no victors’ tribunal. The only victor that will prevail in this endeavour is the truth.” (S/PV.3175, p. 11)  (Ovo neće biti pobjednički sud. Jedini pobjednik koji će prevladati u tom nastojanju biti će istina) .

Međutim, cilj istrage nije bio utvrđivanje činjenica o odgovornosti optuženih osoba, već je Tužitelj koristio obrnutu metodu podizanja optužnica. Prvo je odlučio koga će optužiti, a zatim je ušao u potragu za dokazima i to samo onim koji podupiru njegovu tezu. Kako sam u značajnom dijelu svojeg života bila i tužitelj onda znam da se prvo  dokazima utvrđuju činjenice, koji zatim  pokažu počinitelja. U ovom je predmetu bilo obrnuto.

Niti je postupak bio vođen kao postupak u kaznenom predmetu, niti su suci bili profesionalci sa iskustvom u kaznenopravnoj proceduri a pobjednik sigurno nije bila istina. 

Međunarodni kazneni sudovi traže dvostruke ciljeve domaće katarze i izvođenje krivih pojedinaca pred lice pravde. Na temelju vašeg bogatog iskustva na Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju, vidite li da se ta ravnoteža postigla u praksi?

Već u odgovorima koje sam do sada dala vidljiv je moj stav da nije bilo mogućnosti za postizanje ravnoteže u izvođenju pojedinaca pred sud. 

 Branitelj dr.Jadranka Prlića, Michael.G.Karnavas, na svojem blogu (http://michaelgkarnavas.net/blog/2017/12/05/praljaks-defiance/) povodom žalbene presude u tekstu pod naslovom Časni prkos generala Praljka, između ostalog napisao je

 „… na mrežnoj stranici, na brošurama i posterima MKSJ-a iznosi tekst prikazan niže (ili njegove varijacije) prije, tijekom, i nakon suđenja, a dok se čekala žalba:

Strateški položaj republike [BiH] bio je izložen Srbiji i Hrvatskoj, koje su pokušavale nametnuti svoju dominaciju nad velikim dijelovima njezinog teritorija. Ustvari, vođe Hrvatske i Srbije već su se 1991. godine tajno sastali, kada su dogovorili podjelu Bosne i Hercegovine, a malu enklavu ostavili bi Muslimanima.

… Bosanski Hrvati uskoro slijede, odbijajući bosansku vlast i proglašavajući svoju vlastitu republiku uz potporu Hrvatske. Sukob se pretvorio u krvavu borbu triju strana za teritorij, u kojoj su civili svih nacionalnosti postali žrtve strašnih zločina.

U svjetlu ovih činjenica koje navodi mrežna stranica MKSJ-a, može li se s pravom reći da su optuženici u predmetu Prlić i ostali zaista uživali presumpciju nevinosti.  Ovaj je tekst godinama bio dio priče MKSJ-a za javnost. On nije napisan slučajno, niti je objavljen i pokazivan uokolo bez ekspresnog odobrenja predsjednika MKSJ-a. Slučajno, u Žalbenom vijeću za predmet Prlić i ostali bila su   (sudac Theodor Meron i sudac Fausto Pocar, bivši  predsjednici) te sadašnji predsjednik, sudac Carmel Agius.”

Vjerujem da sam ovim citatom odvjetnika Karnavasa, čiji stav  u cijelosti dijelim, obrazložila zašto nije bilo ravnoteže i zašto se ona nije niti željela postići pri izvođenju pojedinaca pred sud.

U vezi s krivnjom po zapovjednoj odgovornosti koju je Haški sud prakticirao, bivša glavna tužiteljica u Haagu, Louise Arbour, rekla je u intervjuu koji je objavio PBS tijekom njenog mandata da “Ono što ovaj statut zapravo pruža jest činjenica da ta djela – genocidi, zločini protiv čovječnosti, kršenja zakoni u ratnim običajima – misleći da ih je počinio podređeni ne oslobađaju nadređenog kaznene odgovornosti, ako je nadređeni znao ili imao razloga znati da je podređeni počinio takva djela ili je to učinio i nadređeni nije poduzeo potrebne i razumne mjere da spriječi takva djela ili da kazni počinitelje nakon toga. To je, ukratko, doktrina zapovjedne odgovornosti. Odgovornost je nadređenih, to je koncept koji potječe iz vojnih postavki, u vojnim postavkama. Ali u postavkama civilne uprave to bi se odnosilo na svaku osobu koja ima kontrolu nad podređenim (koji je počinio zločine). On može biti osobno kazneno odgovoran ako je znao ili je trebao znati da podređeni čini zločine i nije ga spriječio u svojoj nadzornoj dužnosti.“  Vi ste po struci pravnica i specijalno ste se bavili krivičnim pravom, kako vi gledate činjenicu da su optužnice Haškog suda često bile temeljene ne na počinjenju nekog ratnog zločina već na tzv. zapovjednu odgovornost i jeste li bili zadovoljni s načinom i dokazima kojima je Haški sud pokušao dokazivati zapovjednu odgovornost?  Jeste li naime kao pravnica zadovoljna s temeljitošću dokaza koje je sud tražio od tužiteljstva i ako niste bili stručno zadovoljni, zašto? 

Moje dugogodišnje iskustvo u kaznenom pravu ne može se pomiriti sa načinom utvrđivanja kaznene odgovornosti nadređenog ( zapovjedna odgovornost) u postupku pred MKSJ. Osnovni kriterij u utvrđivanju krivnje u kaznenom postupku je objektivan učin kaznenog djela (actus reus) i subjektivna komponenta na strani optužene osobe (mens rea). 

Tvrditi da je zapovjednik odgovoran jer je izdavao borbene zapovjedi izvan je procesne i životne logike.

Govorimo o ratu. U ratu zapovjednik izdaje zapovjedi da one budu i provedene. To nikako ne može biti element zločina.. Ali zapovijed sama po sebi ne dokazuje zapovijed za zločin. Zapovjednik da bi bio odgovoran, mora o zločinu biti obavješten, dakle mora za njega znati. Slažem se sa Louise Arbour o definiciji zapovjedne odgovornosti „ ako je nadređeni znao ili imao razloga znati da je podređeni počinio takva djela ili je to učinio i nadređeni nije poduzeo potrebne i razumne mjere da spriječi takva djela ili da kazni počinitelje nakon toga“ . Presuda ne  ukazuje na bilo koji dokaz koji optuženog  povezuje  direktno sa zločinom, ili da ga se može teretiti za propust nekažnjavanja u okviru ovlasti. Dokazi koje je tužitelj u postupku pružio  ne dozvoljavaju  takav zaključak ni primjenom metode indicijalnog zaključivanja. Nedostaju karike za zatvaranje lanca indicija, koje nakon što učine zatvoreni krug, ne dozvoljavaju niti jedan drugi zaključak, osim da je zapovjednik znao za postupke podčinjenog a nije poduzeo ništa da zločine spriječi ili kazni počinitelja.

U kaznenom postupku protiv visokih vojnih zapovjednika mišljenja sam, da je odluku o odgovornosti nadređenog trebao donositi vojni sud, a kako je na tome inzistirao i general Praljak. Osnova za kaznenu odgovornost zapovjednika označava se sa tri C- Command, Communication, Control. Ako jedan od elemenata nedostaje, ne može se tvrditi da je zapovjednik odgovoran. Tužitelj o postojanju sva tri elementa C nije pružio dokaze.

Kazneni postupak, na način kako je vođen i kako mu je prvenstveno tužitelj pristupio ličio je na postupak pred   međunarodnom  komisijom za utvrđivanje zločina, gdje su dovoljni opisi, osjećaji, ocjene, političke osude.

Da pojasnim, niti jednog trenutka zločini nisu negirani, oni su bili nesporni. Sporno je bilo jesu li optuženi za te zločine znali, jesu li bili za njih odgovorni i jesu li ih naredili. 

 Ova se knjiga Miroslava Tuđmana posebice bavi analizom postupaka Haškog suda u slučaju Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić and Berislav Pušić, tzv slučaj Herceg Bosna šestorke. Može li se iz te knjige zaključiti da je Haški sud donio krivu presudu krivnje ove šestorice za Udruženi zločinački pothvat i ako je vaš odgovor potvrđujući zašto tako mislite odnosno procjenjujete?

Sadržaj knjige daje pozitivan odgovor na ovo pitanje. Da, u odnosu na udruženi zločinački pothvat nije donesena presuda na osnovi činjenica koje su bile na raspolaganju. 

U knjizi je sistematski i analitički obrađeno zašto nije bilo osnova za osuđujuću presudu za UZP. Analizi u knjizi nemam što dodati. Svakako treba naglasiti i da je predsjednik sudskog vijeća u odnosu na UZP dao svoje, opsežno izdvojeno mišljenje kojim obrazlaže zašto u konkretnom slučaju nema osnova za tvrdnju o postojanju UZP-a. Presuda u prvostupanjskom postupku nije donesena jednoglasno.

Presuda je donesena na značajnoj redukciji dokumenata koji idu u prilog obrane i pobijanje tvrdnje o postojanju UZP-a. To se posebno odnosilo na dokaze vezane uz napade i ofenzive ARBIH i sudjelovanje muđahedina u redovima ARBIH.

 Vi ste osobno kao pravnica bila u timu obrane pokojnog generala Slobodana Praljka, jeste li tijekom sudskog procesa i žalbe doživjeli negodovanja da će pravda i istina o hrvatskim nastojima u ratu na tlu Bosne i Hercegovine biti uskraćene odnosno nepotpune?  

Da. Odluke o prihvaćanju dokaza obrane,  prihvaćanje segmenata pojedinih dokumenata, selektivan pristup u prihvaćanju dokaza obrane i neselektivan pristup u prihvaćanju dokaza optužbe često me frustriralo. Sav trud koji je uložen sa najboljom namjerom da se sve činjenice prikažu, kako bi vijeće imalo prilike donijeti pravilnu presudu, činio se uzaludan, ali nismo odustajali. Na kraju, da, bilo je uzalud.

 Postupak pred Tribunalom je kompilacija dva pravna sistema, Common law i Civil law- Međutim, osnovni principi kaznenog postupka ostaju isti, tužitelj mora svoju optužbu temeljiti na dokazima i njihovom sadržaju. Način na koji je postavljena  optužnica, upravo suprotno principima kaznenog postupka, prebacio je  teret dokazivanja na obranu.

Tužitelj dolazi iz anglosaksonskog pravnog područja sa ciljem da pobjedi, bez obzira na činjenice. Obrane su stasale u pravnom poretku u kojem je cilj utvrditi činjenice, a tu obavezu ima i tužitelj i sud i obrana. I nije pitanje pobjede u procesu pod svaku cijenu, nego dokazima utvrditi činjenice. U pravnom poretku iz kojeg dolazim u kaznenom postupku ne vlada maxima cilj opravdava sredstvo. Cilj nije pod svaku cijenu optužiti niti pod svaku cijenu dobiti osuđujuću presudu. Nismo zastupali tezu, ako činjenice ne govore u prilog tvrdnji optužbe, to gore po činjenice. 

U jednom od svojih izlaganja, sada ne mogu točno odrediti da li pisanih ili usmenih Višnja Starešina pozvala se na profesora međunarodnog prava na Paris Oest, Alaina Pallet i njegov stav objavljen u Večernjem listu 27.9.1997 :

U našem kontinentalnom pravnom sustavu istragu vode tužitelj i istražni sudac, tužitelj u njoj nije autonoman, već je pod kontrolom suca i kada istražni sudac procjeni da postoji opravdana sumnja, on predaje spis tužitelju da odluči hoće li podići optužnicu. Zadatak je istražnog suca- utvrditi istinu. U američkom sustavu, s akuzatorskom procedurom, u kojoj je istraga povjerena tužitelju, on pokušava naći sve dokaze koji su protiv optuženog, a ne utvrditi istinu. 

Možete li objasniti pojam Udruženog zločinačkog pothvata i je li taj koncept prihvaćen u drugim zemljama, na pr. Australija, SAD, Velika Britanija?

 Samo u najkraćim crtama, jer nebrojeno je radova obradilo koncept JCE. Ja se pozivam na prof Mirjana Damašku koji je napisao da je doktrinu JCE izgradio ICTY.  Haški tribunal , prvo tužitelj a onda I sud, pribjegli su  konstrukciji instituta JCE  jer  se institut indirektne zapovjedne odgovornosti (član 7., stavak 3. Statuta) pokazao manjkavim i nedostatnim da optuži sve one koje je želio optužiti, odnosno koje je smatrao odgovornim za počinjene zločine. Zato je doktrinu o JCE izveo iz člana 7., stavak 1. Statuta27 (dr. Mirjan Damaška, O kaznenopravnoj analizi optužbe pred Tribunalom u Haagu protiv visokih dužnosnika i vojnih zapovjednika Republike Hrvatske za “udruženi zločinački pothvat” u operaciji Oluja. // Okrugli stol. Zagreb: Hrvatska akademija pravnih znanosti / Sveučilište u Zagrebu, Pravni fakultet, 2005., pp- 1.-39.).

Teško sam prihvatila ovaj oblik kaznene odgovornosti.

 “Osnovni” vid ili prva kategorija UZP-a, obuhvaća sve optužene koji djeluju sa zajedničkim ciljem i imaju istu zločinačku namjeru u okviru zajedničkog plana u počinjenju zločina predviđenih u Statutu ICTY(MKSJ).

Najblaži oblik UZP-a tiče se slučajeva u kojima zločini ne proizlaze iz zajedničkog cilja UZP-a, ali su ipak prirodna i predvidiva posljedica njegovog ostvarenja.

Optuženi mora dobrovoljno učestvovati u jednom aspektu zajedničkog plana što nužno ne podrazumijeva da je optuženi osobno počinio neko od krivičnih djela iz Statuta nego može biti i u obliku pomaganja ili doprinosa izvršenju zajedničkog cilja.

Koliki sam upoznata, a mislim da jesam dovoljno, UZP je tvorevina Tribunala i taj koncept nije prihvaćen u drugim kaznenopravnim sistemima. 

UZP,– ne bi bilo prihvaćeno u sudskom postupku navedenih država. Pravosudni sustavi koji se temelje na pretpostavci nevinosti i odredbama o svojstvima koje dokazi moraju imati, jednakosti strana u postupku i zahtjevu  pravičnog suđenja ne bi dopustili primijenu navedenog koncepta kako je to prihvatio ICTY.

Vjerujem da je razlog u činjenici da kaznena odgovornost zločinačkog udruženja mora sadržavati dokaz o sporazumu o zločinačkoj djelatnosti, individualnu odgovornost svakog člana zločinačkog udruženja sa točno određenim granicama odgovornosti svih članova udruženja i njihovim namjerama i stupnju krivnje. Svi ti elementi kod UZP-a nemaju značaj.

Kada bi se doktrina UZP-a kako je prihvatio Haški tribunal prihvatila kao vladajuća doktrina, krug osoba  vojnih i političkih, koje se kaznenim postupkom po međunarodnom pravu mogu obuhvatiti,  bio bi širok uz kriminalizaciju političkih odluka ili odluka visokih vojnih zapovjednika. 

Budući se radi o kaznenom postupku doktrina UZP-a nije u skladu sa osnovnim zahtjevom kaznene odgovornosti, postojanje  actus reus i mens rea. Individualna kaznena odgovornost ne može se zaključivati iz generaliziranih tvrdnji. Zajednička kriminalna svrha, značajni doprinos zajedničkom planu ili svrsi moraju biti dokazani beyond a reasonable doubt (izvan razumne sumnje). Optužba mora biti utemeljena na činjenicama a ne na političkoj odluci.

Dr Miroslav Tuđman piše o obimnim dokazima koje je sud u tom procesu odbacio i koji su bili od koristi hrvatskim optuženicima. Možete li navesti neke primjere?

O odbačenim dokumentima  u knjizi je doktor Tuđman iscrpno pisao, istina, samo o onim dokumentima o postojanju, odnosno ne postojanju UZP i to u odnosu na dokumente predočavane svjedocima, a  čije je  iskaze analizirao.

Obrana je ukazivala na dvostruka mjerila pri prihvaćanju dokaza kroz cijelo vrijeme postupka. Tužitelj je dokumente pribavljene u Hrvatskom državnom arhivu neometano uvodio i isti su prihvaćeni odlukom vijeća, dok su  dokumenti iz istog izvora ,kada ih je podnosila obrana bili odbijeni. Većina vijeća priklonila se stavu tužitelja.

Možda najbolje o pristupu uvođenja dokaza obrane generala Praljka ukazuje izdvojeno mišljenje predsjednika raspravnog vijeća na odluku o prihvaćanju odnosno ne prihvaćanju dokumentarnih dokaza obrane.

Predsjednik raspravnog vijeća u svojem izdvojenom mišljenju, ukazuje da se obrana držala uputa za uvođenje dokumenata, pa je nejasno zašto se tužitelj protivi uvođenju 65% od predloženih dokumenata, tim više što je velika većina dokumenata dobivena upravo od tužitelja. Po predsjedniku raspravnog vijeća  nerazumno je od tužitelja tvrditi da su dokumenti neautentični i nepouzdani, pogotovo kad ih je tužitelj dostavio obrani.

U odnosu na dokumente koji se odnose na liječenje muslimana, na naoružavanje muslimana i obuku pripadnika ABIH, predsjednik raspravnog vijeća ne slaže se sa odlukom većine da su nerelevantni. Argumente obrane da se tim dokumentima pobija UZP, jer je RH pomagala BIH u borbi protiv zajedničkog neprijatelja nalazi prihvatljivim. 

Obrana generala Praljka predložila je 73 dokumenta koji se odnose na činjenice da je ABIH inicirala sukobe protiv HVO-a. Većina vijeća kod određenih dokumenata odlučila je da se ne uvedu kao dokaz jer su geografski izvan opsega optužnice. Kada se saberu svi dokumenti između argumenata tužitelja da je HVO napadao ARBIH i argumenata obrane da je ARBIH napadala HVO, ovi dokumenti su u suštini UZP-a. 

Predsjednik raspravnog vijeća  uz pitanje kako će vijeće odlučiti o dokaznoj snazi teorije obrane, ako dokumente obrane ne prihvaća, ukazuje u svojem izdvojenom mišljenju kako se odbijanje dokaza obrane može  tumačiti kao da je teorija jedne strane već prihvaćena.

Fotografije Mostara koje pokazuju mjesta gdje su žrtve snajpera stajale, bile su po obrani predložene kako bi bile razmatrane zajedno sa nalazom experta tužiteljstva i bile povezane sa pitanjima generala Praljka vještaku i svjedocima koji su bili pogođeni snajperom. Sve radi utvrđivanja položaja snajperiste i je li moguće da je hitac ispaljen sa područja pod kontrolom HVO. Fotografije su odbijene odlukom većine vijeća.

Gotovo je identičan slučaj pristupa većine vijeća u odluci o prihvaćanju pisanih izjava svjedoka obrane generala Praljka.

U izdvojenom mišljenju predsjednika raspravnog vijeća uz odluku o prihvaćanju pisanih izjava svjedoka temeljem Pravila 92 bis, istaknuto je  da je vijeće primilo zahtjev obrane 14.9.2009,  i imalo je više od  godinu dana za odluku o prihvaćanju sažetaka ili izjava 155 svjedoka. 

Raspravno vijeće potrošilo je  više od godine dana, da na kraju prihvati samo 4 % izjava, a sve nakon što je obrana generala Praljka završila svoj slučaj.

U dosta se navrata govorilo da je u Haškom sudu bilo problema i sa sudskim prevoditeljima. Neke su njihove pogreške se čine zapanjujuće. Možete li dati i nekoliko primjera tih pogrešaka?

Od samog početka procesa ukazivali smo na problem prijevoda. Službeni jezici suda bili su engleski i francuski. Devedeset posto dokumenata koji su referirali na vrijeme i događaje iz optužnice bili su pisani na hrvatskom ili na srpskom jeziku. Optužene osobe govorile su hrvatski , svjedoci su uglavnom govorili hrvatski. Prijevod je dakle u postupku bio ključan čimbenik. 

Kada govorimo o prijevodu, intervencije u prijevod bile su nužne u samoj raspravi pri simultanom prevođenju, u zapisniku sa rasprave i u prijevodu dokumenata na službeni jezik suda. Sudski prevoditelji pokazali su izniman trud da izrečene riječi točno prevedu.

U kaznenom postupku važno je  shvatiti i malu jezičnu nijansu ili blage varijacije u terminologiji kako bi se stekao pravedan i točan dojam o izjavi svjedoka. Na suđenjima pred ICTY, gdje se svjedočenja simultano prevode, vijeće je često lišeno te važne mogućnosti. Tijekom suđenja bilo je mnogo slučajeva kada su prijevodi i / ili jezični problemi bili sasvim očiti. Unatoč najboljim naporima prevoditelja i reakcija obrane u slučaju nekih uočljivih pogrešaka u prijevodu, neznatne pogreške ostale su nezamijećene, a da se ne spomenu neke jezične nijanse koje se nisu mogle pravilno shvatiti (T. 23108:7 – 23108:17, 3 October 2007, Witness DW:

KOVACIC:  I’m sorry, I apologise but now I recognise the problem.  Judge Trechsel asked me why do I think that the question was capricious?  Because this is the terms as my Croatian was translated.  It was wrongly translated.  I used a term in Croatian “kapciozno” which in our theory includes — which in our theory — which in our theory means leading, because there is a response included in the question.  So this word which is here in translation, capricious, is absolutely wrong. Sorry, Judge.  It’s a misunderstanding on this part.

JUDGE TRECHSEL:  Yes, and I’m very happy.

   KOVACIC:  I do think your question was leading.

JUDGE TRECHSEL:  I accept that and I apologise.-

   44256:25 – 44257:6, 2 September 2009:

JUDGE ANTONETTI: [Interpretation] Mr. Praljak, let me add something so you can know what my position is.  The difficulty we all have here is that we’re working in several languages, and each language has its own nuances, and sometimes there’s storms in the teacup just because of translation problems.  The words expressed by one person are not necessarily completely translated into another language with all its nuances, and sometimes there could be misinterpretation.).

Pisanim prijevodima zahtijevali su ispravke. Zbog takvih problema, Raspravno vijeće ponekad jednostavno nije u mogućnosti shvatiti u potpunosti neke detalje svjedočenja ili navoda dokumenta koji bi mogli biti kritično važni za pravilnu ocjenu dokaza.

Primjer : Tužitelj je kao dokaz ponudio poslijeratni intervju generala Praljka,  prema kojem, po navodu tužitelja, je general  rekao da je politika Srba u BiH bila bliža Hrvatima od one muslimanske. Jedinstvo ne dolazi u obzir. Na raspravi je pustio i video snimku interviewa.

Navod „Jedinstvo ne dolazi u obzir“ ne postoji u originalno izgovorenom tekstu a niti je on zabilježen u raspravnom zapisniku, ali je naveden u transkriptu videa prevedenom na engleski jezik i u spis predan kao dokaz tužitelja. 

 U stvari, u Tribunalu, na kojem mnogi pravnici i sudionici postupka nisu mogli pročitati ili razumjeti izvorne dokaze, nije značenje “razumne sumnje” cijenjeno s obzirom na udaljenost od izvornih dokaza. 

Još jedan primjer : Tužitelj je uveo kao dokaz o umiješanosti Republike Hrvatske u oružani sukob u BiH i prisutnost HV ( hrvatske vojske) u BiH dokument o povratu postrojbe iz brigade H.V.Hrvatinić. Potrošeno je vrijeme na dokazivanje da H.V. nije kratica za hrvatska vojska već inicijali osobe po kojoj je postrojba nazvana ( Hrvoje Vukčić Hrvatinić). 

Dr.Tuđman, u knjizi, u odnosu na prijevode, zaključuje:

  Vrijeme je da se metode forenzičke lingvistike pozabave haškim procesima. Za pretpostaviti je da će rezultati tih analiza prije potvrditi stajališta obrane koja ih je zahtijevala, nego uvjerenja Tužiteljstva i presude sudaca koji su smatrali da su lingvistički i semantički problemi tek „oluja u čaši vode.

 Želite li još nešto dodati u vezi knjige dr Miroslava Tuđmana ili vaših zaključaka glede presude Haškog suda u slučaju „Šestorke Herceg Bosne“ ?

Istakla bih još, ne kao krucijalne pokazatelje, ali značajne, o razumijevanju raspravnog vijeća ili onih koji su presudu pisali o području o kojem su donosili odluke.

U Volume 2 presude, paragrafu 5, footnote 7 navedeno je “Prozor, which means “window” and is also called Rama,7 is the entry point from Herzegovina into Central Bosnia.”

U istom Volume 2 presude u paragrafu 670. Navedeno je “ Kroz Mostar protiče rijeka Neretva u pravcu sjever-istok.

U kaznenom  postupku željama i ciljevima nema mjesta. Kazneni postupak ima zadatak utvrditi  činjenice i treba ostati  neinficiran političkim, socijalnim ili  bilo kojim drugim utjecajima ili motivima.

Zaključak glede presude kao cjeline bile bi završne riječi generala Praljka dana 29. studenoga 2017. u 11: 35:47 sati: 

Suci, Slobodan Praljak nije ratni zločinac. S prijezirom odbacujem vašu presudu.