Šiljo: Drugi krug – hrvatskog oslobađanja!

Poticajna skupina Pokret za hrvatsku budućnost proklamirala je prije tri godine koncept na kojemu se takvo što novo i pozitivno – za čim žude svi hrvatski domoljubi i slobodari – jedino može u zdravom programsko-političkom i duhovno-vrijednosnom smislu izgraditi. Na svima je sada da dobro razmisle, da odluče i okrenu se djelatno i nesebično i koliko je god moguće složno prema stvaranju toga nečega novoga putem okrupnjavanja i združivanja i oplemenjivanja već postojećega. Možda s Domovinskim pokretom kao stranačko-političkom organizacijskom osnovom, ako on u sebi nosi takvu spremnost, takvo htijenje i takav potencijal. Cilj u svakom slučaju mora biti žurno stvaranje masovne i pozitivne i dobro organizirane političke opcije kao realne snage. Njezina je zadaća pojdariti zapretali žar većine naroda, koji se suočava s egzistencijalnom prijetnjom, s prijetnjom vlastitoj samobitnosti. Na početku 20-ih godina ovog stoljeća potrebna nam je snaga jednaka onoj kakvu je, u drugim okolnostima i s drukčijim ciljevima, u formi pokreta HDZ, stvorio hrvatski narod na početku 90-ih godina prošlog stoljeća. A i brojni tadašnji neprijatelji opet su tu, samo u novom ruhu ne samo crvenih, nego i šarenih i duginih boja. Postupno su se vraćali te su kriomice, dok je vlast „stožerne stranke“ na to ili žmirila ili im potajno na razne načine pomagala i njihova osvajanja potpomagala, zaposjedali velika područja Hrvatske (ne teritorijalno, nego supstancijalno) iznutra. Drugi krug lokalnih izbora morao bi označiti početak borbe za ponovno hrvatsko oslobađanje! To je mnogo važnije od ovakvih ili onakvih trenutnih izbornih ishoda. Pred nama je drugi krug – hrvatskog oslobađanja.

Zagreb – Vidikovac, 19. svibnja 2021.

Drugi krug izbora u Zagrebu, a donekle i drugdje, nije i ne smije biti samo početak procesa zagrebačkog, nego i općeg hrvatskog oslobađanja! Od koga, od čega?

Tomašević bježi s glasovanja o proglašenju Blage Zadre počasnim građaninom

O čemu je riječ, zorno je pokazala večerašnja Bujica, u kojoj je glasovao mladi, obrazovani i staloženi publicist Matija Štahan. A osobito je to o čemu je s Tomaševićem i njegovim neoboljševičko-vampirskim društvom (Sandra Benčić, Urša Raukar, Vili Matula, Gordan Bosanac i takvi) zapravo riječ pokazao jedan dokumentarni prilog. Radnja se događala u zagrebačkoj gradskoj skupštini u svibnju prošle godine, kada je Blago Zadro posmrtno proglašen počasnim građaninom Grada Zagreba za izniman doprinos u organiziranju obrane Vukovara i uspostavi teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske, čime je trajno zadužio Hrvatsku i Grad Zagreb. Odluka je donesena jednoglasno, glasovima sva 33 nazočna zastupnika. Snimka pokazuje kako u trenutku kada je iznesen prijedlog te treba pristupiti glasovanju, sa svoga mjesta naglo ustaje i užurbanim koracima vijećnicu napušta – Tomislav Tomašević! Snimku se toga bijega može pogledati u 54. minuti te emisije:

Bolju sliku od te ni druge dokumentarne detalje ni argumente nije više potrebno ni navoditi. Mnogo toga moglo bi se tumačiti ovako ili onako, no ovaj prizor razotkriva što se krije iza svega toga „građanskoga“ i „zelenoga“ što hoće gotovo na silu i potmognuto nevidljivim legijama vlast najprije prigrabiti u Zagrebu, a zatim i u Hrvatskoj. Razotkriva što na Zagreb vreba iza fasade zeleno-crvene koalicije „Možemo!“, „Zelena alternativa – ORAH“ i ostalih. Snimka je pokazala da nije riječ ni o dobronamjernim ljudima ni o legitimnim, a ni legalnim, političkim ciljevima i programima, nego o protuustavnom i protudržavnom, dakle protuhrvatskom djelovanju. Pokazala je da Tomislav Tomašević ne priznaje same ustavne i političke temelje ni općeprihvaćene vrijednosti i vrjednote na kojima počiva hrvatska država, a time i glavni grad države kojemu želi doći na čelo. Onaj naime tko je protiv Blage Zadre, taj je i protiv sviju koji su u Domovinskom ratu branili i oslobađali novoproglašenu hrvatsku državu od srbijanskog agresora, a time i protiv te države. On je njezin protivnik i neprijatelj. Svojim činom drsko je pokazao, iako je izbjegao glasovati protiv, da nije na strani hrvatske, nego neke druge, njoj neprijateljske države odnosno tuđinske sile. Pokazao je, retroaktivno, po logici dokazivanja a contrario, da nije na strani onih koji su prije 30 godina bili za hrvatsko oslobađanje, što znači da je zapravo na strani onih koji su bili za hrvatsko porobljavanje. 

Gole činjenice prokazuju i sina i oca kao sudionike predizbornog inženjeringa

Da je njegova rođenog oca, slučajnog ili namjernog (u sklopu političkog inženjeringa) kandidata na listi Domovinskog pokreta, zbog tog čina, da ne spominjemo toliko toga ostaloga, doista sram vlastitoga sina, da ne dijeli s njime takva stajališta, morao bi bio to dosad javno pokazati. A ne davati – pred izbore – javnu potporu sinu koji ne priznaje temeljne nacionalne vrijednosti, svetinje ni postulate na kojima se sazdano sve ovo što je dosad sazdano, uključujući i njihove osobne i sve ostale karijere. Takvo licemjerno ponašanje prvorazredna je naime manipulacija. Ona je očito dio mnogo šire i mnogo dublje perfidne i sustavne manipulacije kojoj su hrvatski birači izloženi. Pa ako njegov otac desničar i njegov stric svećenik stoje iza mladog Tomaševića, onda valjda ni on nije toliko zlo kakvim ga prikazuju, pomislili su mnogi. No on jest nacionalno zlo, i skupa sa svojim ocem sudionik predizbornog inženjeringa, i to se, koliko god Šiljo načelno i u praksi izbjegavao takve kvalifikacije i atribucije i privatno-osobna prozivanja, ovaj put mora otvoreno i jednoznačno reći. Zato što je to istina. Živa, gola i zorna istina. A stara mudrost kaže: Contra factum non datur argumentum! – Protiv gole činjenice nema niti može biti valjanih argumenata. Ne možemo osporavati ono što je osjetilima iskusimo ili što instrumentima zabilježimo. Ne možemo raspravljati je li bilo potresa ili nije bilo ako su ga svi osjetili i ako su ga seizmografski uređaji zabilježili.

No ne iznosi se ovo s ciljem difamiranja pojedinih osoba. Svatko ima odgovornost za sebe i za svoje postupke i osobno će odgovarat pred narodom, poviješću i pred Bogom. Iznosi se to što je konkretno da bi se apstraktno i slikovito pokazalo i dokraja razotkrilo što se tu „iza brada valja“ i što je sve dovelo do tako groteskne situacije da 47 posto birača grada Zagreba koji su glasovali zaokruži u prvom krugu dotičnog 39-godišnjeg preziratelja hrvatske državnosti, drskog osvajača glavnog grada države. Riječ je naime o vrhuncu dugotrajnog, sustavnog i podmuklog procesa ponovnog hrvatskog porobljavanja! 

Nakon neuspjelog porobljavanja izvana prešli su na okupiranje iznutra

Kao što znamo, proces oslobađanja od tuđinske sile, unutarnje fizičke pobune i prikrivenih protivnika hrvatske samostalnosti i demokracije u samom Zagrebu trajao je tijekom 1990-ih i ostvaren je u svim bitnim točkama neočekivano uspješno, iako zasigurno nije sve bilo savršeno ni onako kako bismo željeli da je bilo. Hrvatska je kao zemlja sa svojim narodom oslobođena. No već tada istodobno se već sijalo sjeme novog porobljavanja, kada porobljavanje već nije uspjelo izvana ni uporabom brahijalne fizičke sile ni vanjskih i unutarnjih političkih igara i spletki. Stoga je hrvatsku zemlju i hrvatski narod valjalo, zaključili su oni koji nas tada nisu uspjeli ni zadržati u porobljenosti ni iznova nas porobiti, okupirati iznutra. 

Taj proces ponovnog titoističko-petokrakaškog i velesrpsko-kokardaškog zaposjedanja Hrvatske, izokretanja procesa njezine emancipacije i osamostaljenja u nešto suprotno tomu trajao je tijekom punih dvaju desetljeća, od 3. siječnja 2000. naovamo. Sustavno je mijenjano sve, postupno i perfidno, koliko se kada procjenjivalo da se što može prokrijumčariti, od Ustava i zakona pa do kadrova i pozicija moći posvuda. SDP je, HNS-om i njihovim satelitima to činio (polu)otvoreno. HDZ je to činio samo donekle otvoreno, ali u kontinuitetu s vlašću SDP-a, osim donekle u razdoblju Karamarkova vođenja te stranke. Činio je to na tisuće manje vidljivih ili u lažno ruho zamotanih odluka i poteza. Prvi i posljednji od njih bio je uzimanje Pupovca i manjinaca u koaliciju; prvo je to davanje manjinama pravo suodlučivanja u svim pitanjima državne politike (u čemu nije niti smije biti smisao ionako diskriminatorske i protuustavne manjinske povlaštene zastupljenosti) učinio Sanaderov HDZ, a zatim je takav kurs dvaput potvrdio Plenkovićev HDZ. Uvijek uz „punu potporu“ svih stranačkih tijela, a po potrebi i čitave stranačke baze.

Vrhuške i poltroni „Tuđmanova HDZ-a“ provodili su politiku puzeće detuđmanizacije i dekroatizacije 

Kad smo već kod „stožerne stranke“, jednu stvar može se s punom sigurnošću i mora se pri punoj svijesti reći. Mora se reći to da su oči mnogih Hrvata, nakon ponovnog osvajanja većine na izborima 2003., bile uperene u HDZ kao u jedinoga zbiljskog jamca zaštite temeljnih nacionalnih interesa. Vodstva HDZ-a, njegovi marketinški macani i propagandna mašinerija „duboke države“ znali su u međusobnoj potajnoj sinergiji kako in concreto izigravanje proklamiranih nacionalnih interesa ostvarivati i kako sve to što pitkijim ili „nužnim“ prikazivati. Na realnom strahu od „crvenih“ osvetnika i potiratelja Tuđmanove Hrvatske HDZ je dosad dobivao tolike glasove, unatoč svim svojim smrtnim i ostalim „grijesima“, iznevjerama i blamažama. Takvu motivaciju za zaokruživanje kandidata i lista HDZ-a i na ovim izborima imali su mnogi ubogi Hrvatići, koji na ramenima umjesto glava nose konzerve ispunjene temeljnom zabludom o poslijetuđmanovskom HDZ-u kao zaštitniku Hrvatstva, iako je takvih u nizu posljednjih izbora unatrag nekoliko godina bivalo sve manje. 

Cijelo to vrijeme vrhuške i poltroni „Tuđmanova HDZ-a“ provodili su politiku puzeće detuđmanizacije i dekroatizacije, od Sanadera koji se sa zidu odmah uklonio Tuđmanovu sliku i stavio svoju, pa do Plenkovića koji se na Tuđmana prijetvorno poziva, uz pomoć preostalih bijednika od „utemeljitelja“ koji lažno potvrđuju njegov i HDZ-ov tuđmanovski kontinuitet. Istodobno, HDZ-ove vladajuće strukture puhale su cijelo vrijeme u gotovo svim bitnim političkim pitanjima u istu tikvu s ostalim titoistima, „antifašistima“, socijalistima, srpskim hegemonistima i raznim stranim protivnicima hrvatstva (kao odurnog „nacionalizma“) i katolištva (kao smetnje prevrjednovanju svih vrjednota). A na korist, materijalnu i ideološku, svakovrsnih predatora, počevši od samih sebe pa do onih iz korporacija. 

Umjesto da štiti hrvatski narod od svih tih biblijskih zvijeri, zmija i zmajeva (pa i onih iz Apokalipse), HDZ-ova je podanička nomenklatura – što iz kukavištva, što ih gluposti, a ponajviše poradi svojih osobnih interesa – slijepo slušala svoje velike i male vođe, ili hinila „disidente“. Nije se odlučno suprotstavila tomu što HDZ ne zaustavlja zloćudne promjene i procese unutar Hrvatske ni one unutar samoga sebe. 

Početak procesa novog nacionalnog razbuđivanja?

Drugi krug izbora u Zagrebu – u korelaciji sa spoznajom kako smo na općenacionalnom planu došli do pet minuta prije ponoći – morao bi stoga označiti početak ne samo novog domoljubnog buđenja i razbuđivanja, nego i početak procesa novog nacionalnog oslobađanja. Ono će, ako ga spletkama ne zaguše, biti neke druge vrste od onoga iz 1990-ih, ali jednako bitno i jednako presudno za hrvatsku budućnost kao što je bilo onda. 

Za to novo i vrlo mukotrpno unutarnje oslobađanje bit će potrebno vrlo mnogo volje, snage, truda, energije, ljudi i sredstava. Na vodećim je strankama, političarima, udrugama, institucijama, medijima, intelektualcima i političarima hrvatske nacionalno-državne i domoljubne orijentacije da dadu maksimalan doprinos u kataliziranju i oblikovanju tog procesa. „Sad ili (možda) nikad više!“

Nije presudno to hoće li u drugom krugu pobijediti Škoro (iako se nadamo da hoće). Presudno je da se napokon stvori nešto poput onoga što su komunisti u 1930-im godinama lukavo (i prijevarno) nazvali „Narodna fronta“. Nju Hrvatska enciklopedija opisuje kao „savez građanskih lijevih stranaka, socijalista i komunista kako bi zajedno pružili otpor diktatorskim režimima ili prijetnji da se oni uspostave u drugim zemljama“. Takvo okupljanje prepoznajemo sada u „Možemo!“, SDP-u i ostalima. Zato nam je prijeko potrebno isto takvo okupljanje, ali nasuprot ovom malignom.

Naša prava hrvatska „Narodna fronta“ morala bi, dakle, okupiti Hrvate i sve druge lojalne građane i državljane i domoljube na sasvim drugim osnovama, i biti u sebi pozitivna i čestita. A ne da dobijemo još jednu manipulaciju mnoštvima poput ovih prijevarnih i podmuklih kakve, rame uz rame, izvode Plenković s HDZ-om i Tomašević s „Možemo!“, a u kakvima imaju udjela brojni drugi akteri iz pozicije i hinjene ili diletantske i vazda na razdore spremne „domoljubne“ opozicije.

Za drugi krug hrvatskog oslobađanja potrebna je stranačko-politička organizacijska osnova

Poticajna skupina Pokret za hrvatsku budućnost proklamirala je prije tri godine koncept na kojemu se takvo što novo i pozitivno – za čim žude svi hrvatski domoljubi i slobodari – jedino može u zdravom programsko-političkom i duhovno-vrijednosnom smislu izgraditi. Na svima je sada da dobro razmisle, da odluče i okrenu se djelatno i nesebično i koliko je god moguće složno prema stvaranju toga nečega novoga putem okrupnjavanja i združivanja i oplemenjivanja već postojećega. Možda s Domovinskim pokretom kao stranačko-političkom organizacijskom osnovom, ako on u sebi nosi takvu spremnost, takvo htijenje i takav potencijal. Cilj u svakom slučaju mora biti žurno stvaranje masovne i pozitivne i dobro organizirane političke opcije kao realne snage. Njezina je zadaća pojdariti zapretali žar većine naroda, koji se suočava s egzistencijalnom prijetnjom, s prijetnjom vlastitoj samobitnosti. Na početku 20-ih godina ovog stoljeća potrebna nam je snaga jednaka onoj kakvu je, u drugim okolnostima i s drukčijim ciljevima, u formi pokreta HDZ, stvorio hrvatski narod na početku 90-ih godina prošlog stoljeća. A i brojni tadašnji neprijatelji opet su tu, samo u novom ruhu ne samo crvenih, nego i šarenih i duginih boja. Postupno su se vraćali te su kriomice, dok je vlast „stožerne stranke“ na to ili žmirila ili im potajno na razne načine pomagala i njihova osvajanja potpomagala, zaposjedali velika područja Hrvatske (ne teritorijalno, nego supstancijalno) iznutra. Drugi krug lokalnih izbora morao bi označiti početak borbe za ponovno hrvatsko oslobađanje! To je mnogo važnije od ovakvih ili onakvih trenutnih izbornih ishoda. Pred nama je drugi krug – hrvatskog oslobađanja.

Šiljo/Hrvatsko nebo