KOMUNISTIČKA HLADNOKRVNA EGZEKUCIJA REDOVNICE (Pred smaknuće skinula je povez s očiju i gledala u partizanku Soku Šolaju, koja je, na osobni zahtjev, u nju pucala)

0

 

 

MEMENTO UOČI BLEIBURGA

Sestra Žarka, krsnim imenom Julijana, rođena je u Krašiću brojnoj katoličkoj obitelji 18. studenoga 1908. od oca Roka i majke Marije, gdje živi sve do godine 1931., kada odlazi u samostan Družbe sestara milosrdnica svetog Vinka Paulskoga u Zagrebu.

Rast Julijanine vjere i odabir redovničkog zvanja imao je čvrst temelj u svjedočkoj vjeri njezinih roditelja, obitelji i župe. Tako, Julijana u svom odabiru slijedi primjer svoje starije sestre Terezije ( s. Hildeberte) i mnogih djevojaka iz svog mjesta. Ulaskom u novicijat 1932. godine, dobiva redovničko ime sestra Žarka. Godine 1936., polaže doživotne zavjete.

Put njezinog služenja Bogu i čovjeku usmjeruje je na služenje bolesnicima. Djelovala je u više bolnica: Gračacu, Banja Luci, Petrinji, a 1939., godine dolazi u bolnicu u Otočac gdje će biti sve do 1943. Te je godine noć blagdana Uzvišenja svetog Križa, s 13. na 14. rujna, sestru Žarku upravila na križni put, na poziv da raste i zrije uz Isusa Krista na putu mučeništva te ispije čašu muke.

Tijekom Drugog svjetskog rata bolnica u Otočcu našla se na vjetrometini sila. U bolnicu su pristizali ranjenici raznih sudbina i s različitih sukobljenih strana. Sestra Žarka je u bolnici nastojala svakome pristiglom pristupiti milosrdno, bez suda i razlike. Ona je tako svoje milosrdničko poslanje neustrašivo svjedočila, u vjeri pristupajući i jednako pomažući svakome bolesniku.

Milosrdnica s. Žarka Ivasić posebno vrijedna spomena u ovom sažetom sjećanju na stravične dane u Gospiću nakon Drugoga svjetskog rata je sumještanka bl. Alojzija Stepinca iz Krašića, redovnica milosrdnica, tridesetčetverogodišnja Žarka Ivasić. Nju su komunisti lažno optužili da je u rujnu 1943. izdala ranjene partizane u bolnici u Otočcu, mada redovnica Žarka s tim i nije mogla imati bilo kakvu vezu. Za isti »zločin« komunisti su optužili i sestre: Eutihiju Novak, Veronu Fostač, Hubertinu Džimberg i Luciju Radošević.

Partizanski montirani sud u Gospiću 7. veljače 1946., osudio ih je na najstrože kazne, s. Žarku na smrt vješanjem, a ostale sestre na smrt strijeljanjem, među njima i s. Novak, koja je već bila pokojna. Ona je kao kuharica u bolnici u Osijeku za vrijeme angloameričkog bombardiranja iz zraka poginula 1944. Suđenje je bilo u sali u zgradi gospićkog narodno-oslobodilačkog odbora, u kojoj je prije Drugoga svjetskog rata bila općinska zgrada, a danas je kino »Korzo«.

Dobro je prisjetiti se da kad je predsjednik sudskoga vijeća redovnicama pročitao smrtne presude u sali nastao prolom oduševljenja, nazočni su skakali, pljeskali i vriskali. Iz mnoštva je tada prema redovnicama glumeći živčani napad pojurio mlad, stasit partizan s povicima: »Juriiiš, pucaaaj…« i urlajući ih izudarao. On je bio domaći, gospićki Hrvat, koji se i tako pokušao iskupiti za pripadnost ustaškom pokretu početkom 1941. Sestrama Veroni, Hubertini i Luciji vrhovni sud se »smilovao« i u svibnju godine 1946., smrtnu kaznu im preinačio u kaznu strogog zatvora u trajanju od 20 godina, od kojih su odrobijale šest, a s. Žarki kazna smrti vješanjem preinačena je u kaznu smrti strijeljanjem.

Grob sestre Žarke Ivasic

Posljednju noć svoga života sestra Žarka provodi sama, u samici. Prema iskazima svjedoka saznajemo da je tu posljednju noć u ćeliji pjevala i molila. Na gospićkome katoličkom groblju uz zid kapelice sv. Marije Magdalene strijeljana je 16. svibnja 1946. Pred smaknuće skinula je povez s očiju i gledala u partizanku Soku Šolaju, koja je, na osobni zahtjev, u nju pucala. Svjedokinja tog smaknuća bila je Marija Benković Seka, udata Milković, koja je stanovala u Kaniškoj ulici i koja se tada slučajno s majkom zatekla na groblju.

Sestra Hubertina Džimbeg svjedočila je o suđenju kao “urnebesu”. Višekratna ispitivanja i prijetnje prije suđenja nisu donijele ono što su komunisti očekivali jer, unatoč okrutnim ispitivanjima, sestre nisu priznale ništa, a na suđenju su se branile same jer u njihovu korist nije svjedočio nitko.

Nikola Bićanić svoje je sjećanje opisao 1990. godine: “Bio sam na suđenju pok. sestri Žarki u Sali stare gospićke Općine u kojoj je sada, još uvijek, Kino “Jedinstvo”. Ti znaš u kakvom smo strahu bili mi Gospićani, koji smo svi stariji od 16 godina trebali biti poubijani.” Takva atmosfera, dobro je poslužila ostvarivanju cilja tužiteljstva. Prema tome, nije teško zamisliti, zaključak kako je presuda glasila.

Komemoracija sestri Žarki Ivasić 2018.

Razlozi iz kojih se vidi očigledan montirani sudski postupak:

1. nemogućnost obrane koja je zakonom osigurana – formalni branitelji nisu izvršili svoju ulogu “da brane” već su “tražili od suda da sestre budu što strože kažnjene’ o kojoj okolnosti mogu svjedočiti bezbroj svjedoka, koji su bili na raspravi prisutni… Prvookrivljena uopće nije imala branitelja, jer je isti i ako je u početku bio kod rasprave odstranio se i nije dao ni svoj konačni prijedlog”;

2. “Sud nije raščistio protuslovne iskaze svjedoka, niti je ustanovio da iskazi raznih svjedoka nisu dani na temelju vlastitog opažanja, već iz pričanja koja nisu provjerena niti su dokazana.” Slijedi analiza svjedoka, mole da se presluša dr. Polaček;

3. Pitanje Ljubana Simića: “Ovaj svjedok sam se nudio da će u korist svih okrivljenih svjedočiti, kratko pred raspravom, a kad tamo pred sudom potpuno je promijenio svoj prvotni iskaz dotično izjave, i u svakom pogledu tereti sve okrivljene.”

4. Jedini svjedok, koji je mogao nešto (realno) reći o djelovanju sestara, za period od konca godine 1939. pa sve do rujna 1943., bio je (kako navodi dr. Farkaš) dr. Franjo Polaček. Prema dokumentaciji, dr. Polaček je u vrijeme suđenja bio upravitelj bolnice u Ogulinu. Ne zna se je li ikad bio konzultiran u vezi s procesom protiv sestara milosrdnica.

Neki Gospićani uspjeli su (unatoč zabranama) sestru Žarku zakopati na grobnom mjestu u sredini groblja, a grob je oko godine 1970./71. (na poticaj i preuzetu odgovornost Zlate Štimac) uredio Alojzije Kukec.

Pokopana je na gospićkom groblju (jer toga dana došle su je sestre iz Zagreba mrtvu obući), a znalo se i to da su Gospićani željeli da njezini posmrtni ostatci ostanu na gospićkom groblju svete Marije Magdalene (kao odgovor na prijedlog sestara milosrdnica da se njezini zemni ostatci prenesu u Zagreb). Uspomenu na svjedočku smrt sestre Žarke, njezin život položen iz ljubavi prema Bogu i bližnjemu, očuvali su mještani Gospića, brinući se dugi niz godina za održavanje njezina groba.

Rođena sestra sestre Žarke, sestra Felicitas (također sestra milosrdnica), godine 1947., osuđena (u Sarajevu) zbog navodnog “aktivnog rada protiv postojećeg poretka” u sarajevskoj bolnici. Aleksandar Ivasić, brat sestre Žarke, zbog upornog odbijanja da radi za komuniste i postane njihov špijun, bio pod stalnom prijetnjom agenata UDB-e. Jedno od sjećanja koje su članovi obitelji prenijeli, a odnosi se na vrijeme smrti sestre Žarke, kazuje da je prva (pisana) vijest o smrti sestre Žarke došla u ruke njezine majke Mare. “Našu su Julu ubili”, rekla je sinu Aleksandru.

Mons. Mile Bogović, biskup gospićko-senjski je izdao 3. travnja 2011. proglas namjere pokretanja postupka za proglašenje blaženom i svetom, a na zamolbu postulatora mons. Juraja Batelje te uz jednoglasni pristanak Hrvatske biskupske konferencije i nihil obstat Kongregacije za kauze svetaca.

Postavljena spomen ploča sestri Žarki Ivasić u Krašiću 2019.

U Krašiću 17.11.2019., svečanom misom obilježena 111. godišnjica rođenja hrvatske mučenice časne sestre milosrdnice Julijane Žarke Ivasić. Na mjestu gdje je bila rodna kuća sestre Žarke postavljena je spomen ploča. Svečanosti koja je okupila veliki broj vjernika nazočila je delegacija Družbe Braće Hrvatskoga Zmaja – Zmajski stol Karlovac.

Izvori: Veronika Mila Popić, Stradanje sestre Žarke Ivasic, Milosrdnice, UDK: 271-055 Ivasić, Ž. Družba sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog – Zagreb Izvorni znanstveni članak Ur.: 2012-05-28

Anto Baković, Hrvatski martirologij XX. stoljeća, Zagreb, 2007.

karlovacki.hr od 17.11.2019.

zg-nadbiskupija.hr od 18.11.2018.

 

Komunistički zločini/https://komunistickizlocini.net/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara