Zdravko Gavran: Izbori, ankete, mitovi i Matrica (1.dio)

Prati li čestit hrvatski domoljub što pokazuju ankete o izgledima na skorim lokalnim izborima, a posebice o izborima u gradu Zagrebu, može se samo snebivati. Ne može ništa razumjeti. Pita se odakle izavrješe toliki koji će svoj glas dati toliko kompromitiranom HDZ-u, toliko lošem i besmislenom SDP-u, a ponajviše nekonzistentnoj „političkoj platformi Možemo“, koja jedino što pouzdano „može“, može povesti danas zagrebački, a sutra hrvatski brod u neke sasvim druge i dubiozne (političke) vode. Nije više moguće pravdati „pokvareni kontinuitet“, ali nije logično ni to da toliko Zagrepčana budućnost svoga kani, po anketama, ovjeriti onima koji ni po čemu nisu još pokazali ni dokazali da su dorasli upravljanju tako velikim i složenim sustavom kao što je grad Zagreb, a ni stvarnim rješavanjem u njemu nagomilanog nereda. Ta situacija nuka nas na ozbiljna razmišljanja zašto je tako. Naravno da za to ima dosta objektivnih i svima poznatih razloga, kao što je slabost i potrošenost ostalih lista, kandidata i stranaka koje se natječu na izborima. No ti razlozi nisu dovoljni da bi se objasnio „fenomen Tomašević“. Tu mora biti i nešto drugo, nešto dublje, nešto moćnije „u igri“. Što? Možda nas raščlamba uloge anketa i mitova može dovesti do cjelovitijeg odgovora.

Samo pojedinci, nikakav kolektivitet

Gledajući po zaslonima svojih elektroničkih i digitalnih uređaja rezultate sad ove, sad one ankete, čestit hrvatski domoljub snebiva se, uzrujava se i čini još ponešto što nije pristojno spomenuti. Nije malo ni takvih među njima koji se čudom čude i traže ovu ili onu vrstu utjehe. Jedni u slatkišima, drugi u pivu, vinu ili rakiji, treći u kojem zabranjenom opijatu, četvrti u svađi s bližnjima, peti u razbijanju čaša o pod, sedmi u naglom odlasku džogirati, cijepati drva, kositi travu ili ’prošetati psa’. Ima i takvih, budi nam slobodno i to spomenuti, koji posegnu za kakvom smirujućom glazbom, filmom ili knjigom. No svi oni mogli bi suglasice recitirati do iznemoglosti dvostih pjesnika i austrougarskog generala Petra Preradovića: 

„Bože mili kud sam zaš’o,

Noće me stigla u tuđini…“

Time bi otkrili jedan od ciljeva i svrha kojima služe ankete. A taj je cilj vlastitu domovinu i vlastiti narod učiniti nama samima – tebi, meni – nekako stranjskima, tuđinskima. Kao da su domovinu opet zaposjeli brojni političari i ini koji većinom doduše izgledaju kao ostali Hrvati, ali tako ne govore niti razmišljaju. Pa se nekima može učiniti da je nepoznat u tijela brojnih Hrvata usadio neke tuđinske duše. Kakva je to naime domovina i kakav je to naime narod kojemu je do sama sebe toliko malo stalo?! Kojemu su važni samo pojedinci, nikakav kolektivitet. 

Koliko mi vlastiti narod (ne) poznajemo?

Ankete nas tako svaki put suoče s pitanjima koliko mi vlastiti narod (ne) poznajemo, koliko su ankete namještene, frizirane, montirane, krivotvorene, izmišljene, koliko su informacije o njihovim rezultatima fake news. To je bitno pitanje na koje bismo sami sebi napokon morali nekako pronaći pouzdan odgovor. A ne samo nagađati. I suočiti se s tim odgovorom ma kakav on bio.

Krivotvorile ankete u manjoj ili većoj mjeri istinu o stvarnim raspoloženjima među biračima, one svakako pokazuju da postoji previše „onih drugih“ koji ne dijele „naša“ gledanja na bitna pitanja države i društva, koji ne dijele naš svjetonazor, koji preziru ono što je nama vrijedno i sveto, a zastupaju nešto drugo ili posve suprotno onomu do čega je nama najviše stalo. Da ima „previše“ onih koji biraju ljude s kojima mi možemo razgovarati samo „preko nišana“, kako se to u nekim vremenima slikovito ili neslikovito, u prenesenom ili doslovnom smislu riječi govorilo. 

Iako dakle ankete služe usmjerivanju birača, iako su stavljene u izravnu službu određene predizborne promidžbe ili propagande, predizbornog oblikovanja javnoga mnijenja i ostvarivanja onakvih rezultata na izborima kakve žele određena središta moći, one ipak i svakako jesu i nekakav pokazatelj stanja. Stoga moraju biti i u stvarnoj korelaciji sa stanjem i raspoloženjima, ma kako stanje bilo „šareno“, a raspoloženja „fluidna“. Nikakva naime propaganda ne može bitno utjecati na biračke odluke ljudi koji imaju zrelu i domišljenu, filozofski rečeno, „svijest o sebi“ kao pripadnicima hrvatske zajednice i društva i kao državljanima hrvatske države. Osim ako znatan postotak današnjeg ’ljudstva’ zapravo nema zrelu, ili nema nikakvu „svijest o sebi“ ni u personalnom ni u generičnom ni u državljanskom smislu riječi. Osim ako znatan postotak stanovništva nema nikakav zreo svjetonazor ni mjerilo za objektivno mjerenje, povrh mnogih koji imaju svjetonazor nespojiv s onim ili suprotan onomu što mi smatramo pozitivnim i legitimnim. Osim ako u različitim i u istim osobama istodobno koegzistiraju različiti pristupi, pa je samo pitanje malih impulsa koji će od njih u danom času prevagnuti.

Suvremeni svijet (prešućenih) mitova

Nedvojbeno je da je suvremeni svijet, pa tako i za njim zaostala ili „zaostala“ Hrvatska, svijet (prešućenih) mitova. Mitovi su, kao što znamo, „priče“, poput starogrčkih mitova o božanstvima, polubožanstvima i junacima, zastupljenima i u Ilijadi i Odiseji. Mitovi su ili maštovite ili samo dijelom istinite priče. Puni su izmišljanja i umišljanja. U njima se stvarnost prikazuje drukčijom, obično uljepšanijom i uzvišenijom nego što je jest. Čemu služe?

Mitovi služe stjecanju, utvrđivanju, zaokruživanju i održavanju „slike o sebi“, svijesti o sebi kao zajednici, o kolektivu i njegovu porijeklu, o junačkim razdobljima, o gradovima i svetištima, o religijskim likovima i vrijednostima, o normama morala i običajima, o kulturi, znanjima i umjetnostima. Oni prate povijest svih naroda i kultura i daju im smislena zaokruženja njihova iskustva i razumijevanja onoga što se oko njih događa i zbiva radi pravilnog postavljanja i najboljeg snalaženja u novim situacijama. Oni povezuju različite elemente i uklapaju ih u nekakva cjelovita tumačenja, pripovijeda ih se ili ih se pjeva tako da se njihovi sadržaji mogu pamtiti i opetovati i biti svima uvjerljivi. Jedna od najnovijih inačica riječi „mit“ jest riječ „narativ“, koja dolazi od latinske riječi „narrare“ (pripovijedati). U hrvatskom jeziku za neistinito pripovijedanje postoji uzrečica: „Pričam ti priču.“ Postoji i još jedna: „Moja usta, hvalite me!“ A kajkavci suočeni s nečim u što je teško povjerovati rado posegnu i za obrambenim iskazom: „Ma kaj mi to pripovedaš?“

Unutar biračkoga korpusa, onoga u Hrvatskoj i onoga odavno ili odnedavno izvan Hrvatske, oblikovali su se ili se oblikuju različiti politički mitovi. Neki su međusobno isključni, neki međusobno uključni, neki nadopunski. Elementi svakoga od njih nadiru u našu svijest svakodnevno i praktički nezaustavljivo. 

Pokušajmo najprije nabrojiti i opisati glavne političke mitove vidljive i snažno prisutne u suvremenoj unutarhrvatskoj svijesti. 

Četiri glavna politička mita u Hrvatskoj danas

Na ovaj ili onaj način, u manjoj ili većoj mjeri, svjesno ili nesvjesno, živi mit o Jugoslaviji kao neprežaljenom, gotovo „idealnom“ okviru i rješenju za prošlost, sadašnjost i budućnost njezinih „naroda i narodnosti“. Čak dvije jugoslavije obilježile su glavninu prošlog stoljeća: trajale su ukupno 60 godina. I jednu i drugu stvorile su velike sile međusobnim dogovorima, u koje su bili uključeni i neki domaći protagonisti, većinom etnički Hrvati (Srbijance odnosno Srbe općenito najviše je kao država zanimala Srbija, po mogućnosti što veća, a Jugoslavijom bi se poslužili kada bi uvidjeli da su nju – a ne Veliku Srbiju – već projektirali veći i jači od njih).

Među mnogima, a osobito među starijom emigracijom i njihovim potomcima, živi mit o NDH kao „pravoj“ hrvatskoj državi. Taj mit živi kao nostalgija, ali mnogo više kao sjećanje na ono do čega je došlo po propasti NDH, osobito na žrtve Bleiburga i „Križnog puta“ i ostalo što je hrvatski narod prepatio pod terorom Titove Jugoslavije. Taj mit počiva i na tisućljetnomu hrvatskom državnom pravu, uobličenomu u novijoj povijesti u politički nauk „oca domovine“ Ante Starčevića, odnosno na ideji nacionalnoga samoodređenja pod svaku cijenu. Kod onih najekstremnijih taj mit ne odustaje ni od „granice na Drini“ ni od nekih drugih dimenzija te davno propale, u sebi i na međunarodnom planu zbog tadašnjeg režima i počinjenih zločina, iako preko svake mjere, kompromitirane države. Pristaše tog mita žive u nekom svom irealnom, fantazijskom svijetu i odbacuju sve kasnije realitete, koji se u taj mit ne uklapaju. Nisu fašisti, kao što ni ustaše nisu bili fašisti, ali njeguju jednostrano apologetski i nekritički odnos prema NDH i ustaštvu, a nositelje i postignuća političke povijesti otad naovamo smatraju nepravima i ne mire se s njima.

S druge strane, među mnogima, uglavnom u domovini, zato što su takvi odnosno predci takvih uopće preživjeli 1945. te poslije nisu morali ići izvan nje poput „onih drugih“, živi ideološki mit antifašizma, jugoslavenstva, samoupravnog socijalizma, neostvarene komunističke utopije, bratstva-jedinstva, zaštićenih socijalnih prava, zaposlenog stanovništva, razvijene industrije, međunarodnog ugleda itd. Ukratko, živi mit titoizma. Poklonici tog mita preziru sve objektivne činjenice koje bi  narušile idealnu sliku o njemu. Ono su u tom zadrto totalitarni  poput psihopata koji je pobio i unesrećio nebrojeno mnogo ljudi, ali za to uopće ne mari niti to priznaje, nego traži nevjerojatne izlike za ono za što ne želi snositi odgovnornost niti želi dopustiti da se sve te zločine i zločince javno osudi. Ne priznaje, prezire ili omalovažava nebrojene povijesne činjenice, podatke i dokumente koji se ne uklapaju u cjelinu tog mita. Takva titoističko-socijalistička svijest zaslužuje ozbiljniji tretman kao u svjetskim razmjerima rijedak primjer psihosocijalne patologije. Dotad, na zastupnike tog mita mora se  na žalost računati kao na glavnu političku snagu u Hrvatskoj i tri desetljeća poslije sloma komunizma u Europi i raspada Jugoslavije.

Među manjinskim dijelom živi mit o Velikoj Srbiji, fantazma o nečemu što doduše nije nikada postojalo, ali sa sviješću da se tijekom posljednjih 150 godina teritorij Srbije prigodice širio, pa zašto se ne bi širio i dalje? Već i sama današnja srpska država, unatoč gubitku Kosova, neusporedivo je veća od one u 19. stoljeću, koju se posprdno nazivalo i „Beogradski pašaluk“. A bude li sreće, bit će i Srbije još veće! Prva je za pridruživanje na redu Republika Srpska u BiH, a za  njom dolazi na red Crna Gora ili u najmanju ruku njezini sjeverni dijelovi, zatim ostala područja „srpskog sveta“, kako glasi najnovija inačica za „veliku Srbiju“ odnosno za ideju „Svi Srbi moraju živjeti u jednoj državi!“. I neznatan, ali nezanemariv dio Hrvata-katolika pristajao je iz teško razumljivih razloga uz ideju kako bi bilo bolje da „nama upravljaju Srbi“, a ne recimo Talijani, Germani ili Hrvati sami.

Osobito je rašireno nešto što nije jednostavno imenovati, a što se može opisati kao modernističko-građansko-liberalističko-individualistički mit. Većinom potomci nositelja već spomenutih mitova o Jugoslaviji, o antifašizmu-titoizmu i o velikoj Srbiji, ali i raznoliki drugi nositelji ovog mita, popularnoga među srednjim i mlađim naraštajima i snažno podupiranog iz tuđine, „okreću pilu naopako“. Za njih nije više bitan nikakav narod, nacija, kolektiv, nego su bitna „pojedinačna“ prava i stvaranje modernog „građanskog“ društva s posve drugim svjetonazorom i vrijednosnim sustavom od tradicionalnoga. U većoj ili manjoj mjeri takvi zastupaju ideju iskorjenjenja, odbacivanja povijesnoga hrvatskog identiteta i „vjere otaca“. Dapače, spremni su odustati i od same ideje „oca“, od koncepta heteroseksualnog braka, i otvarati prostor za svako moguće narušavanje religiozne vjere te tradicionalnog morala, a osobito putem odricanja od svake hrvatske tradicije, osim modernističke. Odbacujući stare mitove ili „mitove“, oni svjesno ili nesvjesno stvaraju novi mit: mit anarhističke ili kvazianarhističke „djece cvijeća“, mit multikulturalnosti – zapravo antikulturalnosti, mi o apsolutnim pravima LGBTI+-osoba, mit o „pravu“ na pobačaj, mit o obitelji koja se sastoji od osobe A, osobe B i „kućnog  ljubimca“ (A ili B), mit europejstva i globalizma, mit o društvu socijalnih prava, bez nezaposlenih, siromašnih i ovršenih, mit o progresu, mit o mogućoj slozi među ljudima i narodima, zatim razne ekološke mitove te mit o tomu da upravo oni kao pristaše tog mita znaju preurediti svijet nabolje i mit za lakovjerne da to mogu i ostvariti. Taj mit posljedica je dugotrajnog razdoblja zaluđivanja dijelova čovječanstva, a jugoslaveni, titoisti i velikosrbijanci perfidno ga potpomažu iz svojih interesa. I služe se njima kako bi zaobilaznim putovima zapravo oni prigrabili poluge političke vlasti te nadalje slabili („Gdje HDZ i SDP stadoše, tu će oni nastaviti!) posao na razgradnji hrvatskog identiteta i samog supstrata samostalne hrvatske kao države-nacije. Ako smo svi samo ljudi i samo građani, tada naime ni bilo koji oblik kolektivizma, pa tako ni narod ni nacionalna država, više nemaju smisla. Ima ga samo „ujedinjeno čovječanstvo“. Taj mit uživa snažnu vanjsku potporu (pod krikom pomaganja udrugama i drugim akterima „civilnog društva“): intelektualnu i tehničku (know-how), informacijsku, financijsku, diplomatsku, a zacijelo i obavještajnu. Istodobno, nositelje i javne zastupnike tog mita pokušavaju na svojim nevidljivim uzicama zadržati, radi ostvarivanja sasvim drugih, nimalo „građanskih“, ciljeva, neojugoslavenski, titoističko-antifašistički i velikosrbijanski centri moći. Pipci kojih sežu do svake točke političkog i drugog aktivizma i organiziranosti. 

Brojni drugi mitovi u sinergiji s glavnima

Osim tih nekoliko krupnih, po hrvatskoj javnosti prisutno je o kola uokolo nebrojeno drugih mitova ili njihovih udarnih poruka, dijelova i inačica. Pokušajmo ih nasumce naznačiti: mit o evoluciji i napretku, mit o tomu da je novo nužno bolje od staroga, mit o promjenjivosti i onaj o nepromjenjivosti čovjeka, mit o slobodi i mit o demokraciji,  mitovi o hajducima i revolucijama, mit o hrvatskom domoljublju, mit o Domovinskom ratu i braniteljima, mit o brojnom i moćnom hrvatskom iseljeništvu, mit o Europi, mit o „međunarodnoj zajednici“, mit o dobroj ekonomiji kao rješenju za sve nedaće, mit o pravdi i vladavini prava (zakona), mit o moralnosti i poštenju kao standardu ponašanja, mit o hrvatskoj kulturi, mit o hrvatskim  institucijama i hrvatskoj inteligenciji i njezinim djelima, mit o hrvatskom katolicizmu, mitovi o strankama i političarima, mitovi o velikanima i celebrityjima, mit o snazi, seksu, sportu, zabavi i „uživanju života“, mit o prirodi i prirodnosti, mit o tradiciji i identitetu, mit o školi, odgoju i obrazovanju, mit o čovjekovoj slobodi, mit o znanju i informiranosti, mit o planiranju budućnosti, mit o zdravlju kao „normalnom“ stanju čovjeka, mit o ovozemaljskoj „besmrtnosti“, mitovi o zvanjima, o moći ili nemoći, o masonima, tajnim društvima, urotama i obavještajnim službama, glazbeni i filmski i drugi umjetnički i kulturološki mitovi.

Postoje, naravno, i takozvani antimitovi, javni ili potajni, koji su negativno određeni, kao što je npr. mit o katoličkoj zaostalosti, o hrvatskom nacionalizmu i genocidnosti, o Dinarcima i Južnjacima, o hrvatskim zločinima u Domovinskom i drugim ratovima, mit o ugroženosti srpske i nekih drugih manjina u Hrvatskoj, mit o Tuđmanu kao krivcu za sve, mit o hrvatskoj nesnošljivosti prema drugima i drukčijima, mit o nesposobnosti Hrvata da sami upravljaju vlastitom državom, mit o hrvatskom jalu i Zvonimirovoj kletvi… 

nastavit će se

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo