Zdravko Gavran: Izbori, ankete, mitovi i Matrica (2.dio)

0

 

 

Još jedan mit mora se, s obzirom na razmjerno svježa iskustva s njime, spomenuti, a to je mit o „srpskom junaštvu“. Od Kosovske bitke pa do Bljeska, Oluje i Maestrala. Našlo bi se još podosta većih i manjih mitova i legendi koji i danas kroz glave naših suvremenika pire odnosno „duvaju“ ili „provejavaju“… No za sada će i ovo biti dovoljno.

Ankete – poluge za nadzor demokracije i usmjerivanje ljudi

Piše: Zdravko Gavran

Vratimo li se anketama, sada ćemo lakše razumjeti zašto njihovi rezultati pokazuju tolika odstupanja od očekivanoga, od „normalnoga“ – po našim mjerilima. Tih odstupanja i „objektivno“, naravno, ima. Ankete su bitna poluga kojom određeni centri moći nadziru demokraciju te usmjeruju ljude u poželjnim smjerovima. No one postižu realne učinke samo u sinergiji s drugim instrumentima i s osloncem na elemente raznih mitova i polja sila koji pulsiraju u svijesti mnogih. One mogu ostvarivati ciljane rezultate psihološke priprave za ovakvo ili onakvo odlučivanje na izborima (izaći na biračko mjesto ili ne; glasovati za ovu ili onu listu; učiniti listić nevažećim) samo ako se pri suptilnom (pre)oblikovanju javnog mnijenja oslanjaju na te elemente. Agencije to čine po narudžbi naručitelja, po odluci svojih vlasnika ili po nalogu upravljača procesima. 

Pretpostavka učinkovitosti anketa u suoblikovanju javnoga mnijenja jest to da se sjeme u željenom smjeru redovito sije i da se klasje stalno iznova žanje. Festhalten! (Ustrajati, ne popuštati u promidžbi), govorio je Goebbels. Kada bi se samo izmišljali ili krivotvorili rezultati anketiranja, birači bi se opet mogli razvrstavati po svomu, kao što se nerijetko i događalo, zato što im anketni rezultati nisu bili uvjerljivi. No kada rezultati anketa „ispadnu“ uvjerljiviji, tada dolazi i do većeg priklanjanja anketnim favoritima. 

Mit o „čestitoj ljevici“, Tuđmanovoj „stožernoj stranci“ i samoprijegornoj „domoljubnoj desnici“

Da bi se u tom nastojanju uspjelo, treba trajno oblikovati svijest točno određenim „narativima“ i utvrđivati stereotipe po određenoj špranci ili matrici. Jedna je od njih npr. ta da je HDZ leglo korupcije, kriminala, pogodovanja, političke kupovine, nezakonitog interesnog umreživanja i ostalih loših djelovanja, – a da su istodobno druge stranke, osobito stranke ljevice (SDP, HNS, Reformisti, IDS, Možemo), na takve kušnje uglavnom imuni. Tako se stvara i održava mit o, ljudski gledano, „čestitoj ljevici“. Druga je važna matrica odnosno „narativ“ ili mit o domoljubnoj desnici, a napose o HDZ-u kao takvoj stranci. Zaslugom tog mita, po kojemu su mnogi još uvijek glasujući za HDZ uvjereni da daju glas za Franju Tuđmana, ta stranka održava svoj povlašten status na desnici. Pa  i kada je u koaliciji sa SDSS-om, HNS-om, Reformistima i HSLS-om, narativ glasi da je ona i dalje dosljedno „na braniku Hrvatstva“, da štiti hrvatski narod od svih koji nisu prežalili dobiza titoizma i Jugoslavije, i koji bi ju opet obnavljali kada bi se dočepali dovoljno vlasti. Zato, Hrvatice i Hrvati: Čuvajmo (Tuđmanov) HDZ, kao stožernu stranku hrvatskog naroda!

Prvi mit ima za učinak to da se rješenje svih socijalnih nezadovoljstava i uklanjanje nepravdi i nezakonitosti na svakim izborima očekuje poglavito od ljevice (u novije doba i od ljevičarskih ’protusistemskih’ stranaka i pokreta). Drugi mit ima za učinak to da se oni kojima je više stalo do hrvatske države i hrvatskog identiteta nego do više socijalne pravde i zakonitosti u njoj drže kao pijan plota „stožerne stranke“. Samo manji dio glasača, već dovoljno puta i neopozivo razočaran, takva očekivanja polaže u imena i liste s popisa poneke „desnije“ ili „hrvatskije“ ili „konzervativnije“, u svakom slučaju – „vjerodostojnije“ stranke.

Paradoksalno je to da je velik dio birača u dnu duše svjestan kako niti je ljevica doista „čestitija“, niti je „stožerna stranka“ uistinu hrvatskija niti su izazivači zdesna (uz možda poneku iznimku) vjerodostojniji od ostalih. Pa ipak, već u anketama, a zatim i na izborima, birači se u najvećoj mjeri opet svrstavaju po tim kriterijima. S time da je nacionalno-desnih stranaka sve manje među onima koje prelaze jedan posto. Temeljni cilj mnogih anketa i sastoji se u tomu da stranke izričito hrvatske, desne i demokršćanske orijentacije postanu posve  marginalne, a da glavninu drže stranke koje imaju sasvim druge, „a-nacionalne“ prioritete. Nije bitno hoće li što više birača glasovati za SDP, za njegovu šarenu koaliciju na prošlim izborima ili za koaliciju Možemo – bitno je da iznova potvrde svoju ljevičarsku, ili svoju titoističku svrstanost. U  ime i na temelju čega? U ime i na temelju mitova posijanih u glave građana i podanika višedesetljetnih sustava indoktrinacije. A napose na temelju mita o „naprednoj“, „modernoj“, „pravednoj“ i „poštenoj“ ljevici koja će raščistiti nered i kriminal što su ih proizveli „desničari“ iz HDZ-ova tabora. Njima pak pokušava se, i dalje uglavnom neuspješno, parirati mitom o „domoljubnoj desnici“, po kojem političari koji joj pripadaju kao da ništa drugo i ne rade osim što danonoćno samoprijegorno izgaraju od želje da usreće hrvatski narod i promijene „veleizdajnički“ kurs kojim, tvrde, njegova matična država plovi pod vlašću „duopola“. Ako ona tako i plovi, istina je i to da desničari neusporedivo više pričaju o (svom) domoljublju nego što ga u praksi pokazuju i dokazuju. U prazna polja raznih sektora koje nacionalna desnica uvelike zanemaruje ubacuje se anacionalna ljevica i tu nalazi područja na kojima će se (retorički) iskazati i dokazati.

Mit o uspješnosti i mit o vlastitoj pametnosti

Biračke odluke ne donose se, naravno, samo po tim razlozima i kriterijima, nego se njih kombinira s brojnim drugim razlozima i mjerilima, pri čemu u kombinaciju ulaze elementi spomenutih i nespomenutih mitova, narativa, stereotipa, zabluda, općih i osobnih iskustava, potreba, frustracija, afekata, nostalgije, intuitivnih procjena o kandidatima. U njih svakako ulaze i vlastite i obiteljske egzistencijalne situacije. No i sve to ostalo podložno je izloženo je utjecajima mitskih obrazaca, pa i „egzistencijalna situacija“ u kojoj se tko nalazi, raširenih (ne)zadovoljstava i konkretnih izbornih opcija koje mu svakodnevno stavljaju pred oči. Što su nezadovoljstva stanjem veća, izazivače se više cijeni, iako stupanj nezadovoljstva birača sa stupnjem kvalitete, sposobnosti i čestitosti izazivača nisu ni u kakvoj uzročno-posljedičnoj svezi. Isto tako, istodobno vladajući „mantrom“ o stabilnosti žele potisnuti nezadovoljstva, nastojeći prokazati izazivače kao ugrozitelje dosadašnje „stabilnosti“ (još jedan mitski pojam) i dosadašnjeg „uspješnog“ (u funkciju se stavlja i mit o uspješnosti) ostvarivanja razvojnih i drugih programa, a na dobrobit svih „naših ljudi i krajeva“, kako bi rekao Matoš.

Na kraju svega i na početku svega zapravo stoji najveći od svih mitova, a to je „mit o vlastitoj pametnosti“. Jedna anegdota kaže kako se mnogi ljudi žale Bogu zato što im nije  udijelio onoliko ljepote, imovine, sposobnosti, znanja, uspjeha ili slave kao nekim drugim, no da se nitko ne žali na to što im nije udijelio i onoliko pameti koliko nekim drugima. Svatko je naime svojom zadovoljan. Tako i  pri političkom odlučivanju  na izborima: malo je birača koji će pitati za savjet one koji objektivno mnogo više znaju o politici, strankama i političarima od njih. Svatko u eri demokratske uravnilovke misli da dovoljno dobro zna koga zaokružiti. Ako sebi ipak prizna da ne zna, – tu su ankete da vidi tko su glavni favoriti pa da se i on, dodatno „informiran“, odluči za nekoga od onih koji „imaju šansu“ osvojiti najviše glasova.

Zona biračeve labilnosti, ankete, „inženjeri duša“ i Matrica

Model vladavine koji se zove „demokracija“ (vladavina naroda, vladavina po odluci većine svih ravnopravnih državljana) počiva, u najmanju ruku formalno, na volji dovoljne većine birača. Ona je doduše u Hrvatskoj rijetko kada apsolutno većinska, a najčešće je izrazito manjinska, zbog neizlaska većine na izbore, zbog izbornog sustava kakav imamo i iz drugih razloga. U svakom slučaju, svaki glasač koji glasuje sudjeluje u odlučivanju (pod pretpostavkom da se pošteno prebroje glasovi). Glasač je onaj temeljni nositelj suvereniteta, nije to više nikakav kralj, car, maršal, diktator ili predsjednik. On je taj koji mora svojim glasićem suodlučiti tko će u njegovo i u ime ostalih birača preuzeti na sebe teret vršenja suverene biračeve volje koja se pokaže kao većinski izbor. A ljudske odluke nikada nisu takve da je čovjek sto-posto za nešto niti sto-posto protiv čega drugoga. Moguća je samo djelomična, relativna uvjerenost; no iako dugo u dvojbi, njegova odluka prevagnut će u nekom trenutku u korist jednih. A lako je mogla prevagnuti i u korist nekih drugih. E, u tu zonu unutarnje labilnosti dijela birača (ili ne-birača) ulijeću ankete i čine svoj suptilni i konspirativni posao. Pravi „inženjeri duša“ sigurno pak znaju kako stvari postaviti i izvesti tako da iz ukupnosti glavnih mitova i elemenata ostalih mitova proistekne određeni rezultat. Znaju što činiti i kako naposljetku postići da stvarni rezultati budu što usklađeniji s onim koji je za njih poželjan. 

A tko je „inženjer“ ili „strateg“ koji u svemu ima glavnu riječ? Ne, nije to nitko od političara i dužnosnika koje vidimo na zaslonima ili na predizbornim plakatima. Glavnu riječ u novijoj povijesti Zapada, Europe, drugih dijelova svijeta pa tako i Hrvatske ima zapravo „Matrica“ (Matrix). Ankete nisu nužno u službi nekog konkretnog naručitelja (čovjeka ili skupine), ali jesu i službi određene matrice koja se nameće gdje se god uspije odnosno koliko se god uspije nametnuti. U funkcije te Matrice i procesa stvaranja novog svjetskog poretka, koji je proces lani dobio i novi naziv: The Great Reset), u funkciji te svojevrsne „umjetne  inteligencije“, već je dosta dugo izgrađivana i osnaživana, danas posvuda dominantna ljevičarsko-liberalističko-zelena mreža moćnih. U njezinu se funkciju, samo na druge načine, ali uvijek u korelaciji s moćnim činiteljima, stavljaju i razne „strukture“, sastavljene od „punktova“. Svaki od njih poput pauka stalno plete svoj dio šire mreže. U koju birači kao mušice ulijeću. Po svojoj vlastitoj pameti i svojoj vlastitoj odluci, koja izgleda kao slobodna odluka, no koja je nizom prethodnih podražaja „inicirana“ ili do  koje se birača neprimjetno dovelo. Nitko od njih ne vidi cjelinu niti razumije na koji se način mnoge  navelo da lete više ili niže, ljevije ili desnije, ili u sam centar mreže. Matrica ne misli samo na one koji će osvojiti većinu, nego ima za cilj izvršiti selekciju svih uspješnih od neuspješnih te odrediti omjere među njima. Treba i relativnog pobjednika ubuduće nekako kontrolirati!

Cjelinu mreže postavlja i na putanje letova znatnog postotka biračkih „mušica“ snažno utječe Pauk – kibernetski gospodar Mreže zvane predizborni i izborni proces. Svaki put riječ je o posebnom projektu. Čitavu simulaciju o optimalnom izbornom ishodu može se to uspješnije ostvariti što se više pojednostavni izborna situacija, osima kada ju se hoće zamrsiti. Sva ta Matričina zamisao o tomu tko treba u sljedećem mandati osvojiti ili dijeliti vlast past će u vodu samo ako dovoljno birača razluči ono što mu se sugerira i nutka izvana od onoga što osobno misli i osjeća. Da bi takvih koji će glasovati „neplanirano“ bilo što manje, tomu uz ostalo služe i političke ankete. Svaka u pravo vrijeme. Objavom rezultata ovih svega tjedan pred izbore želi se samo ohrabriti one koji su se – temeljem prethodnih zbivanja i anketa – već odlučili „kako treba“, a obeshrabriti one koji još uvijek namjeravaju glasovati „kako ne treba“. Nitko ne voli „divljake“. Živimo u „civilizaciji“.

Zdravko Gavran: Izbori, ankete, mitovi i Matrica (1.dio)

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara