Damir Pešorda: Justin Bieber i Pupovac ili o kićenju tuđim perjem
Vrijeme:4 min, 19 sec
Ovih je dana Justin Bieber razljutio ljudskopravaški osviještenu svjetsku javnost, a Milorad Pupovac nacionalno osviješteni dio domaće javnosti. I jedna i druga ljutnja izazvana je, narodski rečeno, zbog kićenja tuđim perjem. Bieber je navodno razljutio crnce diljem svijeta jer je promijenio frizuru, to jest pokušao od svoje ne baš samsonovske kose napraviti “dreadlockse”. Pročitah negdje da je to ”frizura koja je neraskidivo vezana uz crnačku kulturu zbog čega se smatra da su bijelci koji ih pak nose – bezobzirni.” Pupovac je s druge strane posegnuo za antisemitizmom, na kojega samo Židovi imaju tapiju, u svoje etnobiznismenske, da ne kažem krupnosopstveničke, svrhe. Biebera napalo s raznih strana, Pupovca nitko ni da krivo pogleda. A i tko bi!? Nepredvidljiv je on, nikada ne znaš kad će se rasplakati i potužiti nas Europi, a tada ode u propast sav onaj silni međunarodni ugled što ga je ova zemlja stekla posljednja dva desetljeća zahvaljujući našim mudrim sakupljačima tapšanja i štipkanja od pleća pa na niže po briselskim hodnicima.
Prvo, o Bieberovoj frizuri. Sa stanovišta zdravog razuma uistinu je suludo optuživati nekoga zbog frizure pa makar ta frizura potekla iz neke specifične kulture. Popularne jeans hlače često se nazivaju traperice ili farmerice pa nikada nikomu nije palo na um da nošenje takvih hlača nanosi nepravdu farmerima ili traperima. Inače, sama riječ jeans potječe od imena talijanskog grada Genove, gdje su se od trapera ili jeansa izrađivale hlače, prvotno kao radna odjeća koju su nosili talijanski mornari iz Genove. Zato su ih valjda u Dalmaciji oduvijek zvali rabatinke. Nije mi poznato da je netko zamjerio crncima koji nose traperice da skrnave bjelačku, europsku kulturu. A, bogme, ni dok piju antibiotike da koriste medicinu koja nije izraz njihove autentične kulture. Barut, nažalost najčešće u ubitačne svrhe, koriste i bijeli i crni, pa nisam čuo Kineze da se bune. Štoviše, samozatajni se Kinezi rado odriču autorskih prava i na aktualni virus koji hara diljem svijeta.
Stanovita Stephanie Cohen – suosnivačica Halo Collective, organizacije koja se bavi pitanjima poput identiteta frizura – konsternirano tvrdi: ”Bieber nema pravo nositi tu frizuru. Moje razumijevanje nekoga tko nosi nešto što nije specifično za njegovu kulturu ili etničku pripadnost, jest da ako ne može govoriti u prilog crnaca ili manjinskih prava i biti dosljedan saveznik, onda nema pravo nositi nešto poput dreadova“. Eto, gdje skončava legendarna multikulturalnost! Bijelci su, navlastito oni najbjelji, sjevernjaci, prilično nezgodna pasmina, pa svejedno nisam čuo da su igdje tražili da se za pristup tečevinama njihove kulture u najširem smislu riječi zahtijeva neko ”dosljedno savezništvo”, uglavnom je bio dostatan novac, a otkako ih je obuzela ”bjelačka krivnja”, daju i besplatno. Osobito socijalnu pomoć, jedan od najvećih i neeuropljanima najdražih dosega bjelačke, u osnovi kršćanske, kulture.
Pupovčevo patentiranje antisemitizma kao srbobranske alatke drukčije je naravi od Bieberova posezanja za rastafarijanskom frizurom. Koliko je god Bieberov postupak bezazlen i površan, Pupovčev je zlonamjeran i promišljen. Nemam ovdje namjeru raspravljati o antisemitizmu ni o Holokaustu kao ekstremnoj posljedici antisemitizma, previše je o tome rečeno i napisano da bih ja tu nešto novo dodao, no činjenica je da je Holokaust tako bolno i traumatično kolektivno iskustvo da Židovi ne gledaju baš s odobravanjem kada se neki drugi kolektivitet pokušava ugurati pod taj kišobran. Tim je još čudnije zašto se Ognjen Kraus ne buni zbog Pupovčeva bezobrazluka!? Valjda zato što je u Hrvatskoj sve drukčije nego u normalnim zemljama, pa tako i odnos predstavnika hrvatskih Židova prema Holokaustu. Dijele ga bratski sa Srbima, baš kao što se jugoslavenstvujući Hrvati upinju sa Srbima dijeliti jezik.
Pupovčeva barbarogenijska dijalektika je na najboljem tragu ćosićevsko-šešeljevske istinoljubivosti i intelektualne konzistentnosti: ”Ono što je u njegovom [Škorinom] govoru bilo sporno je nazivanje SDSS-a trgovačkim partnerom HDZ-a. Ta vrsta karakterizacije spada u antisemitski diskurs, u kojem se Židove tipizira kao trgovce, a sada se to prenosi na Srbe. Srbe se označava kao ljude u koje se ne može imati povjerenje, koji ne posjeduju principe ni vrijednosti, pa onda niti ne zaslužuju da se prema njima odnosi kao prema drugima. Ta je vrsta stava opasna i u pogledu Srba i ostalih manjina.” Ovakvim diskursom, kad se već ‘diskursa’ laća, Pupovac bezobrazno i bezobzirno, mlateći sve oko sebe, zauzima poziciju nedodirljivog autoriteta u hrvatskoj državi i javnosti. A pad nedodirljivih autoriteta nikada nije ugodan.
I na koncu da rezimiram: kiteći se tuđim perjem, Bieber je doživio javnu osudu kao da je učinio nešto nedolično, a nije, to što je uradio samo je neukusno, od onako mršave kose raditi ”dreadove” može samo čovjek bez ukusa. U biti ovdje se ne radi o nekakvom Bieberovom grijehu, već je riječ o metastaziranju cancel culture ili kulture otkazivanja, koja je već dulje vremena zapala u histeričnu fazu u kojoj zdrav razum ne vrijedi pišljiva boba. S druge strane Milorad Pupovac, koji je, po Milanoviću, ”na Filozofski došao iz Komiteta SK, ‘pod račun’ uz trebovani fotokopirni uređaj” za svoje falše filozofiranje nije doživio nikakvu osudu hrvatske javnosti, barem one koja ima pristup mainstream medijima, štoviše pozorno je i pokorno saslušan i plasiran u svaki hrvatski dom izložen bilo kojem sredstvu javnog priopćavanja.
Takav Pupovac može doprinijeti samo daljem getoiziranju Srba u hrvatskom društvu i daljoj dezintegraciji toga društva u cjelini.
Damir Pešorda/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo
