Marija Dubravac: BLEIBURŠKO POLJE (Uz tragediju hr. naroda)

0

 

BLEIBURŠKO POLJE (Uz tragediju hr. naroda)

Na širokoj poljani kićenoj divljim cvijetom
Zlatio se maslačak, kunica mirisala.
Pod borovima, na mjestu štovanom, svetom,
Povjest je krvlju istinu upisala.

Minuše desetljeća otkad je pokolj bio,
Ne daj Isuse više toga užasnog čina.
Hrvatski Narod je nedužan osjetio
Silu Churchill-a, Tita i Staljina.

Danju i noću sjevahu noževi goli,
Vrazi klali anđele paklenim grohoćuć smijehom.
Nevine krvi golema rijeka se proli,
Hrvatska plakala nad neviđenim grijehom.

Stajah na poljani. Sve bješe snuždeno, tiho,
Priroda sa mnom bolan osjećaj dijeli.
Vjetar je s brda grane borova njih’o –
Svaka grana kanda nešto ispričat želi.

S kamene ploče tri me gledaju lika,
Tri legende hrvatske, spomen kobnoga rata:
Lik Francetića, Bobana, Kvaternika,
Vjernih čestitih vođa, ispaćenih Hrvata.

Misleć o »Križnom putu« bol me rani sred duše,
Ljubeći svetu zemlju prolijevah suza dosti.
Oko mene vrisak, ljudi se u krvi guše,
Ispod trave, čujem, mrtve govore kosti:

»Ne plači ženo, suze tvoje nas bole!
Smrti se bojahu majke, malena djeca njina;
Hrvatski vojnici milost zar ikad mole?
Ženo, proklela bi ih vlastita Domovina.

Prevariše nas podlo nedužne, goloruke,
Kalvariju prođosmo poput Isusa Krista.
Nebo i zemlja drhtahu s naše muke
Na radost Engleza i Srbo-komunista.

Pod zemljom trune silno mnoštvo Hrvata,
Birani junaci duha, pera i mača.
Crvenjaši vikali: Nesta Stepinčevog jata!
Ženo, upamti riječi – »Krv je od vode jača!«

Zalud masakriraše sinove časnog roda,
Hrvatske majke rodiše vojnike nove.
Hrvat s trobojkom ponosno svijetom hoda,
A povjest naše dušmane krvolocima zove.

Nosi im poruku: Bog moćni vidi, sudi,
Silnika, ubogara, pravedna stiže plaća.
Unuku grješnika sto ljeta jao budi!
Pravdom nebeskom zlo se zlikovcu vraća.

Obriši suze, žuri našemu kraju,
Kliči s Hrvatima, pravda je pobijedila!
Nek žrtve »Kolone smrti« u miru počivaju,
Iz krvi naše niče sloboda, željena, mila!«

U gluho doba netko vrišti, mahnita,
Zubima škripi, na kosti hrvatske reži.
Duh Churchilla, Staljina, Mc’Millana i Tita,
Kroz vječni oganj vatre paklom urliče, bježi.

Marija Dubravac
Bleiburg 1991.

 

Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara