IVICA URSIĆ: Zloduh pojate

0

 

“Kad se netko osvrće na prošlost, to čini s osjećajem žaljenja što ono što je prošlo ne može se živjeti iznova.”

(Michael L. Hollingworth)

 

 

„Slobodna Dalmacija“ živi u permanentnoj tuzi. Tuguje za prošlim vremenima. Za Jugoslavijom. Nije njima lako. Kako reče M.L. Hollingworth, žal je to za vremenima koja danas ne mogu više živjeti jer više nema njihove države.

Zato svake godine, u mjesecu svibnju, naviru njihove bolne uspomene za nekim vremenima, za nekim društvenim uređenjima, za nekim vođom. Jer „voljenog im druga Tita“ više – nema. Četrdeset i jednu godinu pritišče ih ta neumitna bol. Iz godine u godinu, što su svjesniji da od reinkarnacije ne će biti ništa, ta bol sve jačom biva.
Ljudski i kršćanski je suosjećati s nekim tko tuguje. I ne bi se čovjek, iz obzira prema ucviljenima, ni upuštao u analizu nečije tuge da nas se i dan danas ne povlači za rukav i maltretira uvjeravanjima kako je nekada bilo bolje i kako je projekt Hrvatske države „magnum crimen“ svih naših politika, te kako bi i mi (barem danas) trebali pustiti neku suzu.

Ono što u biti najviše iritira jest ta nepodnošljiva lakoća relativiziranja i uspoređivanja neusporedivog. Danas „titoisti“ i „jugo-nostalgičari“ neupitno dominiraju „mainstream“ medijima, njihovi politički mentori zauzeli su sve razine zakonodavne, sudske i izvršne vlast. Dominiraju u gospodarstvu, medijima, industriji zabave, jednom riječju sve imaju. Osim Tita.

Tito im beskrajno nedostaje pa ta njihova bolna nostalgija se svodi na onu Walta Whitmana „Bili smo zajedno. Ostalo sam zaboravio.“

Hagiografi maršala danas 41 godinu „post mortem“ obavljaju obdukciju i svoj forenzički nalaz prepravljaju kako bi, pomoću njega, barem novim generacijama izbrisali domoljubni gen i ucijepili neka dobro poznata cjepiva „bratstva & jedinstva“.

Zato se u tim analizama „života i djela“ služe svim poznatim trikovima „da se Vlasi ne dosjete“ koji je u biti njihov pravi cilj.

I ove godine „SD“ ne propušta prigodu podsjetiti nas „kako je bilo časno živjeti s Titom“. Saša Ljubičić se latio pera i ponudio nam SWOT analizu, „cost-benefit“ izračun. Krenuo čovjek u komparaciju. Uspoređivati dobre i loše strane JBT.

Hvali njegov nadimak (Tito) koji navodno polarizira Hrvatsku. To je u startu prijesna laž jer se želi stvoriti dojam kako smo eto podijeljeni, nekako „po pola“ pa je onda i razumljivo što se toliko priča o nekome tko je u povijesti izabrao „mračnu stranu“.

Njegov „deterdžent“ tekst, kojim se nastoji barem parfimirati zadah krvi na rukama jednog od 10 najvećih zločinaca koje pamti suvremena povijest, doduše taksativno navodi sve planirane monstruozne masakre nad zarobljenicima (naravno bez ikakvog suda), nad civilima, nad svima onima koji su bili na suprotnoj strani.
Ali onda tone u relativizam.

Kako netko može uspoređivati organizirane masovne likvidacije i masakre zarobljenika i civila s građevinskom rekonstrukcijom zemlje i stambenim kvadratima?

Kako netko može na vagu stavljati političke likvidacije hrvatskih emigranata i robijanja na Golom otoku sa besplatnim školovanjem i zdravstvenim osiguranjem?

Kako netko može na vagu stavljati besprizornu pljačku i konfiskaciju privatnog vlasništva s izgradnjom „društvenih stanova“?

Kako netko može uspoređivati stvaranje građana drugog reda (katolici) sa stvaranjem „pokreta nesvrstanih“?

Kako netko može krvavu žrtvu domoljuba u Hrvatskom Obrambenom Ratu izjednačiti s Ustavom SFRJ iz 1974. godine i reći da se na tome temelji naša današnja neovisnost?

Kako netko može uspoređivati krvnika i pogrom svojeg naroda sa bilo kim i bilo čim, navodno pozitivnim?

To mi nije jasno i nikada mi ne će biti razumljivo ni prihvatljivo. Zamislite kada bi netko uspoređivao pokolj masovnog ubojice s njegovim možebitnim prestižnim diplomama ili nagradama u znanstvenom životu. Zamislite kada bi netko uspoređivao brutalnost silovatelja s njegovim slikarskim ili glazbenim rezultatima. Zamislite kada bi netko gnjusne perverzije pedofila uspoređivao s njegovim uzgojem cvijeta koji je osvojio prestižno međunarodno priznanje.

Igra li i tu „kontekst“?

„Slobodna Dalmacija“ koristi ono što mi u Splitu zovemo „pila naopako“. U istu se razinu stavljaju stvari koje se ne mogu uspoređivati a sve kako bi se zbunjene dodatno zbunilo, kako bi se jedno umanjilo a drugo opravdalo.

Jer za tu istu „SD“ Gojko Šušak je „mračna povijesna figura“. Razumljivo jer „SD“ je uspostavom Nezavisne Hrvatske i pobjedom nad srpskim agresorom definitivno – „pao mrak na oči“.

Ivica Ursić/https://www.facebook.com/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara