Nataša Božinović: Slobo, konačan pad! I lokal gretenizam!

Srpska kinematografija je ušla u štos snimanja dopadljivih koketirajućih sa zapadom serija. Izbacili su „Porodicu“ , seriju koja se bavi uhićenjem Slobodana Miloševića, 2001. godine. Milošević se s obitelji, pouzdanicima i  respektabilnom vojnom zaštitom nalazi u rezidenciji pomalo nalik bunkerskoj atmosferi i arhitekturi, a i sama serija se trudi dočarati napetost filma Hitler, konačni pad, te poprilično uspijeva u tome. Nema nikakvih problema danas zagrabiti od svega po malo  što se nudi iz bogate filmske baštine, zanatski slijediti šprancu, dati vlastiti pečat i napraviti dobar posao. Gluma, posebno glavnih glumaca u ulogama bračnoga para Milošević, je izvrsna. Mirjana Karanović odlično skida suprugu Miru, a Borisu Isakoviću (Slobo), očito leže takve uloge. U Quo vadis Aida, pojavljuje se u ulozi Ratka Mladića. 

U Porodici su bitna dva dana u životu srpskoga vožda. U dosta se  filmova problematiziraju isječci života poznatih osoba pred određeni trenutak koji je prijelomni. Churchill, 96 sati prije Dana D, Hitler: konačni pad, a i običnih ljudi, pred određenu nacionalnu katastrofu (primjerice filmovi s temom rušenja World Trade Center blizanaca). Efekt je to koji jamči gledateljevu maksimalnu pažnju i uključenost. 

Taj posao nije lako odraditi, pa se događaju propusti karakteristični za našu rijetku vrstu, domoljubni film. Ubace se dijalozi i sporedni likovi koji su većinom u svrhu određenih grandioznih ideoloških tumačenja iz kojih se teško izvući pametan. U Porodici se samo tu i tamo nazre, zametne, ubaci bubica, ništa strašno što bi gledatelja izbacilo iz takta da prekine gledanje ili što bi teže poremetilo lukavo osmišljen koncept. Nema teorije da se može dogoditi scena dijaloga: baba na prozoru u netom oslobođenom Kninu i dva ratnika. Ta se scena, nažalost,  dogodila u rijetkom hrvatskom proizvodu; filmu s domoljubnom tematikom koji je imao ogromnu gledanost, pa ga nije nužno imenovati, niti opisivati dijalog koji  kvalitetom ne odudara od većine ostalih scena u tome filmu. U boljem našem uratku, seriji Nestali, koja je u prvoj epizodi zasjala rijetkim sjajem kvalitete, već u drugoj, ili trećoj, autor nas je doslovce udavio dijalozima protagonista objašnjavačkom ideologijom, koja nije kao u Srbijanaca, pronacionalna, nego anacionalna prostitutka. Da zadovolji svakoga. Kad pogledamo druge HAVC-ove  uratke, Nestali su solidan i gledljiv uradak. Jer u većini HAVC uradaka čitav je film posvećen jednostranom utjerivanju lijeve ideologije. Sva sreća da ne zadovoljavaju uzuse ni prosječnoga filma. Jednom riječju: dosadni su.

S Porodicom bit će zadovoljen, osim hrvatske građanštine, i koncept velikosrpske politike u miru. Taj koncept, koji je vrlo malo jasan našoj malograđanštini, iako se može naći na internetu u obliku Memoranduma 2, u miru djeluje, između ostaloga, snimajući ovakva zanimljiva i vrlo gledljiva djelca, a koja tematski povezuju regiju. 

S Porodicom, bit će zadovoljan i prosječan zapadni gledatelj koji o Miloševiću ima stupanj razine saznanja: tamo neki balkanski diktator. Takvoga gledatelja, neće lukavi autor Porodice smarati s objašnjavačkom politikom jer takva politika Srbima ne ide na ruku, pa je njihovim nacionalistima uvijek lakše posezati ili obostranoj krivnji ili iskoristiti zamagljeno zapadnjačko sjećanje: tamo neki rat je bio… ko koga? ko komu? gdje točno? Nebitno! 

Bez obzira što smo u nepovoljnijoj situaciji, jer smo se branili i obranili,  posegnuti za pozicijom tamo neki rat radi indolentnoga ambivalentnoga Zapada, možda bi inteligentnome autoru Hrvatu, (još ga tražimo), donijelo ono što Srbi uspijevaju, pozitivac je država i narod. I to je nešto veliko i nedodirljivo, baš kao i u Porodici. Ono što je nedodirljivo u hrvatskim djelima stupidna je lijevo aktivistička ideologija. 

U jednoj face objavi napisano je da kod nas nema  ljevice, odnosno da su oni koji se tako predstavljaju većinom jugo nacionalisti. To je ta samo proglašena građanština- jugograđanština. I taj  jugonacionalizam koji je u našim filmovima i serijama svetinja. Nedodirljiv je. „Ima moć kao bijeli, heteroseksualni muškarac, Aleksandar Stanković“, rekla bi Veljača i ostala živa. Ipak ta izjava nije posve netočna. Točno je da Aco ima moć, ali ne moć bijelca među nama crncima , nego moć jugonacionaliste među nama Hrvatima. Nadalje, apsurdnost je da o moći govori osoba koja ima istu tu moć, bjelkinja Veljača. Jer da nije tako, ne bi promptno, ta vulgarna bjelčuga, bila drito primljena u Vladu kod ministra. Time je Vlada pokazala svu ozbiljnost koju je Raspudić jednom označio kao globalnu pojavu, gretenizam. Kako su se svjetski moćnici klanjali Greti, a dala je legitimitet i provinciji, blagoslovivši ministra Ćorića onomad kad je žarila i palila prije COVID-a, tako je i Veljača potvrdila vladu Andreja Plenkovića. Dva puta. Dala joj je  malograđanski legitimitet. Onaj isti za koju je ova vlada uvijek imala potencijal. Mnogi pravdaju ovu vladu globalnim trendovima: Ako jedna Merkel stane pred Gretu…hm..pa eto može i Aladrović pred Veljaču. Nije to baš tako opasno. Čisto da je umiri, zadovolji, da ne histerizira, prostači na sva zvona… Meni to izgleda brutalno opasno. Vulgariziranje i degradiranje.  

Došlo je do kompletne simbioze onoga dijela civilnoga društva koje je projugoslavensko i Vlade. Došlo je ustvari do preuzimanja vlasti. Downloads complete. Kako u odnosu na globalne trendove novopečenih globalnih odgajatelja imamo specifičnost u odgoju nacije, jugonacionalizam, morali bi imati i određene obrambene alate koji će ti omogućiti opstojnost. Ono što male nacije može izvuči iz globalnoga ludila bezličnosti i apatije, „jer bogati se i onako za sebe pobrinu“, je upravo kultura. U Houellebecqovoj knjizi „Pokoravanje“, distopijskoj, kada muslimani dobivaju na izborima, ali koaliraju s ljevičarima da bi oformili vlast, jedna od bitnih stavki su ministarstva vezana za prosvjetu. Ljevičari to bez problema daju muslimanskoj stranci koja u potpunosti mijenja kulturološki izgled zemlje i fućka joj se za očuvanje francuske kulture. Slično kao i većini naših premijera. Bili HDZ ili SDP. Fućka im se za hrvatsku kulturu.

 Ministarstva vezana za kulturu; prosvjeta, znanost, obrazovanje se uvijek daju ljevičarima, a oni vode onome čemu vodi Houellebecqovo pokoravanje. Pokoravanju! Danas i sada kod nas; pokoravanje Veljači, pokoravanje regionu, a to znači jugonacionalizmu, a to znači velikosrpstvu! Jednoj velikoj porodici gdje se  marginalizira obitelj.. 

Slično se događa s ostalim simbolima i riječima. Banovina je marginalizirana u odnosu na Baniju, ZDS u odnosu na petokraku , Domovinski rat u odnosu na NOB. Porodica(bilo LGBT ili region) u odnosu na obitelj i domovinu.

Simbolika značaja obiteljskoga, tradicionalnih i nacionalnih vrijednosti provlači se vrlo uspješno, sofisticirano, zapadnom oku ugodno, zanatski uspješno i nenametljivo kroz seriju Porodica. Reklo bi se, srpski filmaši su izučili zanat. Što je s našim gutačima proračuna? Rekla bi im vulgarna Veljača da je na pravoj strani: uhljebičke pi… !

Očita je stoga povezanost u djelovanju nacionalne, suverenističke države Srbije sa srpskom kulturom i očita je povezanost hrvatske anacionalne vlade i jugo (H)AVCa i jugo udruga. 

U djelu Porodica, porodica nije samo Miloševićeva obitelj. To je i  srbijanska TV kuća i sporedni likovi Kninjani; otac i kći, Beograđani; baka i unuk, Đinđićeva vlada. Rastura se samo Miloševićeva porodica  jer je ona više nepotrebna. Zapravo, žrtvuje ju se za dobrobit budućnosti najvećega pozitivca u seriji, najbitnije porodice, zemlje Srbije. Kao što Đinđić veli nakon uhićenja vožda: nismo ovo napravili da bi bili ponosni, nego da bi nam sutra bilo bolje.

I njemu je pomalo neugodno zbog toga čina, a da ne govorim Legiji koji je dvije godine poslije sudjelovao u ubojstvu Đinđića. Autor nam čak daje i naznaku zbog čega je Đinđić smaknut, ali ne vjerujem da će i nadprosječni zapadni gledatelj (pri tome mislim najviše na našu građanštinu kojoj bi to trebalo biti jasnije od ostalih), skužiti slijed velikosrpske politike: Jovo- nanovo! Odnosno: makneš Slobodana, evo ti Jovana (Vučića).

Fenomen uspješne srbijanske kulturne scene koja tematikom apsorbira regiju s potporom velikosrpske vlasti, jest potpuni antipod djelovanju hrvatske kulturne politike.

Srozavanje hrvatske kulture devastirane jugonacionalizmom na svim punktovima, uokvireni neozbiljnošću Vlade koja  Veljaču kao simbol lokal gretenizma, infiltrira u sustav ili vodi propasti ili konačnoj katarzi. 

Nataša Božinović/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo