Nenad Piskač – Hrvatska i totalitarizam: Što je ostalo od totalitarizama? (1)

Hrvatska i totalitarizam: Što je ostalo od totalitarizama? (1)

U širu uporabu pojam „totalitarizam“ ušao je u 20. stoljeću. Benito Mussolini upotrijebio ju je u svom govoru 22. lipnja 1925. kako bi ostatcima oporbenih stranaka u Italiji objasnio čime se vodi njegov pokret („feroce volontà totalitaria“). Ideolog fašističkoga pokreta, Giovanni Gentile, autor Manifesta fašističkog intelektualca, tražio je da fašistička načela budu apsolutno iznad svih drugih načela u Italiji (državi). Njegov Manifest postao je (1932.) podlogom za Dottrina del Fascismo – ideološki programski spis Mussolinijeva fašizma.

Njemački nacizam koristio je izraz „totalitarizam“ u početku svojega djelovanja, da bi ga ubrzo zamijenio izrazom „total“ („totaler Staat“, „totaler Krieg“). Tijekom totalitarnih režima u Italiji i Njemačkoj izraz „totalitaran“ bio je suprotiv izrazu „liberalan“. Od godine 1940. u ruskom se jeziku izraz „totalitaran“ uporablja kao sinonim za „fašistički“. Engleski jezik koristi izraz „totalitarizam“ od 1928. godine i to za fašističke, nacističke i komunističke režime. Američka literatura izraz „totalitarizam“ osobito često rabi poslije Drugoga svjetskoga rata pri čemu tim izrazom obuhvaća, ne praveći razliku – fašistički, nacistički i komunistički totalitarizam. U najnovije doba Europska unija i Vijeće Europe drže da su totalitarizmi fašistički, nacistički i komunistički režimi.

Totalitarizam obuhvaća oblik društvenoga uređenja ili oblik političkog režima koji nadilazi dotad poznate pojmove „diktatura“, „despotizam“ ili „tiranija“. On obuhvaća oblik strahovlade nastao u doba moderne industrije… 

Općeprihvaćene karakteristike totalitarizama

Dvanaest bitnih karakteristika totalitarnih režima sublimirao je Austrijanac, teoretičar totalitarizma Johannes Messner (1891. – 1984.). Oni su općeprihvaćeni u slobodnome svijetu. Karakteristike totalitarizma su:

Prvo. Pravo državnog autoriteta je neograničeno, individualni ciljevi moraju se poistovjetiti s državnim.

Drugo. U totalitarnoj državi ne postoji razlika između društva i države, budući da i pojedinac i niža društva (npr. obitelj) imaju samo ona prava koja prime od državnog autoriteta. Ne postoje slobodna društva.

Treće. Pojedinac ne može braniti neko svoje pravo nasuprot državi. U totalitarnoj državi pod temeljnim pravima misli se na one slobode koje odobrava država.

Četvrto. Totalitarna država jest jednopartijska država. Država je sredstvo ostvarenja volje monopolne stranke (partije), koja zauzima najvažnija mjesta državnoga mehanizma.

Peto. Političku volju određuje vođa monopolne partije i njegov uži krug ljudi. Tako oblikovana volja prenosi se narodu propagandnim mehanizmima. Sve bitne odluke donose se na vrhu.

Šesto. Narodno zastupništvo ima zadatak primati volju partijskoga vrha i postati instrumentom propagandističkog nametanja te volje.

Sedmo. Totalitarna država jest policijska država. Moć prisile vlada bez ograničenja u cilju ostvarenja vladarove volje. Protiv oporbe poduzimaju se drastične mjere.

Osmo. Totalitarna država nema mehanizam funkcionalne kontrole vlasti. Nju se ne može pozvati na odgovornost.

Deveto. Nema slobode javnog izražavanja mišljenja. Sredstva informiranja (tisak, izdavaštvo, radio, televizija, filmovi…) kontroliraju se i njih dirigira država ili su u rukama monopolne partije.

Deseto. Ne postoji sloboda udruživanja čime se onemogućuje okupljanje oporbenih snaga, a sve druge organizacije funkcioniraju pod utjecajem monopolne partije i državne kontrole.

Jedanaesto. Zabranjena su ljudska prava koja se temelje na slobodi savjesti kao što su očitovanje vjerskih uvjerenja, religiozno-ćudoredni odgoj vlastite djece, ili su ta prava praktično onemogućena.

Dvanaesto. Totalitarna država smatra građane svojim vlasništvom, pa im čak zabranjuje napuštanje državnog teritorija.

Neki teoretičari totalitarizma dodaju i druge karakteristike, kao što su službena monopolistička ideologija, monopol partije nad oružjem i obranom i centralno vođeno gospodarstvo. Tomu treba nadodati još dvije karakteristike, načelo totalnosti ciljeva i sredstava i načelo proširenja vlasti na čitav svijet. Kriteriji totalitarizma tijekom 20. stoljeća u cijelosti su se ostvarili u Njemačkoj, Japanu, Rusiji i Kini. Manje države u kojima postoje neki od oblika totalitarizma ne mogu se nazivati totalitarnima budući da ne mogu objektivno ostvariti težnju za svjetskom vladavinom, pa ih se svrstava u države „autoritarnih diktatura“. Globalni pad komunističkoga totalitarizma potkraj 20. stoljeća izveden je brzo i efikasno, osim u komunističkoj Jugoslaviji.

Usred tri totalitarizma Hrvati proglasili svoju državu…

Nijedan od tri totalitarizma nije izmišljen u Hrvatskoj. Sva tri su uvezena izvana. Talijanski fašizam povezan s talijanskim imperijalnim ciljevima, odobrenima od ondašnje „međunarodne zajednice“, očitovao se u Istri, na hrvatskim otocima, Hercegovini i u Dalmaciji – gdje je nasilno provodio talijanizaciju i djelovao u sinergiji sa srbijanskim imperijalizmom. S njemačkim fašizmom su osobito dobro surađivale Srbija, dinastija Karađorđevića, jugoslavenska diplomacija i Srpska pravoslavna crkva radi ostvarenja srbijanskih imperijalnih ciljeva. Njemački je nacizam u Hrvatsku stigao porazom jugoslavenske, uglavnom posrbljene, vojske. No, već prije toga jugoslavenska diplomacija (veleposlanik Ivo Andrić) dolazila je na poklonstvo Hitleru, a tako i Srpska pravoslavna Crkva (Nikolaj Velimirović), tvrdeći kako je ono što je Hitler uspostavio njemačkom narodu u 20. stoljeću, sv. Sava uspostavio je Srbima već davno prije u srednjem vijeku. Komunistički je totalitarizam u Hrvatsku došao iz Rusije s jasnim ciljevima osobito od 1937. kad je iz Moskve „na ove prostore“ poslan Josip Broz, Staljinov učenik i Kominternin agent kodnoga imena Tito. Važno je naglasiti da su tri totalitarizma bila u savezništvu sve do njemačkoga (nacističkog) napada na ruski (komunistički) totalitarizam. Neki smatraju da su sva tri totalitarizma potekla iz istoga zatrovanog izvora. 

Sva tri ukazala su se i dokazala i na hrvatskim prostorima. Nijedan nije računao na slobodnu i samostalnu hrvatsku državu. Talijanski fašizam je predviđao eventualnu hrvatsku državu otprilike u onom opsegu kakav joj je dao srbijanski imperijalizam (dokle seže pogled sa zagrebačke katedrale). Nacistički totalitarizam držao se, s jedne strane, poznate granice između Istoka i Zapada na Drini, ali je istodobno s druge strane radio ustupke svom savezniku – fašističkom totalitarizmu – na istočnoj obali Jadrana, naravno, na štetu hrvatske državne cjelovitosti. Komunistički totalitarizam Hrvatsku kao državu nije imao u planu, njezine teritorije (koje nije amputirao i pripojio drugim „republikama“) smatrao je dijelom jugoslavenske totalitarne države.

Hrvati su se, međutim, u jeku Drugoga svjetskoga rata – kao odgovor na autoritarnu srbijansku diktaturu propale monarhističke Jugoslavije i zabrinuti za vlastiti opstanak u „stoljeću tatalitarizama“ – usudili proglasiti hrvatsku državu i time ispraviti dotadašnje jugoslavenske, regionalne, jugosferne i južnoslavenske zablude. Tu je nakanu djelomično prihvatio tada vojno najjači nacistički totalitarizam u sklopu svojih širih interesa, a uvjetno i fašistički totalitarizam iz svojih imperijalnih interesa. Komunistički totalitarizam ustao je protiv hrvatske države. Hrvatska država, iako pod dominacijom njemačkoga nacističkoga totalitarizma i talijanskog fašizma (do rujna 1943.), prvi puta od 1918. godine bila je na istoku teritorijalno cjelovita a od 1943. i na jugu, priznata i ravnopravna sa Srbijom. NDH je bila brana srbijanskom imperijalizmu i njezinom brižno njegovanom glavnom cilju – prodoru preko Drine na Zapad.

(nastavlja se)

Nenad Piskač/Hrvatsko nebo