Daran Darko Bašić: Goldsteinova „drobilica kostiju“ i on kao „drobilica“ o povijesti

0

 

 

Propagandni rat koji se vodi protiv Hrvatske već dugo, a pojačano tijekom proteklih nekoliko mjeseci, pojačao se je do te mjere da nema dana u kojem nas glavnostrujaški  elektronički mediji ne obasiplju prilozima o prošlosti, pri čemu nas posebni odabranici truju i tezama o hrvatsko- katoličkoj kolektivnoj povijesnoj “krivnji” (magnum crimen). Držeći se perfidnoga propagandističkog načela Tko vlada prošlošću, vlada i budućnošću, ti i takvi mediji ne pozivaju  nijednog povjesničara, vojnog povjesničara, terenskog istraživača, demografa, statističara, matematičara, fizičara, biologa, kemičara, informatičara ili svjedoka koji bi doveo u pitanje trostruki mit o Jasenovcu, mit o Jadovnu i druge mitove nevjerojatnih i fantastičnih brojki i razmjera nastale u prošlom stoljeću. Naprotiv, maksimalan mogući prostor daju strogo biranim povjesničarima, a ponajviše „sjajnom“ trolistu s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagreb u sastavu Ivo Goldstein, Tvrtko Jakovina i Hrvoje Klasić.

Iako nije moguće gledati sve emisije na televizijama ni slušati sve emisije svih radijskih stanica, ne treba nimalo sumnjati u to da su se ta trojica, uz poneko „pojačanje“, ovaj tjedan rastrčali „na sve strane“. I da su tako, ugošćeni u tko zna koliko informativnih emisija, razgovora i ostalih priloga, poučavali druge o onomu „kako je to tada stvarno bilo“. Doista, jedino pravo pitanje i jest „Kako je to tada stvarno bilo?“. No da bi o tomu znanstveno, stručno, objektivno i potkrijepljeno pouzdanim izvorima i sveobuhvatnim istraživanjima govorili, ljudi koji poučavaju druge moraju u normalnim kulturama ispunjavati i određene znanstvene i druge kriterije, kao što su raspolaganje dokazima, utemeljenost tvrdnji, istinoljubivost, čestitost, nepristranost, poznavanje historiografske metodologije, literature i svih relevantnih izvora.

Kakva međutim izgleda znanstvena “metodologija” i “utemeljenost”  toga što suglasice, jedan drugoga pretječući, zastupa spomenuti trolist, najbolje pokazuje detaljan kritički osvrt uglednog hrvatskog povjesničara s Hrvatskog instituta za povijest dr. sc. Vladimira Geigera na knjigu njihova korifeja – na Goldsteinovu knjigu Jasenovac (Zaprešić; Jasenovac: Fraktura; Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac, 2018). Osvrt je objavljen u  Časopisu za suvremenu povijest sv. 51 (2019.), br. 1.

(https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=321788)

 

 

 

Knjiga čija je ambalaža načinjena po načelu Usta moja, hvalite me! označena je na poleđini korica kao „prva znanstvena monografija” o logoru Jasenovac. Razumije se, glavnostrujaški mediji odmah su ju proglasili “najvažnijim publicističkim naslovom izdanim ove godine (2018. op. ur.) u Hrvatskoj”. Drugi su pak ocijenili da je knjiga „kapitalno djelo hrvatske trivijalne historiografije”. Kakva je sadržajno ta knjiga – koja je, kako navodi Geiger, „pisana akribično”, što će reći (od grč. ἀϰρίβεıα, akribija) osobito brižljivo, pomnjivo, točno, savjesno, te „odgovorno, bez ideoloških predrasuda, zadnjih namjera i politikantskih motiva” – svatko će moći dobro prosuditi kada pročita opširnije izvatke iz Geigerove kritičke recenzije. Njih je uredništvo Hrvatskog neba probralo za svoje čitatelje, boldalo je osobito zanimljive dijelove, a među probrane citate unijelo svoje međunaslove. 

 

O Antunu Miletiću

Svakome imalo upućenijem jasno je da u sustavnom širenju „jasenovačkoga mita” važno mjesto zauzimaju upravo radovi Antuna Miletića, inače pukovnika bivše Jugoslavenske narodne armije, upornoga i dugogodišnjega zastupnika teze da je u logoru Jasenovac život izgubilo najmanje nekoliko stotina tisuća, pa i 700.000 osoba. Za Goldsteina je pak Miletić „skrupulozni istraživač” (str. 211, 781), što će reći (lat. scrupulosus) pretjerano točan, krajnje oprezan i savjestan. Za Goldsteina je očito skrupulozan svatko tko potvrđuje njegov način. 

 

Miljenko Jergović kao povijesni izvor 

Sustavno i ozbiljno prikazati kako je u Jugoslaviji nastala brojka od 700.000 žrtava Jasenovca, kakav je u tom režimu općenito bio odnos prema žrtvama Drugoga svjetskog rata – nažalost, doista zahtijeva skrupuloznost, zahtijeva rad, zahtijeva trud. Goldstein, kojem je pukovnik Miletić „skrupulozan”, umjesto toga će citirati književnika Miljenka Jergovića, koji je nekom prilikom rekao da je Auschwitz bio „strašno i posljednje mjesto”, da bi na temelju toga Goldstein zaključio da se Jasenovac od Auschwitza „razlikovao u malo elemenata” (str. 23). 

 

„Sugestivne metafore” kao “znanstvena” metoda

Na početku knjige Goldstein je spomenuo da su se za vrijeme komunističke Jugoslavije u vezi s Jasenovcem upotrebljavale „sugestivne metafore” o „povampirenim koljačima” i „sumanutim zločincima” (str. 28). … A kakve su Goldsteinove metafore? On piše o „bezočnim prijevarama” (str. 48), „duboko nemoralnim zadacima” (str. 49), „dubini pakla” (str. 432), „dnu pakla” (str. 567) itd. Zapravo je činjenica da i Goldstein „skrupulozno” sugestivne metafore upotrebljava na vagone. Dobar je primjer poglavlje „Koljači na terenu” (str. 414–475), o ustašama počiniteljima zločina u Jasenovcu. Tako će Goldstein svjedocima, u izjavama koje su oni dali u komunizmu i u sjenci više od pola milijuna žrtava Jasenovca, prepustiti da „ocijene” koljače, a on će to samo „skrupulozno” citirati: „inteligentni sadisti” (str. 422), „pogani skot” (str. 423), „krvnik” (str. 426), „krvnik” (str. 427), „koljač” (str. 428), „zločinački pop” (str. 429), „ustaški zlikovac” (str. 430), „najopasniji koljač” (str. 432), „najveći zlikovac” (str. 434), „ljudi – zvijeri” (str. 434), „glavni krvolok” (str. 438), (…)

 

Od kontradiktornosti do groteske

Goldstein nam u knjizi opisuje Jasenovac (i Staru Gradišku) kao primjer „pakla 20. stoljeća”, kao „apokalipsu” itd. No, zapravo, neprestanom težnjom da nam dočara taj pakao na kraju ispada kontradiktoran, a ponekad i groteskan. Nizanjem grozota Goldstein na kraju postiže dojam suprotan od namjeravanog. …… Isto tako Goldstein će se potruditi objasniti nam da su životni uvjeti logoraša u smislu prehrane, osobne higijene i svih drugih egzistencijalnih pitanja bili neljudski, ispod razine preživljavanja. A onda će Goldsteinu ipak izletjeti da su majke koje su u logoru bile s djecom tu djecu kupale svaki dan, prale im pelene i pripremale hranu (str. 299). Pa kako to kada hrane nije bilo, vode nije bilo, uvjeta za održavanje osobne higijene nije bilo?

 

Je li ustašama u Jasenovcu trebao razlog za ubijanje ili nije?

Oko ubijanja zatočenika Goldstein se pak koprca u proturječnostima. Kako nam objašnjava, ustaša u Jasenovcu mogao je premlatiti ili ubiti „bilo kojeg zatočenika i za to nije trebalo imati ni razlog ni povod”. No, samo nekoliko redova poslije Goldstein navodi da su neki ipak postavljali pitanja zašto je netko ubijen, pa je izgovor bio da se radilo o zatočeniku koji je pokušao pobjeći. Odnosno, čak i kada se ubijalo bez ikakva razloga, trebao je postojati neki, čak i „besmisleni razlog” (str. 322). Dakle, najprije ustašama ne treba ni razlog ni povod, a onda ipak treba postojati neki razlog, čak i „besmisleni”

 

Goldstein kao priučeni psiholog (I.)

Goldstein će se posvetiti objašnjenjima kao da je priučeni psiholog ili psihijatar. Tako su motivi ustaške mržnje prema Srbima „mnogostruki i slojeviti”, pa se Goldstein poziva na Sigmunda Freuda i „narcizam malih razlika” (str. 52). Ubijanje maljem i nožem bilo je, zaključuje Goldstein, iskaz „individualne patologije” (str. 336). Nakon toga Goldstein ocjenjuje da je Miroslav Filipović Majstorović iskazivao „bipolarnost”, što je slučaj kod osoba s „teškim psihopatološkim problemima” (str. 409). A onda, nakon „narcizma malih razlika” i bipolarnih poremećaja, tu je i tipična goldsteinovska kovanica o „tipičnom sindromu samomržnje” kod Filipovića Majstorovića budući da mu je majka navodno bila Srpkinja (str. 401). 

 

Goldstein kao priučeni psiholog (II.)

Nakon toga Goldstein nam pokušava dati dodatna objašnjenja zla u Jasenovcu jer su njegovi razmjeri „toliko stravični” da i „najdosljedniji zagovornik racionalnog pristupa” mora pomisliti da postoji „još neko objašnjenje”. Opet taj Pathologisierungsdiskurs! Ali, Goldstein se ne zaustavlja, pa na našu žalost nastavlja „objašnjavati”. Dakle, ustaše su bili neobrazovani, mladi i povodljivi, a sve to u društvu u kojem je kolektivno snažnije od individualnoga i u kojem postoji „psihologija stada”, mnogo više nego u „bogatijim, razvijenijim i naprednijim sredinama” (str. 482). Odlično, prof. Goldstein, zato su partizani bili drugačiji, obrazovani, zrelih godina i nepovodljivi, i zato su, na sreću, Njemačka i njemačko društvo, koji su bili mnogo bogatiji, u svakom pogledu razvijeniji i napredniji, i nedvojbeno civiliziraniji i kulturniji, uspjeli izbjeći Adolfa Hitlera, nacizam, rasne zakone i Auschwitz. 

 

„Ustaški plan o trećinama”

Bio bih razočaran da Ivo Goldstein nije spomenuo „ustaški plan o trećinama”. Razvijanje te teorije bez oslonca na pouzdane izvore gotovo je tradicija u obitelji Goldstein. – Slavko Goldstein pisao je da je ustaša Vlado Singer u svibnju 1941. sreo komunista Šimu Balena, pa mu je rekao ustaški „plan o trećinama”. Zatim je napisao da se „čini” da je navedeno bila „često spominjana i popularna” formulacija u „nekim ustaškim krugovima”. No, mudro je zaključio Slavko Goldstein, ta „floskula” o „trećinama” nije izvorno ustaška, nego vodi podrijetlo od glavnoga savjetnika ruskoga cara, koji je početkom 1880-ih, komentirajući pogrome Židova, zaključio da trećina Židova iz Rusije treba emigrirati, trećina treba prijeći na pravoslavlje, a trećinu čeka smrt. Tako i Ivo Goldstein piše da je među ustašama „kružila maksima” da bi „srpsko pitanje” trebalo riješiti po načelu „trećinu pobiti, trećinu iseliti, trećinu pokrstiti”. Ona – piše dalje Goldstein – nije nikada zapisana u ustaškim programskim spisima niti je zabilježena u tisku ili zakonskim odredbama NDH, ali – zaključuje Goldstein – nema nikakve dvojbe da je teror nad Srbima imao za cilj njezinu realizaciju. 

 

NDH i genocid nad Srbima

Goldstein u knjizi govori o tome da je NDH nad srpskim narodom počinila „genocid”. Nigdje u knjizi Goldstein nije napravio neki teorijski osvrt na to što smatra genocidom, kako bi taj pojam trebalo objasniti te što o tome pišu neki drugi autori. Za njega je pojam genocid samorazumljiv. …. Temom masovnoga nasilja NDH nad srpskim, židovskim i romskim stanovništvom opširno se bavio spomenuti njemački povjesničar Korb. Nedavno je Korb za hrvatski tisak također izjavio da treba biti oprezan kada se nasilje NDH nad Srbima opisuje kao „genocid”.

 

„Priča o leševima koji plivaju Savom” 

Goldstein nam objašnjava da je „priča o leševima koji plivaju Savom” postupno postala jedna od najspominjanijih u „lepezi jasenovačkih strahota”, ona se širila usmenom predajom, pa je nakon vremena i „izgubila povijesnu uvjerljivost”. Goldstein se zainatio „priči o leševima koji plivaju Savom” vratiti stari sjaj. O tome postoje „brojni dokumenti” (str. 364), educira nas Goldstein. Baš me zanima koji su to brojni dokumenti? Tako Goldstein piše da „22. lipnja 1942. Zapovjedništvo III. Domobranskog zbora sa sjedištem u Sarajevu izvještava kako ‘u posljednje vrijeme prima izvještaje od straža na mostovima da u zadnje vrijeme rijekom Savom plivaju leševi ljudi i životinja (…) ovi leševi zapinju za obalu i raspadaju se, okužujući okolinu’” (str. 364). No, Goldstein obmanjuje. Ovaj Goldsteinov navod odmah privlači pozornost, pri čemu nam posao olakšava njegovo slabašno poznavanje tematike i terminologije. Zapovjedništvo III. domobranskog zbora u Sarajevu uopće nije obuhvaćalo dio NDH kroz koji je tekla rijeka Sava, što nas odmah upozorava da se treba vratiti izvoru koji Goldstein navodi. A tu ćemo vidjeti koliko je on spreman iz arhivskih izvora citirati samo ono što mu odgovara da bi potvrdio svoje tvrdnje. Zapravo je riječ o tome da je Zapovjedništvo III. domobranskog zbora podređenim zapovjedništvima proslijedilo okružnicu Glavnoga stožera Ministarstva hrvatskog domobranstva Obći br. 10615/taj. od 17. lipnja 1942., u kojoj je navedeno: „Zapovjedničtvo II. domobranskog sbornog područja prima izvještaje od straža na mostovima, da u zadnje vrieme plivaju riekom Savom lješevi ljudi i životinja, među kojima ima odjevenih i u domobranske odore. Ovi lješevi zapinju za obalu i razpadaju se, okužujući okolinu. Ovakav nečovječni i zlonamjerni postupak većinom neprijatelja države, kojim se šire zaraze, valja onemogućiti, zabranom bacanja lješeva u rieke, nadzorom rieka i obala po upravnim i vojnim obhodnjama, te odredbom za hvatanje i zakapanjem lješeva na mjestu, gdje su opaženi. Dakle, kada se dokument pročita u cijelosti, postaje jasno koliko je Goldstein spreman na manipulaciju. U dokumentu se nigdje ne spominje da je riječ o leševima zatočenika iz Jasenovca, iako se iz njega može iščitati da leševe ljudi u Savu bacaju i pripadnici postrojbi NDH, premda većinom ipak „neprijatelji države”. Također je navedeno da su neki od leševa možda i domobrani koje su ustanici pobili i bacili u Savu, što je Goldstein u potrebi da onemogući „ustašku propagandu” metodom škarica izostavio. Iz navedenoga je očito – Goldstein ili nije valjano savladao „zanat” povjesničara, znanstvenika, ili ne odolijeva patvorenju (falsificiranju, krivotvorenju) izvornika u namjeri obmane

 

Goldsteinova sklonost trećerazrednim izvorima

Umjesto da su mu poznati i da koristi prvorazredne izvore, Goldstein će svoju knjigu garnirati trećerazrednim, perifernim izvorima, pa navodi da je jugoslavenska kraljevska vlada u izbjeglištvu 1943. raspolagala podacima da je Jasenovac „centralni logor kroz koji svaki mora da prođe a onda se upućuje u druge” (str. 26). A u koje to druge logore? – Kada se Goldstein već poziva na jugoslavensku kraljevsku vladu, čudno je da se ne pita što znači navod da je Jasenovac „centralni logor kroz koji svaki mora proći”. Znači li to zapravo da se iz Jasenovca masovno izlazilo? Je li to na tragu tvrdnji kolege mu povjesničara Stjepana Razuma? 

 

Je li Goldstein u stanu donositi valjane zaključke?

No, ako Goldstein baš ne poznaje izvore i faktografiju, a ni preciznost mu nije jača strana, možda je u stanju donijeti valjane zaključke? Pogledajmo neke primjere njegove analitike. Goldstein će se na nekoliko mjesta (str. 67, 544) uhvatiti brzojava koji je general Glaise von Horstenau potkraj veljače 1942. uputio njemačkoj 718. pješačkoj diviziji, da se toj diviziji podređuju tri ustaške satnije koje su osiguravale logor u Jasenovcu. Na temelju toga Goldstein će se baciti u analizu je li to podređivanje jasenovačkih ustaša njemačkoj vojsci bio pokušaj Nijemaca da onemoguće teror ustaša iz Jasenovca nad obližnjim srpskim selima. Pri toj mudroj analizi zaboravio je spomenuti da se u istom brzojavu kaže da će zapovjedništvo nad tim ustašama preuzeti upravo – ustaški satnik Vjekoslav Luburić (kojega Glaise von Horstenau nije podnosio). U dubini analize koja se temelji na krhkim nožicama Goldstein je propustio vidjeti da su njemačkoj 718. pješačkoj diviziji spomenute ustaške snage možda bile potrebne za borbu protiv ustanika koje su u tom razdoblju vođene na području Prijedora. 

 

Goldsteinovo nepoznavanja izvora, literature te kronologije i problematike 

I moglo bi se tako nabrajati dalje, ali evo samo još jednoga primjera Goldsteinova nepoznavanja izvora, literature te kronologije i problematike teme o kojoj piše. Tako on na stranici 600 donosi sjajnu ocjenu: „Pod pritiskom Nijemaca Pavelić je donekle revidirao politiku prema Srbima: proglasio ih je ‘Hrvatima pravoslavne vjere’, obećao obustavu progona i osnovao Hrvatsku pravoslavnu crkvu za područje NDH. Srbima je priznat status ‘pravoslavnih državljana’, pozvani su da se uključe u ustaški pokret te su im slani i pozivi za vojsku. Umjesto huškačkih protusrpskih napisa najednom se pojavljuju pomirljiviji tonovi. Transporti Srba u Jasenovac su zamrli.” U ovome što Goldstein piše ima, razumljivo, dosta nejasnih i slabo sročenih formulacija. Primjerice, gdje je to Pavelić konkretno „obećao obustavu progona”? U Dobro jutro, Hrvatska? Drugo, dobro jutro da je Hrvatsku pravoslavnu crkvu osnovao „za područje NDH”, pa nije ju valjda osnovao za područje Bugarske ili Grčke. Kakva je to kategorija „pravoslavnih državljana”? Ne postoji ta kategorija, nego postoji kategorija građanina NDH i pripadnika NDH. Dakle, kao da Goldstein ne može napisati ni retka da nešto ne pogriješi. 

 

Partizanska „uspješna” zaštita civila

Usto je Goldstein, s naknadnom pameću od cirka 70 i kusur godina, na leđa Narodnooslobodilačke vojske na čelu s drugom Titom navalio i jedan novi specijalni zadatak – da onemogući NDH da deportira ljude u Jasenovac. Kako nam objašnjava Goldstein, potkraj 1941. i početkom 1942. nije bilo „oružanog otpora” koji bi zaustavio „zločince” budući da će partizani ojačati i početi „uspješnije štititi civilno stanovništvo tek u narednim mjesecima” (str. 505). Samo bi nam Goldstein još trebao konkretno objasniti kako su to partizani „uspješnije” zaštitili civile. Nisu li mnoge deportacije Srba u logore uslijedile upravo kao odmazda za napade partizana? Gdje su onda bili partizani i drug Tito da zaštite te Srbe? No, Goldstein ne odustaje, pa navodi da su se partizani ustaškim deportacijama u logore „suprotstavljali koliko su mogli” (str. 552). 

 

Rome u NDH nazivali su ‘Ciganima’. A u Jugoslaviji?

Usto, kao po pravilu, kada Goldstein mudruje, upada u zamku vlastitoga neznanja. Piše tako da su Rome u NDH nazivali „‘Ciganima’ što je bio pejorativan termin” [od franc. péjoratif, pogrdna riječ koja služi za ruganje i kojom se iskazuje prijezir itd.] (str. 49). A kako su ih drukčije mogli nazivati? Kako ih, sram ih bilo, nazivaju „narodne vlasti” poslijeratne Titove Jugoslavije? Svakako ne Romima, jer je taj naziv postao služben tek 1971., kao jedna od odluka Prvoga kongresa Roma u Londonu! 

 

Ustaška ovisnost o „njemačkom gospodaru”. Ili ipak ne?

Ne odolijevam navesti još neke primjere kako Goldstein u svojoj knjizi najprije tvrdi jedno, a onda nešto posve drugo, tako da ispada kontradiktoran i tragikomičan. Goldstein piše da je „potpuna ovisnost ustaša o njemačkom gospodaru evidentna” (str. 66), a onda su opet njemački predstavnici od NDH nešto „tražili”, ali su ustaše to tek „dijelom ispunile” (str. 67). Pa ako su ustaše potpuno ovisni o „njemačkom gospodaru”, što onda Nijemci imaju „tražiti”, a da im se želja odmah ne ispuni? 

 

O broju žrtava logora Jadovno ….

Slavko Goldstein pisao je o „najmanje 24.000” žrtava logora Gospić – Jadovno – Pag. Ivo Goldstein sada pak piše da bi ukupni broj žrtava „mogao biti oko 25.000”. Naravno da navedeni izračun Slavka Goldsteina držim manipulacijom koja se ne temelji na konkretnim izvorima. Usto, nije mi jasno na temelju čega je Ivo Goldstein brojku od 24.000 povećao za tisuću i „zaokružio” na 25.000. Kako mi nisu poznata neka novija istraživanja o broju žrtava tzv. gospićke skupine logora, riječ je očito o metodi zvanoj „odoka”, koju Ivo Goldstein i u ovom slučaju primjenjuje, valjda vođen logikom: bolje više nego manje. Kako bilo da bilo – skrupulozno! 

 

… i Jasenovca

Ivo Goldstein, prije uz, a sada na tragu oca Slavka, uporno i godinama promiče brojku od oko 100.000 žrtava logora Jasenovac (može i nešto manje, ali bolje više). Stoga je u hrvatskim antifašističkim krugovima brojka od 100.000 žrtava logora Jasenovac i prihvaćena iako je riječ o procjeni Vladimira Žerjavića, bez sustavnih istraživanja i bez potvrda u izvorima, koju je zatim korigirao i smanjio na 83.000.

 

Spašavanju djece s Kozare i uloga Diane Budisavljević

Kada je riječ o spašavanju djece s Kozare i ulozi Diane Budisavljević, Goldstein tu neće dopustiti da se dirne u lik i djelo spomenute gospođe, pa na stranici 561 navodi: „Diana Budisavljević natjerala je preko Nijemaca, koji su opet izvršili pritisak, Didu Kvaternika da uz mnogo oklijevanja i uz suglasnost samoga Pavelića odobri izvlačenje djece iz logora.” Razumljivo, ništa što se u ovo ne uklapa neće proći. Izvore koji se ne uklapaju Goldstein je prešutio, što će njemu „ustaška propaganda” kada on zna pravo stanje stvari. Nema tu spomena da je Ante Pavelić 10. srpnja 1942. rekao njemačkom poslaniku Siegfriedu Kascheu da će djecu s Kozare uzeti u planski odgoj, ni da Lorković (Mladen, a ne Blaž!, napominjem prof. Goldsteinu) piše Paveliću da bi se osim siročadi s Kozare moglo privoljeti roditelje da se preuzme na odgoj i veliki dio ostale djece, čime bi se „pitanje evakuiranih bitno pojednostavilo” (a onda je na tom „privoljavanju” roditelja da predaju djecu radila gospođa Budisavljević). Ne spominje Goldstein ni dopis ministra udružbe Lovre Sušića koji je 1. kolovoza 1942. uputio Ministarstvu zdravstva NDH, ni smjernice ministra Sušića o postupku s tom djecom od 23. kolovoza iste godine. Što bi se on osvrtao na ono što mu se ne uklapa? Nego, kao i onaj nepotrebni navod o leševima u Savi u domobranskim odorama, Goldstein samo sjecne škaricama.

 

Uklanjanje “nepoćudnih” žrtava s popisu žrtava logora Jasenovac 

Dosta prostora posvetio je Goldstein u svojoj knjizi ustaškom prvaku Vladi Singeru (1908. – 1943.) i četničkom vojvodi Pavlu Đurišiću (1909. – 1945.), za koje navodi da su ubijeni u logoru Jasenovac (str. 176, 186–189, 199, 436, 442, 444, 446, 454, 729–731). Kada je već tako, nije jasno zašto se Goldstein nije zapitao kako to da Singera i Đurišića više nema na popisu žrtava logora Jasenovac (i Stara Gradiška) Javne ustanove Spomen-područje Jasenovac, ili su za JUSP Jasenovac žrtve logora Jasenovac (i Stara Gradiška) samo oni koji su „podobni”. Usto bi bilo važno saznati kada je i tko uklonio Singera i Đurišića s popisa jasenovačkih žrtava, po čijoj odluci i naredbi. 

 

Jasenovačka drobilica kostiju

Nedugo prije objave njegove prve znanstvene i akribične knjige o Jasenovcu Goldstein je u tjedniku Globus od 5. svibnja 2018. iznio spasonosnu ideju kojom je objasnio što se dogodilo s mnogobrojnim leševima jasenovačkih logora: „Na samom kraju rata, početkom travnja 1945., vratilo se nekoliko najviđenijih jasenovačkih koljača nakon dvije – dvije i pol godine u Jasenovac, jer su znali točno pozicije masovnih grobnica. Zapovijed je glasila da se ‘tragovi grobova imaju uništiti po svaku cijenu’. U Gradini, na desnoj obali Save, tih je dana oko 500 logoraša ‘spaljivalo leševe i kamufliralo masovne grobnice’. Na željeznim traverzama (koje su neki nazivali ‘roštiljem’) leševi su spaljivani, pa je u grobnice vraćan pepeo. ‘Danima se crni dim zgarišta ljudskih ostataka dizao u nebo’, zapisali su svjedoci. Osim toga, iz [Njemačkog] Reicha su dovezeni strojevi koji su lomili kosti leševa.” Priču o navodnim posebnim strojevima iz Njemačkoga Reicha kojima su u Jasenovcu lomili kosti leševa, usitnjavali ih i tako prikrili zločin Goldstein je ponovio 17. lipnja 2018. na Hrvatskoj televiziji, u emisiji Nedjeljom u 2. …. Koliko je tih strojeva („drobilica kostiju”) bilo, i kada i kako im se izgubio svaki trag, Goldstein nije objasnio

 

 

Zaključno

Kurz und klar – brojni su nedostaci najnovije Goldsteinove knjige Jasenovac, kompendija svakovrsnoga neznanja, nestručnosti i šlamperaja, i daleko, predaleko, odvelo bi nas nabrajanje svih činjeničnih grešaka i interpretacijskih improvizacija – svih netočnosti, neistina, poluistina i besmislica. U ovom osvrtu [koji je ustvari samo eine kleine Einführung o Goldsteinovim znanstvenim doprinosima] naveo sam samo neke važnije i najslikovitije primjedbe.

 

Daran Darko Bašić/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara