Šiljo: Talac Plenković mora otići!

0

 

 

 

Boreći se, ’kakti’, protiv nacionalističke isključivosti i nedajbože mržnje, Plenković se postavlja isključivo i okrivljujuće samo prema hrvatskom narodu – držeći samo njemu ovakve (uvijene) lekcije o tomu kako se treba ponašati. On time otkriva ono što se ovih godina događa i pokazuje svakodnevno: da nema te rugobe, te klevete, te psovke, te laži, te drskosti, te agresivnosti, te nepravde, te prijetnje iz srpskih ili kojih drugih manjinskih usta koja bi njemu ikada zasmetala i na koju bi reagirao kao što bi reagirao svaki normalan državnik: od Roosevelta do de Gaullea, i od Macrona do Orbana. Šutnjom o naličju srpskohrvatsko-jugoslavensko-ljevičarske ideologije, vlasti i posvemašnje moći i vladavine u Hrvatskoj takvih on potvrđuje dvije otrovne premise koje su najveća pogibelj za politički opstanak Hrvatske i hrvatskog naroda: to da Srbi (ovi odavde ili oni odande), Talijani, Bošnjaci i ostali ni za što nisu bili, nisu sada niti mogu ikada biti krivi; i da su Hrvati bili, da u nekoj mjeri jesu, i da još više nego sada mogu ’po definiciji’ (a temelj je definicije trostruki mit o Jasenovcu) biti krivi. To je ta izokrenutost po mjerilu istinitosti i izopačenost po mjerilu moralnosti koja „resi“ predsjednika takozvane hrvatske vlade takozvane Republike Hrvatske danas. Zbog njegova talaštva spram takvoj protuhrvatskoj matrici ili kojem tuđinskom centru moći primarni nacionalni interes sviju koji su toga svjesni mora biti taj da Plenković što prije ode sa sadašnjeg položaja. Da ode u „crnu legendu“, u kakvu hoće stjerati Hrvate. Izmišljajući postojanje hrvatskog nacionalizma i imputirajući Hrvatima isključivost, i ne braneći ih od najgroznijih laži i potvora, on otvara vrata ne samo tuđinskim nacionalizmima, nego i novim pogromima nad pripadnicima hrvatskoga naroda. Od kojih se u slučaju „reprize“ ne će spasiti ni oni koji se osjećaju samo „građanima“, koji su iz mješovitih brakova, koji mašu duginim bojama ili koju su kao većinci ili manjinci mnogo dobra učinili i za manjine. Kao što dobro koje je činio prema Židovima, Srbima, masonima i ostalima nije pomoglo ni nadbiskupu Stepincu. I kao što ni etničko porijeklo ni domoljubno-humanistička orijentacija nisu spasili glavu ni Siniši Glavaševiću.

Zagreb – Vidikovac, 23. travnja 2021.

 

Plenkovićeva jučerašnja poruka povodom posjeta Jasenovcu, koliko god diplomatski umotana, otkriva jednu od sržnih inverzija kojima je talac on, a kojima su talac i hrvatski narod i hrvatska država. Inverzija znači okretanje čega naopako, obrtanje naglavce, izokretanje. Što je to dakle Plenković izokrenuo i čime je on to otkrio izokrenutost vlastite svijesti i političkog pristupa vlastitomu hrvatskomu narodu kojemu, on – vrhovnik, praktički, ukupne izvršne i zakonodavne, stranačke, unekoliko i pravosudne, i monetarne, a i medijske i intelektualne vlasti?

Jednosmjerno-izokrenuto postavljanje odnosa između većinskoga hrvatskog naroda i pripadnika manjina

Hina taj ključni dio njegove poruke nije navela doslovno, nego ga je prepričala. No i taj prikaz onoga što je svima poručio i cjelina svega što je u prigodi izmišljenog datuma za državnu komemoraciju rekao potvrđuje tu izokrenutost. Ovako čitamo po Hini: „Plenković je poručio kako je trajna zadaća razvijati društvo u kojemu ljubav za domovinom ne može biti u suprotnosti s tolerancijom prema drugima i drugačijima, već naprotiv.“

„Kvaka“ je u jednosmjerno-izokrenutom postavljanju odnosa između većinskoga hrvatskog naroda i pripadnika manjina, napose manjine etničkih Srba u Hrvatskoj. Izokrenutost je dvostruka.

Kao prvo, suprotstavio je „ljubav za domovinom“ [hrvatski bi se ispravno reklo: ljubav za domovinu, ili ljubav prema domovini] tobožnjem izostanku „tolerancije prema drugima i drugačijima“. Time je neizravno prozvao hrvatski narod da je imao, da ima i da ubuduće može imati takvu sklonost prema izostanku tolerancije „prema drugima i drugačijima“. Kao da je tu riječ o ugrađenom kolektivnom defektu, o prirođenom ili odgojnom ili psihološkom poremećaju hrvatskog naroda ili nekog njegova dijela. Zar je hrvatski narod ili neki njegov relevantan dio bio netolerantan u novijoj povijesti prema Mađarima, Slovencima, Talijanima, Austrijancima, Židovima, Srbima, muslimanima/Bošnjacima, Crnogorcima, Albancima, Makedoncima, Bugarima, Grcima, Rusima – ili prema onima koji su dolazili kao stranci, bili prihvaćani i sebe ugrađivali u hrvatsko društvo, rad, jezik, kulturu? Sigurno ne! No u Plenkovićevu poruku utkana je upravo ta dimenzija imputirane nesnošljivosti (dijela) hrvatskog naroda prema „drugima i drukčijima“.

Po Plenkovićevoj logici i Rooseveltovi Amerikanci bili su netolerantni prema svojim Japancima

Nesnošljiv prema komu može se biti iz raznih razloga, a i postupati prema „drugima i drukčijima“ može se na različite načine. Po Plenkovićevoj logici, recimo, de Gaulleovi Francuzi bili su neopravdano nesnošljivi prema Nijemcima zato što su ovi „drugi i drukčiji“, a ne zato što su okupirali Francusku. Isto tako, po Plenkovićevoj logici i Rooseveltovi Amerikanci bili su netolerantni prema svojim Japancima, pa su ih strpali u logore zato što ne podnose „druge i drukčije“, a ne zato što je Japan napao Ameriku uništivši njezinu flotu u Pearl Harbouru. I tako redom. 

Ukratko, da je neki narod odnosno jedan dio toga matičnog naroda sam po sebi netolerantan prema „drugima i drukčijima“, možda ponekad ili učestalo i grub pa i zločinački po metodi, to se ni za koji narod ne može tvrditi dok se ne uđe u razloge i uzroke ponašanja (dijela) naroda u konkretnim okolnostima. Ili Plenković misli da je Tuđmanova vlast trebala biti beskrajno tolerantna prema onim Srbima – kao „drugima i drukčijima“ – koji su dignuli pobunu protiv legalne vlasti Republike? Ili prema onima koji su izvana krenuli u agresiju na Hrvatsku koja je proglasila samostalnost? Misli li Plenković da je trebalo tolerantnost pokazati svaki put kada koga tko napadne, otme, rani, pokuša silovati, kada hoće pobiti njega i njegove, a baštinu mu uništiti?!

Naopako postavljanje suodnosa između hrvatskog naroda i pripadnika (dijelova) manjinskih etničkih skupina

Eto to je, ukratko, prva Plenkovićeva izokrenutost u toj „veleumnoj“ poruci. 

Druga izokrenutost, s prvom povezana, sastoji se u naopakom postavljanju suodnosa između hrvatskog naroda i pripadnika (dijelova) manjinskih etničkih skupina koje žive u Hrvatskoj danas. (Povijest ostavimo povjesničarima, pravim povjesničarima, a ne onima poput Goldsteina, Klasića, Jakovine, Fumića, Pusića, Mesića, Pupovca, Štrbca, Vulina, Porfirija i takvih). U citiranoj poruci: „Plenković je poručio kako je trajna zadaća razvijati društvo u kojemu ljubav za domovinom ne može biti u suprotnosti s tolerancijom prema drugima i drugačijima, već naprotiv“ sadržana je umotana, no vrlo opasna jednostranost, jednosmjernost i time izokrenutost. On u kontekstu Jasenovca govori o „ljubavi za domovinom“ koja ne smije biti netolerantna. 

Tko je ljubio hrvatsku domovinu (i državu!) ako ne ponajprije Hrvati? Na njih se dakle odnosi objekcija o „netolerantnosti“. A nisu li možda Srbi ili znatan broj njih bili netolerantni prema hrvatskom narodu i hrvatskoj državi, godine 1941., i prije faktičke uspostave ustaške vlasti, i prije proglašenja NDH 10. travnja odnosno 8. travnja (u Bjelovaru), i prije početka napada na Jugoslaviju, i prije pristupanja Beograda Trojnom paktu, i prije formiranja Banovine Hrvatske, i prije…? Jesu! Prije NDH formirali su brojne ilegalne četničke organizacije, terorizirali hrvatski puk i pripravljali se na obračun „do istrage naše ili vaše“, kako su to i najavili još na samom početku prošlog stoljeća, usred Zagreba, kada nije bilo ni ustaša ni komunista ni hosovaca ni bilo kakve primjetnije nesnošljivosti Hrvata prema Srbima. Naprotiv!

U tom grmu leži dakle Plenkovićev naopaki zec, perfidna „kvaka“ u njegovoj prepariranoj svijesti, „kvaka“ izokretanja i zamjene uzroka s posljedicama, „kvaka“ koju on skupa s legijama gornjih slojeva (establišmenta, nomenklature) onih koji su uzeli i njega i čitavu Hrvatsku za taoca nastoji utisnuti u svijest hrvatskih i nehrvatskih ljudi. Po njegovoj izokrenutoj logici, netolerantnost je postojala, postoji i može postojati samo na jednoj, samo na hrvatskoj strani, to jest na strani hrvatskog naroda. Na strani pripadnika manjina ili susjednih većina ili pobunjeničkih ili okupatorskih snaga takvo što on ne spominje niti daje naslutiti da bi i takvo što moglo postojati. Odgovornost je moguća samo na hrvatskoj strani. Dakle, i krivnja je moguća samo na hrvatskoj strani. Zašto? Zato što su Hrvati u Hrvatskoj većina. Ili zato što su oni po svojim „genima kamenim“ ili po kojoj drugoj odrednici – takvi kakvi jesu. Stvarno ili latentno. Otvoreno ili prikriveno. Čim kažu da su „za dom“, to je šovinizam, a čim dometnu „Spremni!“, to je fašizam.

Plenković proteže na današnje Hrvate „logiku“  Velike Krivnje

Takvim postavljanjem odnosa Plenković zapravo proteže na današnje Hrvate „logiku“ jednog drugog otpalog Hrvata, Viktora Novaka, koji je smislio izraz „Magnum Crimen“ („veliki zločin“) da bi, po narudžbi srpsko-komunističko-jugoslavenskog Beograda (Tita i onih koji su ga okruživali) ispostavio račun Hrvatima, hrvatskim vojnicima i borcima, intelektualcima, institucijama, medijima, Katoličkoj crkvi, umjetnicima, znanstvenicima, publicistima, svećenicima, Stepincu i svekolikima – račun povijesne Velike Krivnje. Takvom karakterizacijom Hrvate se tada htjelo posve pokoriti, nad stotinama tisuća svježe pobijenih Hrvata, a pred međunarodnom javnošću dati Srbima i komunstima i jugoslavenima opravdanje za masovne zločine koje su tada upravo počinili, a i za one koje će – tako grozno i kolektivno „ugroženi“ – tek počiniti. 

Plenković dakle staje rame uz rame s Pupovcem i Krausom, jugoslavensko-partijskim i četničkim izdancima, time što drži lekciju hrvatskom narodu, a iz svake moguće odgovornosti i krivnje, iz svake uzročnosti u lancu uzroka i posljedica, ili u lancu povijesno-političkih i vojno-fizičkih i mentalno-ideoloških razloga i okolnosti, izuzima sve druge realne ili moguće krivce. Odatle se može razumjeti i to što sadašnje manjinske aktere netolerancije i danonoćnog okrivljivanja (mnogih) Hrvata, pa i hrvatskog naroda kao cjeline, počevši od dvojice spomenutih pa do onih zastupničkih bijednika kao što su novinar Stazić ili samoborski veličatelj i kritičar (zato što je premalo Hrvata pobijeno) masovnih zločina  koje su počinile Titove snage 1945.

Talaštvo spram takvoj protuhrvatskoj matrici ili kojem tuđinskom centru moći

Boreći se, ’kakti’, protiv nacionalističke isključivosti i nedajbože mržnje, Plenković se postavlja isključivo i okrivljujuće samo prema hrvatskom narodu – držeći samo njemu ovakve (uvijene) lekcije o tomu kako se treba ponašati. On time otkriva ono što se ovih godina događa i pokazuje svakodnevno: da nema te rugobe, te klevete, te psovke, te laži, te drskosti, te agresivnosti, te nepravde, te prijetnje iz srpskih ili kojih drugih manjinskih usta koja bi njemu ikada zasmetala i na koju bi reagirao kao što bi reagirao svaki normalan državnik: od Roosevelta do de Gaullea, i od Macrona do Orbana. Šutnjom o naličju srpskohrvatsko-jugoslavensko-ljevičarske ideologije, vlasti i posvemašnje moći i vladavine u Hrvatskoj takvih on potvrđuje dvije otrovne premise koje su najveća pogibelj za politički opstanak Hrvatske i hrvatskog naroda: to da Srbi (ovi odavde ili oni odande), Talijani, Bošnjaci i ostali ni za što nisu bili, nisu sada niti mogu ikada biti krivi; i da su Hrvati bili, da u nekoj mjeri jesu, i da još više nego sada mogu ’po definiciji’ (a temelj je definicije trostruki mit o Jasenovcu) biti krivi. To je ta izokrenutost po mjerilu istinitosti i izopačenost po mjerilu moralnosti koja „resi“ predsjednika takozvane hrvatske vlade takozvane Republike Hrvatske danas. Zbog njegova talaštva spram takvoj protuhrvatskoj matrici ili kojem tuđinskom centru moći primarni nacionalni interes sviju koji su toga svjesni mora biti taj da Plenković što prije ode sa sadašnjeg položaja. Da ode u „crnu legendu“, u kakvu hoće stjerati Hrvate. Izmišljajući postojanje hrvatskog nacionalizma i imputirajući Hrvatima isključivost, i ne braneći ih od najgroznijih laži i potvora, on otvara vrata ne samo tuđinskim nacionalizmima, nego i novim pogromima nad pripadnicima hrvatskoga naroda. Od kojih se u slučaju „reprize“ ne će spasiti ni oni koji se osjećaju samo „građanima“, koji su iz mješovitih brakova, koji mašu duginim bojama ili koju su kao većinci ili manjinci mnogo dobra učinili i za manjine. Kao što dobro koje je činio prema Židovima, Srbima, masonima i ostalima nije pomoglo ni nadbiskupu Stepincu. I kao što ni etničko porijeklo ni domoljubno-humanistička orijentacija nisu spasili glavu ni Siniši Glavaševiću.

Čime se to bavi veleposlanik strane države u Hrvatskoj?

P.S. Što se tiče lekcija koje je veleposlanik Države Izrael Ilan Mor, u istoj prigodi, udijelio i Hrvatima i Srbima, u ovoj očito srpsko-hrvatskoj državi, zauzevši se još jednom za zabranu „ustaškog“ pozdrava „Za dom spremni“, mora se reći ovo: Hrvatska ne može pristati na inkriminaciju tog poklika odnosno pozdrava s kojim su u Domovinskom ratu hosovci i drugi branitelji branili i obranili hrvatsku od velikosrbijanskog agresora. Time bi se priznalo da je i ta obrana bila ustaško-fašistička, da su branitelji branili dom i domovinu kao ustaše-fašisti. A svi dobro znaju da je bilo upravo obrnuto: da je to bio slobodarski poklik pred osvajačem i brutalnim agresorom koji se ponašao eklatantno fašistički. Riječ je dakle antifašističkom pozdravu iz Domovinskog rata, a ne o ustaškom ili profašističkom pozdravu iz II. svjetskog rata, prema kojemu svi moramo osjećati odbojnost. Oni koji poštuju ovu državu i zajedničke vrijednosti morali bi poštovati i „Za dom spremni“ zato što je riječ o antifašističkom pozdravu i posve legitimnoj ratnoj i nacionalnoj baštini iz razdoblja borbe za slobodnu i samostalnu Hrvatsku – i prije 1941. i poslije 1990. Odricati se te baštine značilo bi odricati se uistinu antifašističkih temelja i žrtava poginulih branitelja koji su svojim životima osigurali da novoproglašena države opstane. Osim toga, posao izraelskog veleposlanika nije sudjelovati u rješavanju unutarnjih prijepora zemlje domaćina. Naprotiv, ako već misli da nešto mora izjavljivati, legalni bi mu posao i zadaća bili državljanima Hrvatske tumačiti kako se izraelska vlada odnosi prema cionističkim parolama, pod kojima su počinjena i djela genocida, i prema ponašanju same vlade i (dijela) židovskog naroda u Izraelu prema palestinskom narodu, a i prema nerijetko mrziteljskom ponašanju tamošnjih ortodoksnih židova prema inovjercima.

 

Šiljo/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara