N. Nekić: Od hrasta na grobu do Hrastova na mostu

 Mome uzrastu ostaje samo svjedočenje i molitva

Upravo sam završila tri knjige koje su dugo čekale da budu otisnute. Stara je to građa, ali ne nažalost zastarjela, pričam uvijek istu priču: od zle ideje do riječi, od riječi do djela, od djela do zločina kao davno, kao nedavno. U živom pijesku bauljaju i tonu oko mene čak i vrlo pametni; znaju tisuće podataka o svemu i svima, a pred njima opet ista prozirna opna memoranduma dva i rezerva tri, no oni ga ne prepoznaše. Koga to ne prepoznaše? Staru zmiju koja neizbježna vreba ispod prozirne pergamene.

A da ne bi tko pomislio da me ministarske pare pomogoše, jok, sve neki dobrotvori naišli putem mojih nemilih tema kao u magbetovskoj šumi, jer jedna je knjiga o ironičnim zgodama i nezgodama iz onijeh vremena, a druga mračne balade u prozi o djeci u ratu. Nema tu, brate rođeni, ni nevjorka ni londre i njegovih pabova, ni apartmana na kajmanskim, ni banaka s podatcima iz švicarskih tajnih podruma. Ništa. Domaće štivo. Zato nije vrsno. Dobar dio sarkastične građe tiče se crvenih vremena u Karlovcu pa uz to mi se ponovno javila dva lika – jedan s groba Ante Starčevića, a drugi s mosta na Korani u Karlovcu.

Bacim pogled u Bosnu i prvo ugledam naše Posavljake – sve im uništeno, ostali na nekoliko postotaka jedne ruke, ali kamo god stignu – marljivi, radišni, pošteni. Ako se netko od njih svojim školovanjem i radom uspeo visoko i u međunarodnim vodama, pa završio doktorat na stranom sveučilištu – ajmo ga uništit! Čovjek postane ministar – nepismeni ga prignječe golemim utegom da je „plagijator“! Neki marasi i taritašice, bauci i stazići, udri pa udri! I dragi premijer popusti – pade Posavljak i to baš kad je postao zaslužan za objavljivanje knjige iz NDH – Makančeve „Filozofije povijesti“! Neš ti slučajnosti!

Sada se priča ponavlja: organizira čovjek simpozij o Anti Starčeviću i gle – s bar tri strane udri po njemu iz svih oružja. Još k tome odveo sudionike simpozija na grob Anti Starčeviću u Šestinama! I opet se neki raspop „opervazio“ i srušio spletkama toga okorjeloga starčevičanca. Neš ti slučajnosti! Ipak – sve je na sudu. Dokumenti će valjda presuditi.

Na grobu Ante Starčevića stari hrast drži Oca Domovine, a vila-Hrvatica, braniteljica kao vitez štitom brani nesretne koji ne dočekaše svoju državu i koji od sramote ne htjedoše umrijeti nego i dalje žive u nama. To su oni kojima vjerujemo. I eto poveznice hrasta s groba Oca Domovine i onoga Hrastova s mosta nad Koranom.

I onda se ponovno javlja sramotni sudac ili sudkinja koji sudi jednoga Mišu Hrastova, odvjetka onoga hrasta s groba, sudi mu jer je obranio Karlovac, doslovno obranio od najezde četnika. Sudi hrvatski sud i to najviši i progoni više od 20 godina, a sada traži za četničke udovice 12 milijuna kuna!!! To je draga država već isplatila!

Nije li strahotna sramota za hrvatski narod ova spoznaja, nije li potrebno da se krikne i pronađe toga sudca ili sudkinju i upita po kojem to zakonu sudi? Ako takav zakon postoji, nije li potrebno stajati pred zakonodavnim tijelom sve dok se takav zakon ne promijeni? Posljednji puta stajali smo u protestu kad je četnik Vučić bio u Zagrebu i kad su mu se poklonili naši počasni vodovi vojni. O, kako me duboko zapeklo da se opet klanjamo krvnicima našim! Zašto? Tko ima korist od toga? Jer, zna se da nikada u povijesti ništa nije učinjeno za takva poniženja, ako nije bio u pitanju novac. Samo idi po tragu novca i sve se razjasni!

I na koncu o prijatelju Hrastovu: hoćemo li dozvoliti da on plaća četničku sablazan, da svaki ubijeni četnik vrijedi gotovo 2 milijuna kuna? Njega će kažu „ovršiti“. Kaže da ima samo bicikl, a ženu su jedno vrijeme izbacili s posla pa opet vratili. To da će ga „ovršiti“ izgovaraju kreature koje su u provedbi memorandumske povelje broj dva i tri u rezervi. Tim činom pljunuli smo, gospodo generali na Gornjemu gradu, nasred lica cijelom narodu i svim braniteljima pa i samima sebi. Opet su komšije, ne obrisavši krv s jatagana ni ne otresavši crnu zemlju s čizama ponad naših jama, zaradili i osvojili, ovoga puta bez metka, opoganjenu dušu vladajućih. Tako bijaše kroz proteklih sto godina prošloga stoljeća, tako i danas.

Strepim od ludosti vlastitoga roda koji ne razlikuje dopadljivoga mladoga brbljavca kojega gura prva liga državnih medija kao gradonačelnika Zagreba, od časnih ljudi koji ipak nešto znaju jer su radili u životu. On je kao neiskusni i jetki žućni tip protiv svega što miriši na Hrvatsku, nešto poput pape u avionu. Čeka priliku da mijenja nazive ulica i vraća kipove šajkača i trorogih kapa.

Ako govorimo o Karlovcu pa i onome iz vremena rata, mogu dati izvješće i za to doba, kao i za ono od 1955. pa dalje. Ne poznamo osobno Mišu Hrastova, ali njegove mrtve četnike dobro znamo. Neki došli izdaleka, a neki domaći. Već u prvim danima nisi mogao proći ulicama, a da te ne nacilja neki snajperist, poznaju oni Hrvate, znaju koga treba gađati. Pogibaju ljudi. Granatiraju grad, eno i danas pun rupa po zgradama. Ranjen. Turanj sravnili sa zemljom. Ni jedna kuća nije ostala. Kao Vukovar.

Karlovac se nije oporavio od rata. On tone sve dublje, sve postaje mrtvilo koje ne poznaju oni koji ne žive u njemu, a ni oni koji njime upravljaju. Još ima razlupanih prozora u Radićevoj ulici, nekada srcu grada kroz koji je mladost šetala kao korzu. O Kineskom kvartu da ne govorimo. Sve je ruševno. Tavori u vremenu nesposobnih upravljača i onih kojima nedostaje ljubavi za grad. A mogao bi biti lijep kao Varaždin, Požega, Bjelovar…

Za vrijeme rata dolazili smo obiteljski i službeno u ekipi međunarodnoga sastava u Karlovac. Polazili smo bezglavo na bent kraj starog hotela Korane da kroz dalekozor gledamo četničke postrojbe u Mekušju. Valjda su bili pri objedu pa nisu gađali. A u grad nisu ušli jer postojao je, eto, jedan Mišo Hrastov, i njegovi drugovi branitelji, koji je obranio most kad su pokuljali. Da su ušli, ponovio bi se vukovarski martirij, bila bi i Ovčara. Jer poznamo im vučju narav od pedesetih godina kad su posvema zavladali Karlovcem.

Čim je završio Domovinski obrambeni rat u zraku se osjećala nesreća: pojavila se najprije ideja da smo mi počinili zločine jer smo osnovali državu protiv volje Srba. Stoga treba progoniti istaknute branitelje iz svih mjesta jer će tako biti dokazana naša krivnja. I ne mogu nabrojati koliko se branitelja progonilo – od juga Prevlake do Vukovara. Gonili smo svoje junake , kao zvijeri u kavezima vozili ih po mračarama haaškim, zatvarali u domaće logore i hajkali, pujdali pse na njih, odricali se i prokazivali. Neki će ući i ostati u povijesti zabilježeni sa samo četiri riječi koje su izgovorili u mržnji protiv branitelja.

Tako se s ideje prešlo na riječi i s riječi na djelo. Sudili nemili sudci i sudkinje. Oni isti koji su sudili i u komunizmu. Vidjeli sudci i sudkinje da nema otpora i da se narod eutanazirao, da gleda u njihove oči kao zec u naočarku prije smrti. Vidjeli četnički jataci i goniči da se narod pomirio i zasjeli na oba brda. Rugali se i rugaju se, naslađuju se svi ti što žale za vlašću svojih djedova i očeva, pa i svojom vlašću, razni efijalti i radaci, izdajice koji sada imaju u rukama svu vlast na oba brda, ali i diljem opustošene zemlje Hrvatske: tiskovine, e-uređaje kako se god zvali, banke, učilišta, gradske uprave, vode itd…itd. Sada krijući prava imena kupuju naše krvave oranice po Slavoniji, tisuće hektara hrvatske zemlje prelaze ovim putem u njihove ruke, a sve se ponavlja kao davno, kao nedavno i kao što će biti u budućnosti, ako se ne osvijestimo. Već smo zaboravili ime onoga nesmotrenoga djeteta koje se unesrećeno i sagorjelo u duši zaletjelo i ubilo nevine stražare pred Banovinskom kućom na Griču, a onda sebe. Ma kako se nije sjetio da ubije krivce za Ovčaru koji šetaju Vukovarom? I čim učini taj zločin, digne ruku i na sebe. Gonjen strahovima i topotom vlasti uvrsti se u strašnu brojku samoubojica branitelja, mlad i djetinjast u očaju. Tako se golemo groblje s preko tri tisuće grobova popunjava, a s pogledom na tu pustoš naši novi-stari gospodari nasrću na ostatke ostataka svih naših raspeća junačkih duša.

Najotrovniji ukras mojega djetinjstva i mladosti žuta je austrijska zgrada u Karlovcu, gdje stolovaše jedan „nobilitet“ kao ispuzala zmija ispod tuđega praga, zadužen za vražja progonstva osobito mladeži. Ozna, udba, svejedno. I kao što se on dokazivao na „zločinu“ nas koji to nismo počinili, tako danas njegov sin čini isto. Lege artis. I kad pogledaš u biografije dobar dio vladajućih ima takve šinjele ili kožnate kapute iz kojih su se, kako bi rekao Slobodan Novak, „iscrvili“. Naslijedili i uvalili u tuđe.

A sada se pojaviše na sceni za gradonačelnike sirove kreature; neki su i neradnici koji nemaju ni mjesec dana radnoga staža u bilo čemu, samo se živjelo od uličarenja i urlanja, prezira prema „šatorašima“, gađenja prema junacima – ljudima snažnoga siromaštva koje ih natjera da raskrče zla i sačuvaju kulu blagotvornu u Vukovaru. Upravo takav je postao miljenik glavnih medija. Već spomenut. Ima i školovanih, a tako bijednih u duši da ne mogu vidjeti ni odoru časnih branitelja. Odmah bi to rastjerali. Ima i ljepojki plavokosih, dugonoktih, kaj su nadoštuklani u manikeraju, pa sve lijepo zbore i obećavaju čudesa. Za jednu damu se zna da je davno „erbovala“ neke velike dojč-marke, ali zaboravilo se, pod pepelom ugaslih ognjišta sakrilo. Nađe se među kandidatima i kakva gradska hulja tiskovna, pa onda i neki zabunom zalutali, pa neki nevini od pameti, neki izloženi u izlogu da bi tamo i ostali.

Daj Bože da se nađe bar jedan koji će snagom uma i plemenitošću duha i domoljublja povesti narod, učiniti da mu narod povjeruje, da ga doživi kao Oca Domovine koja mu je na duši u svakom trenutku! Da se nađe netko koji će vratiti ponos i strast za životom u ovoj lijepoj zemlji, zemlji koju su tri puta rezali u jednom stoljeću, pa se opet spremaju da to učine! Neka se nađe netko tko će sačuvati svetost i svetinje u koje su se uzdali ljudi i pejzaži ne samo u Zagrebu, nego i diljem potresene zemlje! Neka vjetar, oluja, rastjera hulje, lirske lažljivice i lažljivce, vulgarne platinaste psovačice i bijede koje vlast poziva na ozbiljne razgovore!!!, neka uragan rastjera bezočne pojce i sitnokevkajuće spodobe iz „ražalovanoga“ Sabora, neka nam dragi Bog pomogne u ovom košmarnom trenutku! Zar ćemo umrijeti sa slikom svadljive spodobe isturene brade, spodobe koja mrzi sve i sva i sjećati se riječi dragoga Matoša o hrvatskom jalu, ili kletve kralja Zvonimira?

Pretvoreni smo u kramare i prodajemo Matoševu kuću u Tovarniku. Prodane duše u Matici hrvatskoj glođu kosti jedni drugima, vrla HAZU šuti i skriva svoj stav, a kad progovori- žalibože! Društvo hrvatskih književnika više nema snage. Mlohavo vodi pregovore s poznatim mrziteljima tradicije, ostalo je šutnja. A kako diše Ministarstvo kulture i još koječega? Kad sam ga posljednji puta prozvala citirajući jednoga kolegu, proganjalo me Povjerenstvo za sukob interesa cijelu godinu dana, ali kolegu nisu. Tko zna zašto sam ja bila u sukobu interesa? Ili su oni bili? Tko s kim? A kako je kolega bio pošteđen? Razumijem i opraštam.

Molim športsku mladost koja je spoznala istinu, da ne kleči s bahatim razbojnicima s Albiona jer mi nikada nismo osvajali tuđu zemlju niti ponižavali obojene. Navijači svih vrsta i boja, budite bar vi zajedno, u vas se jedine uzdamo!

Mome uzrastu ostaje samo svjedočenje i gore spomenuta molitva.

Nevenka Nekić/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo