Damir Pešorda: Hrvati i “Hrvati”

Prateći hrvatske medije odavno sam naučio da u situaciji gdje se etnonim Hrvat napadno gura u neki negativni kontekst, zaključim da se gotovo sigurno ne radi o Hrvatu, nego o nekomu tko u najboljem slučaju ima tek hrvatsko državljanstvo. Tako da kada pročitamo kako je neki Hrvat krao ili pljačkao, recimo, po Italiji, s 99-postotnom sigurnošću možemo znati da nije riječ o Hrvatu. Nije stvar u tomu da bi Hrvati bili bezgrešno cvijeće, nego se radi o tomu da naši mediji iz nekog razloga silno ne vole Hrvate pa im nastoje pripisati sijaset raznih zala u kojima nisu sudjelovali. Ta je žudnja tolika da na jedan hrvatski prijestup oni nakaleme još devedeset devet onih koje su počinili drugi. Tako će za potrebe te njihove ocrnjivačke kampanje Hrvatima bez pol muke postati Srbi, Romi, Bošnjaci ili ljudi koje god druge narodnosti koji imaju hrvatsko državljanstvo ili neke druge veze s Hrvatskom. Isto tako i potomak pete generacije hrvatskih iseljenika gdjegod u svijetu bit će proglašen Hrvatinom sa dna kace samo ako je počinio neko razbojstvo ili kakvu drugu opačinu.

  Tako je svojedobno Inoslav Bešker u Slobodnoj Dalmaciji objavio tekst pod naslovom: ”Epohalan uspjeh hrvatske katoličke homofobne kulture: Hrvatica i suprug do krvi premlatili talijanskog crtača stripova i njegovog muža koji boluje od Alzheimerove bolesti!” Naravno, ispostavilo se da Bešker ne govori istinu. Ispostavilo se da djevojka o kojoj je riječ, izvjesna Yasmina Ramić, nije Hrvatica niti je katolkinja te da čak ne zna hrvatski jezik. Navodno je njezina majka u Belgiju došla iz Zagreba prije 29 godina, i to bi bila jedina veza između počiniteljice i Hrvatske. Pravi počinitelj, djevojčin dečko, s Hrvatskom ima još manje veze, riječ je bugarskom državljaninu, a je li Bugarin, bugarski Turčin ili nešto treće, neka utvrđuje koga to zanima. Ovaj slučaj iz 2018. paradigmatski je primjer manipulacije o kojoj u ovom tekstu govorim, stoga na njega treba podsjetiti s vremena na vrijeme jer Hrvati brzo zaboravljaju.   

   Druga našim medijima omiljena manipulacija jest okrivljivanje hrvatske države za neki zločin iako taj zločin nema nikakve izravne veze s hrvatskom državom. Dobar primjer za manipulaciju te vrste jest članak ”Nikoll, djevojčica koju je ubila Republika Hrvatska” stanovitog Vladimira Matijanića  na portalu Index.hr. Priča o tragično preminuloj romskoj djevojčici inače je satkana od općih mjesta hrvatskog društvenog rastrojstva i službenog licemjerja. Prvo se na sve načine nastojalo prikriti da su roditelji pretučene djevojčice Romi, pri tomu se išlo tako daleko da su ih prilikom uhićenja obukli u skafanderima nalik bijele kombinezone ispod kojih su im se vidjele samo oči. Bilo je nečega apsurdnoga u tomu prizoru, a nisam odmah mogao dokučiti čega točno. Onda mi je sijevnulo: ako su zaraženi koronavirusom ili nešto slično, logično bi bilo da su u kombinezonu oni koji ih sprovode, a ne oni! To je kao kad bi u bolnici zaštitna odijela imali pacijenti, a medicinsko osoblje ne. 

    Jedino je Željka Markić skrenula pozornost na činjenicu da djevojčica dolazi iz romskog miljea i da je zanemarivanje tog podatka svojevrsna manipulacija, te da se upravo zbog takvog ignoriranja konteksta slični problemi ne mogu adekvatno rješavati. ”Prva obaveza društva je brinuti o interesima djeteta, a ne o reputaciji obitelji ili zajednice iz koje ono dolazi, a na štetu žrtava. Osobito ako je jasno da u romskoj zajednici, kao cjelini, postoji niži stupanj povjerenja u državne institucije, a, zbog načina života, djeca su više izložena zlostavljanju kroz tjeranje na prošnju, prodaju djevojčica ili fizičko zlostavljanje. Onda su institucije Države Hrvatske dužne romskoj djeci i ženama pružati dodatnu pomoć i skrb, osiguravajući dodatne edukacije, mehanizme potpore i posebne protokole za socijalne radnike i druge koji su dužni brinuti se o potencijalnim žrtvama” – zaključuje gospođa Markić. Na žalost, resorni ministar neće poslušati ove razložne riječi, nego će pohitati na savjetovanje s Jelenom Veljačom. Konačno, šef je ionako najavio suradnju sa svjetonazorski bliskim snagama.

   Što se spomenute Veljače tiče, ona se prostački obrušila na socijalne radnike. ”Krv im jebem uhljebarsku!” – sikće ostrvljena Jela, a mladac Aladrović, prepoznajući u njezinom povišenom tonu kompetentnost i zauzetost za socijalna pitanja, promptno zakazuje sastanak s njom. Niže rangirane službenike pak šalje da sastanče s predstavnicima struke, socijalnih radnika, udomitelja nezbrinute djece i sličnom boranijom. Prvi plodovi Veljačine žustre reakcije vide se već nekoliko dana poslije u Centru za socijalnu skrb u Ivanić-Gradu. Kako portali javljaju: ”Otac dvoje djece, koja su netom prije žurnom mjerom izdvojena iz obitelji, nasilno je razvalio ulazna vrata i detektor metala te ušao u zgradu. Teže posljedice divljačkog napada spriječila je prisebna zaštitarka.” Bravo, Jele!

    Pažljivom promatraču ovakvih i sličnih zbivanja prije ili kasnije na um mora pasti pomisao da se u ovom drugom slučaju krije odgovor na ključno pitanje iz prvog slučaja: zbog čega su djelatnici nadležnog centra za socijalnu skrb vratili malu Nikoll roditeljima kada su to oni zatražili te je propustili oduzeti od njih kada su eventualno zamijetili da se o djevojčici ne vodi adekvatna briga? Nisu se usudili. I dok se god to gura pod tepih, slične će se tragedije događati. Dok god se sluđenoj, osiromašenoj masi prodaje priče o famoznim uhljebarima po školama, bolnicama, centrima za socijalnu skrb i drugim javnim službama –  koje kakve god da jesu, ipak osiguravaju da ovo izmrcavareno društvo koliko-toliko civilizirano funkcionira – stvari će postajati gore, javni službenici uplašeniji i svim vrstama oportunizma skloniji, a rojevi će udrugaških štetočina i nametnika nesmetano brstiti sve što još opstaje, zeleni se, raste i k suncu stremi.

   I na koncu priče, kad se ”Hrvati” riješe Hrvata, od čega će živjeti oni koji žive na račun borbe protiv hrvatskog nacionalizma?

Damir Pešorda/HT/Hrvatsko nebo