Ovo je vrijeme za istinske političke proroke

0

 

 

Takozvani „Balkan“ ponovo postaje poligonom na kojemu se, već tradicionalno, križaju interesi SAD-a, EU-a, Rusije i Turske, posebice u BiH. Washington i Bruxelles nisu nikada odustali od političkih planova za uspostavu šireg južnoslavenskog okvira na prostoru bivše Jugoslavije, s dodatkom Albanije, kojeg su uvijek smatrale svojom utjecajnom zonom. To znači da će snažnije favorizirati „građansku“ BiH i Bošnjake, kao što su radili i do sada posredstvom Ureda Visokog predstavnika za BiH i svojih veleposlanstava. 

Moskva, isto tako, smatra taj prostor zonom svoga utjecaja. Stoga se protivi ne samo ulasku BiH u NATO, nego i EU. Zbog toga će odlučno podupirati „daytonsku“ BiH, odnosno Srbe i RS, ali u sklopu svojih interesa poduprijet će i Srbiju i velikosrbijanski projekt u BiH, na Kosovu i u Crnoj Gori, a moguće i u Hrvatskoj. Utjecaj Ankare u BiH i u političkom je smislu ograničen. Turska će podupirati „građansku“ BiH i Bošnjake, ali ne u onoj mjeri u kojoj ovi to očekuju. Ipak, u slučaju zaoštravanja unutarnjopolitičke situacije u BiH, Bošnjaci mogu očekivati čvršću tursku, a donekle i arapsku, potporu. 

Zajedničko je svima njima da suvereno „previđaju“ interese svih država i naroda u tom dijelu jugoistočne Europe. I da će domaće interese samo gledati iskoristiti za svoje probitke. I da zato ne će promicati normalne odnose između samostalnih država jugoistočne Europe, iako si to neki narodi u tim državama umišljaju. 

Naše hrvatsko iskustvo kaže nam da se mi Hrvati trebamo pobrinuti sami za sebe, a ne očekivati da će to netko drugi činiti umjesto nas zato što je Hrvatska članica EU-a i NATO-a. Unatoč činjenici da je Hrvatska članica EU i NATO, i da su samo Hrvati u BiH jedini koji istinski priželjkuju ulazak BiH u euroatlantske integracije kako bi osigurali svoj opstanak, nismo dobili onu potporu od naših „partnera“ u EU-u i NATO-u koja bi bila logična i koja bi ulijevala onaj osjećaj sigurnosti koji je nama i našim ljudima koji na tim područjima žive vrlo potreban. 

I ne ćemo očekivanu potporu, ili ne u dovoljnoj mjeri, ni dobiti, osim ako to u nekom trenutku bude odgovaralo njima. Ne smijemo zaboraviti da su nas naši današnji (zapadni) „partneri“ izručili tri puta: 1941. fašistima i nacistima,  1945. komunistima, a 1991. jugoslavenskoj armiji i velikosrbijanskom agresoru, uzurpatoru i okupatoru. 

Ne smijemo zaboraviti ni to da su nas u zemljama naših današnjih „partnera“ od 1945. do 1990. jugoslavenski agenti „lovili“ i ubijali, prečesto uz prešutno odobravanje naših današnjih „partnera“. Ne smijemo zaboraviti koliko su nam današnji „partneri“ otežali izlazak iz Jugoslavije, koliko su nevoljko priznali hrvatsku državu, koliko su favorizirali agresiju s ciljem osvajanja teritorija i obaranja Tuđmanove vlasti u Zagrebu, koliko su nas puta htjeli vratiti u nekakvu novu Jugoslaviju, koliko su radili na izjednačavanju žrtve i agresora nakon rata, koliko rade na oživljavanju stare „crne legende“ o Hrvatima i na stvaranju nove „crne legende“, koliko podupiru sve one koji nisu željeli samostalnu Hrvatsku, koliko …

Očito je da polako ulazimo u razdoblje u kojemu će se mnoge stvari riješiti (milom ili silom) i stoga ne smijemo predati svoju sudbinu u ruke onima koji kažu da će o nama neko drugi odlučivati, koji bolje od nas „znaju“ što je dobro za nas, a ni onima u hrvatskom narodu koji imaju samo patriotsku, sentimentalnu i deklamatorsku naklonost prema domovini. Ovo je vrijeme za istinske političke proroke koji će nas pozivati da i mi propovijedamo hrvatskom narodu riječima i djelima, da ne zaboravi istinu o sebi, da se uspješno suprotstavljamo neprijateljima, nepravdi, nepoštenju i licemjerju, da reagiramo uvijek kada su ugrožene vrjednote koje nisu na prodaju. 

Svi koji su se žrtvovali i žrtvuju u borbi za očuvanje hrvatske države i slobodu hrvatskog naroda obvezuju nas da ne zaboravimo sve to i sve njih, i podsjećaju nas da ne možemo biti ravnodušni kad se odlučuje o budućnosti naše države, našeg naroda i naše slobode. Osobit dug imamo prema onima koji su dali svoje živote. Naš dug prema njima jest braniti državu i ostvarivati slobodu, poticati zdrav nacionalni ponos i razobličivati lažne proroke – koji nas uvjeravaju da se radi vlastite dobrobiti trebamo odreći svoje kulture, identiteta, ponosa, povijesti, države i slobode.  

 

(MO)/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara