Nenad Piskač: Skaska o zađubrenoj malvaziji

0

 

 

Nekadašnji četnički gajbonosac toploga piva bulaznio je o velikoj Srbiji prije i za vrijeme velesrpske agresije. Pobunjenu srpsku nacionalnu manjinu uvjeravao je u Glini kako će „živeti u velikoj Srbiji, i tu odstupanja ne će biti“. Srbi u Hrvatskoj, međutim, još ne žive u velikoj Srbiji, trenutno su, zajedno s Hrvatima i ostalima, tek zakoračili na stepenicu „srpskoga kulturnog prostora“ koji stremi prema „srpskom svetu“, a koji je pak drugo ime za poznatu nam veliku Srbiju s cijelim zločinačkim arsenalom. Hrvatska pod vodstvom pokvarenih elita pluta kako vjetar puše – politički, mentalno, kulturalno i medijski, uglavnom unatrag, kružno prema bivšem i istovrsnom budućem „prisajedinjenju“. Trenutno se ponaša kao teritorijalno osakaćena Banovina Hrvatska – ima neke ovlasti suverenosti, ali ih mačekovski drži u okviru „srpskoga sveta“. Izvan njega nema ni slobode ni demokracije.

Banovina iz 1939. bila je plod kompromisa za spas Jugoslavije „u bilo kom obliku“ i odmak od kraljeva centralizma. Hrvati se u toj vrsti „banovine“ danas osjećaju blaženima, kao da su s međunarodnim priznanjem Republike dobili trajni bronhi bombon – lakše se diše, rekel bi pokojni Gumbek. I Maček je s Banovinom lakše disao negoli bez nje, pa je opet sve skupa završilo s obnovom Jugoslavije. Političko krilo velesrbijanske agresije, međutim, i u 21. stoljeću drži se četničke logike Aleksandra Vučića o tome kako od velike Srbije u Hrvatskoj „odstupanja ne će biti“. Zato i jest to krilo u hrvatsko-srpskoj koalicijskoj vladi! I ni zbog čega drugoga.

Zagrebačka pamet, ali proizvodnja ide u Beograd

Četnik Aleksandar Vučić opet bulazni o svemu i svačemu. Nudi se za balkanskog spasitelja koji će „da reši problem sa vakcinom“ na „vascelom“, štoviše – „ispolinskom“ prostoru „srpskoga sveta“ u kojemu je on novi kralj Aleksandar (Karađorđević). Srbija će proizvoditi i „vakcinovati“ cijeli „srpski svet“. Odmah mu je na mačekovsko „odlučan“ način parirao hadezeov kandidat, zaboravio sam kak se zove, za „predsjednika“ Zagreba kazavši da će on u Zagrebu otvoriti tvornicu cjepiva. Protiv čega je taj cijepljen, ne znam. Umjesto da je rekao kako će u Zagrebu obnoviti rad i značaj Imunološkoga zavoda i ispričao se Zagrepčanima i Hrvatima u cjelini što je (i) njegova stranka dopustila u miru uništavanje Imunološkoga zavoda „svim raspoloživim sredstvima“.

Uništenje zagrebačke imunološke pameti toliko je bilo temeljito da na tom planu ni četnik Vučić više nema što raditi sve da dokraja, a ne samo djelomično, „oslobodi“ Zagreb i strpa ga i formalno-politički u „srpski svet“. Zahvaljujući drugarima iz Hrvatske, uništenu proizvodnju u Zagrebu može sad elegantno preseliti u Beograd, koji je neuspješno pokušavao svojedobno napraviti i atomsku bombu. Preseljenje proizvodnje je poznata stvar. Jedna hrvatska otočka proizvodnja sardine završila je pretvorbenim mađioničarstvom duboke i plitke države kroz „regionalnu saradnju“ u poznatom mediteranskom i srednjoeuropskom gradu Nišu, znamenitom po velesrbijanskoj Niškoj deklaraciji (1915.) o ujedinjenju neujedinjivoga, kao što je i sardina neprispodobiva Nišu.

No, osobno, više su me od sumnjivoga beogradskoga cjepiva pogodila nova velesrbijanska bulažnjenja o nepostojećemu bunjevačkom jeziku i, ruku na srce, uvrjede na račun malvazije, čuvene istarske sorte loze s pripadajućom nenadmašivom kapljicom. Bunjevački jezik postoji samo u „srpskom svetu“, u njegovu zamišljenom „comonwealthu“, čije je širenje i započelo na planu jezika godine 1850. u Beču i kontinuirano se, sada s fantazmagorijom o bunjevačkom jeziku u Subotici, nepatvorena, u originalnoj totalitarno-beogradskoj inačici provodi do naših dana 21. stoljeća. Ima li boljega dokaza da se Srbija nije suočila sama sa sobom, kamoli sa svojim zločinima?

Đubrište đubretara Vučića

Upoznao sam malvaziju s više strana i na više mjesta. Kapa dolje. Moj je favorit novigradska. Branio sam malvaziju pred zagriženim lokalpatriotskim kritizerima kako u Dalmaciji, tako i u Zagorju i Slavoniji, pa kako onda ne bih i od napada jednoga „đubretara“!? Vučić, dakle, službeni Beograd malvaziju nazvaše – „đubre“! Ne znam je li u srpskome jeziku riječ o komplimentu, ali znam da je u hrvatskom riječ o uvrijedi. I tak, ništa novoga. Kažu da srbijanska uzrečica „bre“ jest zapravo skraćenica od „đubre“. Pa kad govornik srpskoga jezika jedan drugome, ili nekom trećem kaže „bre“, zapravo ga titulira s „đubre“. A što je srp. „đubre“ piše u i od cjepiva značajnijoj, ali i naširoko zaobiđenoj knjizi „Srpsko – hrvatski objasnidbeni rječnik“ (Marko Samardžija, Matica hrvatska, Zagreb, 2015. – posvetu preskačem), koja mi je vazda pri ruci kao Domagoju luk i strijela.

Termin „đubre“ u srpskom jeziku ima više značenja: 1. gnoj, 2. smeće, 3.pokvarenjaštvo, pokvarenost. Kad netko kaže za malvaziju da je „đubre“ to u najmanju ruku može značiti da je enološki lajbek (kao što su Maček i suvremeni mačekovci bili i jesu politički lajbeki), što Vučić, gajbonosac toploga piva četnicima tada većima od sebe – zasigurno jest. U vino se „ne razume“. Njega ne zanima istina (o istarskoj, hrvatskoj malvaziji), on zna da je u pravu („đubre“), makar se za uvrjedu i ispričao. U Samardžijinom rječniku ispod natuknice „đubre“ nalazi se srpska riječ „đubretar“ (vidi str. 132). E, tu smo! Vučić je zapravo srp. „đubretar“. Naime, kaj. „Đubretar“ u hrvatskom prijevodu jest: 1. smetlar i 2. pokvarenjak. Kako Vučić sigurno nije smetlar, već čedek (kjv. mali četnik) evoluirao u predsjednika države Srbije, onda je zasigurno pokvarenjak – srp. „đubretar“, hrv. pokvarenjak. Promatrajući s povijesnoga stajališta njegova je politika čisto „đubrište“ (ista stranica). Hrv. gnojište, kjv. gnojišče.

Jezik četnika srpskoga nekulturnoga prostora

Sigurno se pitate, a što je onda „đubretara“? Ako mislite logikom hrvatskoga to nije prostor za odlaganje „đubreta“, poput recimo srp. „hlebare“ (hrv. trgovine kruha) ili srp. „hlebarnika“ (hrv. ostave za kruh). U logici srpskoga riječ je u prijevodu o – neurednoj ženi! Dakle, imenici ženskoga roda, što Vučić možda i nije, kao što možda nije, uostalom, ni srpska „premijerka“ Ana Brnabić. Kad bi Vučić znao srpski, a ne zna ni to, onda bi za malvaziju, pokvaren kakav jest, rekao da je ona „đubretara“. Neuredno vino. No, on je plemenitu, uređenu malvaziju nazvao gnojem i smećem i time je „zađubrio“, a to može, „bre“, samo neuki „đubretar“.

Da se razmemo, Vučić poznaje izgleda samo četnički jezik, jednu od „polivalentnih“ inačica „srpskoga (ne)kulturnog prostora“ tijesno povezanoga s terminima „velika Srbija“ i „srpski svet“. Riječ je o terminima, svijetu i prostoru na koje službena hrvatska politika nema „objasnidbena“, kamoli praktična, izvršna, pravosudna i stručna rješenja. Kao što ih nije imao ni Maček u kratkotrajnoj ali povijesno neoborivoj Banovini Hrvatskoj, u doba kad se u njoj počelo četnički „đubriti“ odmah po njezinoj uspostavi u kolovozu godine 1939. Četnička gnojidba ne prestaje. Hoću reći, i danas se teritorijalno osakaćena Banovina Hrvatska nalazi u istom „đubrištu“ istih „đubretara“. I danas suvremeni mačeklajbeki guraju glavu pod stol, dok „đubretari“ proizvode „veštačko đubrivo“ za procvat „srpskoga sveta“ i u Beogradu najavljuju političke „fabrike veštačkog đubriva“, ispričavam se – „vakcine“.

Hrvatski kratkovidni đubretarac

Čovjek bi pomislio da je Vučić zapravo „đubretarac“. Nije! Ako mi ne vjerujete, pitajte zastupnicu Hrvatskoga sabora iz Negoslavaca, Draganu Jeckov, onu koja u sabornici govori srpskim jezikom, premda je službeni hrvatski o čemu nemaju pojma predsjednik Hrvatskoga (državnog) sabora Gordan Jandroković, pa niti „čuvar Kristova groba“, član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i član Društva hrvatskih književnika… baš kao i oni iz „Krokodila“ koji zagovaraju jedan, jedini i jedinstveni jezik „na ovim prostorima“ s čime se očito slažu i mjerodavna ministarstva kulture i znanosti.

Budimo ozbiljni, barem toliko koliko su hrvatski političari nedorasli srbijanskom „đubrenju“ Hrvata i Hrvatske. „Đubretarac“ je, naime, u hrvatskom prijevodu – „kratki proljetni ogrtač“, a ne Vučić. Ta bi riječ u prenesenom značenju više pristajala zapravo hrvatskom prosječnom etabliranom političaru. Kad bismo ponovo i službeno, ne samo neslužbeno u Hrvatskom saboru, uveli srpskohrvatski jezični gnoj, toga etabliranoga nam prosječnika mogli bismo u tom smislu, ali ne ćemo, nazvati „hrvatski kratkovidni đubretarac“ (kjv. horvatski slabovideči lajbekuš).

Zaključno: Hvala prof. Samardžiji na znanstvenim svevremenskim (srp. „vaseljenskim“) objasnidbama, bez njih bismo još odlučnije negoli dosad gegali za „đubretarcima“ i „đubretarima“ u maglu. Eh, o, tempus fugit, s kojim smo guštom znali popiti čašu odlične istarske malvazije…

 

Nenad Piskač/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara