Zlatko Pinter: Manipulacije žrtvama Drugog svjetskog rata i mit o Jasenovcu (14. dio)

0

 

 

Istini za volju, manipulacije brojem žrtava (pa i one Srboljuba Živanovića, Radomira Bulatovića, Milana Bulajića, Velimira Terzića i drugih srpskih propagandista) ne bi bile moguće, da stvarni nalazi i rezultati istraživanja i iskopavanja na prostoru koji je obuhvaćao ustaški logor Jasenovac nisu od samoga početka (od 1945. godine nadalje) bili pod embargom, kao najstrože čuvana državna tajna.

Gledaju li se pozornije sva dostupna izvješća o brojnim istraživanjima, iskopima i sondiranjima, na području Jasenovca, Stare Gradiške i Donje Gradine (provedena od strane JNA i njezinog Vojnogeografskog instituta, angažiranih stručnih institucija, raznih skupina antropologa i SUBNOR-a te istraživača pojedinaca), ne može se reći da se nije nastojalo istražiti područja za koja se tvrdilo da kriju masovne grobnice – ali ta su istraživanja poduzimana s isključivim ciljem dokazivanja tada već službenih, drastično preuveličanih  podataka o broju žrtava.

Budući da niti jedno od poduzetih istraživanja, ni približno nije potvrđivalo ono što su službeni izvori propagirali – dobiveni su rezultati jednostavno proglašeni državnom tajnom, trpani u “bunker” i prešućivani, čime se samo pothranjivalo i jačalo već stvoreni mit.

Možda bi bilo korisno osvrnuti se na još jedan izvor iz Beograda, koji sebe naziva zvučnim imenom: “Muzej žrtava genocida”.

Riječ je o projektu Milana Bulajića i Antuna Miletića koji je bio utemeljen da bi se tobože bavio “genocidom nad narodima Jugoslavije”, a u suštini je oduvijek funkcionirao kao udarna pesnica velikosrpske huškačke propagande usmjeravajući se gotovo isključivo na srpske žrtve. I to je ostao do danas.

Tri neidentificirane lubanje kao dokaz “ustaškog genocida” i “stotina hiljada srpskih, romskih i židovskih žrtava”

Dakle, u Godišnjaku ‘Muzeja žrtava genocida’ (Beograd, sv. 6. 2014.), na str. 179 – 187, objavljen je tekst Tanje Tuleković  (viša kustosica, “Javne ustanove ‘Spomen-područja Donja Gradina'”) naslovljen: “Istraživanja u Donjoj Gradini”, koji ćemo jednim dijelom kratko analizirati.

Na samom početku (str. 179.) autorica teksta kaže:

“Prva, manja istraživanja u jasenovačkom logoru obavila je Zemaljska komisija Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i domaćih izdajnika 1945. godine. Na osnovu tadašnjih istraživanja istaknuto je da tačan broj žrtava koncentracionog logora Jasenovac nije moguće utvrditi, a procenjeno je da ih je bilo između 500 i 600 hiljada.” (kao izvor navodi: “Zločini u logoru Jasenovac, Zemaljska komisija Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, Zagreb, 1946., 25.”)

Dakle, ona se poziva na istu onu Komisiju o kojoj je pisao dr. Ferdo Čulinović (u svojoj knjizi Okupatorska podjela Jugoslavije iz 1970. godine), a koja je (što je i on sam kao njezin tajnik potvrdio) bez ikakvih činjenica i dokaza “procijenila” već u lipnju 1944. godine, da je u Jasenovcu ubijeno 400.000 osoba (i kao što se vidi, nepunih godinu dana poslije, taj je broj povećala za dodatnih 40 – 50%), uz konstataciju: “Na osnovu tadašnjih istraživanja istaknuto je da tačan broj žrtava koncentracionog logora Jasenovac nije moguće utvrditi”. No, to što taj broj nije utvrđen – niti približno, a kamoli točno – ne predstavlja zaprjeku da se barata s cifrom od 500 do 600 tisuća žrtava i da se ista ta laž koristi 2014. godine u Godišnjaku “Muzeja genocida”!?

U nastavku, teksta slijedi kratka kronologija dosadašnjih istraživanja koja počinju aero-snimanjima 1945. i 1946. godine i prvim fotogrametrijskim pankromatskim snimanjem (1957.), nakon čega se ističe:

“SUBNOR Bosanske Dubice je 15 novembra 1961. godine otkrio tri masovne grobnice u Donjoj Gradini. Iskopavanja su obavili Đuran Arsenić, Vaso Trkulja, Miloš Radulović i Dursum Terzić” (ovdje se autorica Tanja Tuleković poziva na već spominjani propagandni pamflet Radomira Bulatovića, Koncentracioni logor Jasenovac, Sarajevo, 1990., str. 174.)

i nastavlja:

“Tokom prvog iskopavanja, pronađeno je 17 ljudskih lobanja na jednom kvadratnom metru. Lobanje su bile probijene i polupane, što ukazuje na to da su žrtve likvidirane tupo-tvrdim predmetom (maljem).

Kako bi cijela stvar bila uvjerljivija, uz tekst su tiskane i dvije prilično nejasne fotografije (nalik na one “izraubane” nakon brojnih preslikavanja – kopija ili izvlačenja na šapirografu).

Na prvoj od njih (dim. cca 6 x 4 cm) razabiru se tek tri lubanje, nešto malo rasutih kostiju i dva djelomično sačuvana ljudska skeleta, a ispod stoji natpis: “Otvorena masovna grobnica u Donjoj Gradini”. Fotografija nema nikakvoga arhivskog niti identifikacijskog broja.

Na drugoj fotografiji (sličnih dimenzija), djelomično je vidljiva tek jedna ljudska lubanja oko koje se nalaze tri nejasne tvorbe bjelkaste boje i nepravilnog oblika, za koje je teško tvrditi sliče li ostacima ljudskih skeleta (mada bi i to mogli biti), ali zato tekst ispod slike “pojašnjava” o čemu je riječ: “Ljudske lubanje u masovnoj grobnici u Donjoj Gradini”. Fotografija također nema nikakvoga arhivskog niti identifikacijskog broja i potpuno je nejasna.

Dakle, četvorica spomenutih “stručnjaka” iz SUBNOR Bosanska Dubica (za koje se ne navodi imaju li ikakva stručna znanja i kvalifikacije potrebne za istraživanja takve vrste), “otkrili su (ne zna se po čijem nalogu niti uz čije dopuštenje – op. Z.P.) masovnu grobnicu sa 17 lobanja” od kojih su na dvije (nejasne, minijaturne) fotografije čije je porijeklo nejasno i nedefinirano, prikazane ukupno 3 lubanje  – uz nešto malo kostiju i dva djelomično očuvana skeleta. Uz sve to, tko je i kako utvrdio da su te navodne “žrtve” bile ubijane “tupo-tvrdim predmetima” odnosno “maljevima”? Tko i kako? Kopači iz lokalnog SUBNOR-a koji su vrlo lako i prigodom iskopavanja svojim alatima mogli oštetiti lubanje? Oni su to “utvrdili”? Ovo je, dakle, tragikomično – ne postoji drugi izraz. Gdje su jasne i čiste fotografije koje mjesta iskopavanja moraju prikazivati od poduzimanja prvih koraka (osiguravanja i obilježavanja) do pojave prvih artefakata i dalje do kraja procesa – koji se može odvijati samo pod stručnim nadzorom i uz nazočnost ovlaštenih antropologa i forenzičara? U kojoj to pravnoj i civiliziranoj državi se može tako neovlašteno i mimo propisane procedure postupati kad su u pitanju posmrtni ostaci ljudi?

I, konačno, zar su to što u svome tekstu navodi Tanja Tuleković dokazi o masovnim grobnicama sa stotinama tisuća žrtava!?

Dodatnu zabunu stvara činjenica da je tih 17 lubanja navodno otkriveno (prema tvrdnjama iznesenim u tekstu) na jednom četvornom metru!? Što to znači? Jesu li aktivisti lokalnog SUBNOR-a Đuran, Vaso, Miloš i Dursum slučajno “nabasali” baš na taj jedan jedini četvorni metar na kojem je bilo 17 ljudskih lubanja, ili su kopali nasumice unaokolo, sve dok konačno nisu “otkrili” ovu “masovnu grobnicu” (na tom jednom četvornom metru)? Ili su možda unaprijed imali informacije o mogućoj lokaciji iste? No, kad su već “pronašli” tu “masovnu grobnicu”, gdje su nestale lubanje? Jer, uzmemo li čak da su te dvije fotografije autentične (što je vrlo mala vjerojatnoća), na njima se ukupno nalaze tek 3 lubanje! Što je s ostalih 14? I što uopće znači tih 17 neidentificiranih ljudskih lubanja (taman i ako su pronađene) u usporedbi s brojkama o stotinama tisuća žrtava koje se nastoji dokazati tim iskapanjima?

Dakako, ostaju nerazjašnjena pitanja: čiji su to posmrtni ostaci, jesu li pokojnici umrli nasilnom smrću i ako jesu tko ih je i kako usmrtio, jesu li u pitanju žrtve iz razdoblja dok su logor držale ustaše ili iz poratnog, komunističkog Jasenovca itd., itd.

No, kako god bilo, kad su već “pronašli” tu “masovnu grobnicu” (a Tanja Tuleković  i Radomir Bulatović su jamstvo da jesu), zašto je onda nisu fotografirali – jer ove dvije bledunjave i nejasne minijature nalik na stare novinske fotografije ne prikazuju ništa, niti se mogu na bilo koji način povezati s bilo kakvom “masovnom grobnicom”, pa i onom sa 17 ljudskih lubanja i to je tako očito svakom laiku koji ih pogleda. Budući da su 1961. godine već postojali prilično kvalitetni foto-aparati, teško je zamisliti da “istraživači” iz SUBNOR-a nisu imali neki od njih pri ruci, utoliko prije što su jako dobro znali kojim poslom su se zaputili u Donju Gradinu. Međutim, čak i ako se dogodio takav propust (što bi bilo vrlo neodgovorno i neozbiljno od strane “istraživača”), nakon pronalaska ljudskih ostataka, slučaj su bili dužni prijaviti policiji koja je po zakonu morala odmah fizički osigurati mjesto pronalaska kostiju dok se ne obavi istraga od strane nadležnog tijela – a prva stvar koja se u tom postupku poduzima jest detaljno fotografiranje mjesta gdje su posmrtni ostaci pronađeni i to iz više pozicija i pod raznim kutovima, pri čemu svaka fotografija dobiva svoj broj, uz evidenciju o vremenu i mjestu gdje je nastala, što prati i obvezno sačinjavanje detaljnog zapisnika o događaju i pronađenim artefaktima koji mora sadržavati sve bitne podatke, uključujući identitet osoba-sudionika događaja, opis pronalaženja posmrtnih ostataka i druge bitne detalje.

Dakle, potpuno je isključena bilo kakva mogućnost da je tako važan  događaj kao što je (ovdje opisani) pronalazak “masovne grobnice” (i to na mjestu koje je slovilo za jedno od najvećih stratišta iz doba NDH) slučajno mogao ostati nedokumentiran. Ako je već tako a jest, jedini mogući zaključak je da ovdje nije prezentiran nikakav iole valjani dokaz u prilog postojanja bilo kakve masovne grobnice zato što takvih dokaza nije bilo, ili drugim riječima, u pitanju je najobičnija konstrukcija i propagandna laž.

Zar nije žalosno i sramotno da se beogradski “Muzej genocida” koji se u svijetu predstavlja kao ozbiljna znanstveno-istraživačka institucija još uvijek bavi ovakvim prozirnim podmetanjima, tako prizemnim, analfabetskim i diletantskim konstrukcijama i namještaljkama, kao da je 1945-a, a ne 2014. godina?

Naravno, tobožnji “istraživači” iz SUBNOR-a Bosanska Dubica, samo su pokriće za ovu opskurnu laž, statisti u jednoj propagandnoj izmišljotini koji bi trebali pokriti sve promašaje i popuniti rupe u ovoj priči, jer da je takvu tvrdnju o “masovnoj grobnici” iznio bilo tko kompetentan i ovlašten za ekshumacije, morao bi podastrijeti valjane dokaze, a prije svega vjerodostojne fotografije (jasne i propisno arhivirane i numerirane), zapisnik s potrebnim podacima i opisima itd. Ovako je stvar odjeknula u javnosti i propaganda ju je iskoristila, a izbjeglo se pružanje bilo kakvih daljnjih i konkretnih dokaza vezano za “masovnu grobnicu”.

Autorica ovoga pamfleta Tanja Tuleković izbjegava navesti podatak da je ova “komisija” SUBNOR-a iz Bosanske Dubice iste (1961. godine) donijela “procjenu” da je “na području Donje Gradine u 120 masovnih grobnica pokopano 550.800 logoraša”(?!). Zašto? Kako može jednostavno prešutjeti tako nešto?

Tko je koga ubijao, “kuhao” i “spaljivao” u Jasenovcu i tko je od koga “pravio sapun”?

Sama činjenica da takve prozirne konstrukcije (koje su uvreda i žrtvama i zdravom razumu čitatelja) završavaju u materijalima kojima se nastoji dokazati “počinjenje genocida”, neviđeni je skandal i blamaža prvog reda! U nedostatku mašte, sljedbenici Milana Bulajića  i dalje recikliraju njegove stare nevješto skrpljene krivotvorine po već ustaljenim shemama i što je još gore, ovaj slučaj nije jedini, što potvrđuje i Tanja Tuleković koja u istom tekstu dalje piše (str.180 -181.) :

“U drugom iskopavanju su nađene kuhane kosti, a u trećem paljevine žrtava.

Pored skeleta su pronađeni i lični predmeti žrtava…Lični predmeti ukazuju na to da ovi ljudi nisu bili logoraši…” (istaknuo: Z.P.)

Čovjeka podilazi jeza kad vidi s kojom se ravnodušnošću i lakoćom prelazi preko navodna dva iskopavanja ljudskih kostiju – i to u ovom slučaju “kuhanih”  i “paljenih” – jednom jedinom prosto-proširenom rečenicom, bez ikakvih podrobnijih detalja i objašnjenja (a o fotografijama da ne govorimo) koja se očekuju nakon što se izrekne nešto ovako strašno i morbidno.

Umjesto toga, autorica odmah hladnokrvno prelazi na drugu temu – opis predmeta koji su pronađeni kraj skeleta.

Tobožnje “kuhane kosti” i “paljene žrtve” nisu ni fotografirane – jer, valjda je dovoljno samo reći da je to tako i stvar je riješena; usput, nejasno je jesu li i drugo i treće iskapanje radili isti aktivisti iz bosansko-dubičkog boračkog udruženja ili netko drugi, jer to u tekstu nije naznačeno, ali činjenica je da nikakvih fotografija niti bilo kakvog opisa tih “kuhanih” i “paljenih” ostataka žrtava jednostavno nema. Jedna sasvim nejasna sličica istoga formata kao i prethodne (ispod koje piše: “Lični predmeti žrtava”), slaba je i nedostojna zamjena za ono što nije moglo i nije smjelo proći bez materijalnih dokaza – jer u pitanju su  “kuhani” i “paljeni” ljudski ostaci!

Nadalje, pronađene osobne stvari i predmeti ukazuju da je posve izvjesno kako to nisu bili logoraši – odnosno, da je riječ o osobama koje su na to mjesto dovedene da bi bile ubijene (što čak ni gospođa Tuleković nije mogla prešutjeti), pa se s pravom postavlja pitanje: tko su u ovom slučaju žrtve, a tko egzekutori?

U nastavku (str. 181 – 182.) spominju se multidisciplinarna istraživanja na lokalitetu Donje Gradine (u razdoblju 1963 – 1965. godina), te bušenje “holandskim svrdlom” što ga je obavio Alojz Šercelj, koji je “pronašao novootkrivene grobne jame”, pa su “geodeti iz Bosanske Dubice” 1964. godine, “na tlocrt Donje Gradine ucrtali obris svake grobnice.”

Dakle, ovdje imamo tvrdnju da je otkriveno više masovnih grobnica (ne kaže se koliko), te da su one “ucrtane”, ali niti spomena o dimenzijama tih navodnih grobišta, njihovom točnom položaju i lokaciji (niti se daje skica tih grobišta), nema ni riječi o mogućem broju posmrtnih ostataka koje sadrže ta (navodna) grobišta kao niti o eventualnim planovima za buduće iskope, nikakvih pojašnjenja kako je Šercelj došao do tog velikog otkrića, tko je još u tomu sve sudjelovao, itd., itd.

Preko ovoga se opet prelazi jednostavno i lako, bez ikakvih dodatnih tumačenja, kao da je pronalazak nekoliko masovnih grobnica (čija lokacija ostaje za čitatelja tajna) sasvim prirodna i uobičajena stvar, pa se odmah u sljedećem pasusu kaže:

“Sve do 1964. godine, istoriografija nije koristila rezultate antropoloških istraživanja. Ova istraživanja su počela sondažnim bušenjima 9, a završena su 17 aprila 1964. godine. Ukupno je načinjeno 130 bušotina na 100 grobnica.

Istraživanjima je utvrđeno da u Donjoj Gradini postoje tri tipa grobnica:

– grobnice ubijenih ljudi u stojećem stavu

– grobnice u koje su dovezeni leševi i

– grobnice sa iskuhanim kostima žrtava (kuhanim u željeznim kazanima u Donjoj Gradini) i sa paljenim kostima.

Navedeni tipovi grobnica ukazuju na to da su u Donjoj Gradini ljudi masovno ubijani, da su ustaše od žrtava proizvodili sapun i da su posmrtni ostaci vađeni pa spaljivani ili da su ljudi čak živi spaljivani.” (str.181 – 182.; ovdje se autorica članka poziva također na Radomira Bulatovića, ista knjiga, str. 169.; istaknuo: Z.P.)

Osim floskule izražene formulacijom “navedeni tipovi grobnica” (koje se podmeću kao jedini “dokaz” masovnih smaknuća, odnosno “ustaškog genocida” u Donjoj Gradini), nema nikakvoga traga u prilog tvrdnjama što se iznose u tekstu, ali se zato konačno dolazi na korak do “legendarnog” Zaima Topčića (koji je u svojoj knjizi Ljudolovka Jasenovac onako nadahnuto, maštovito i upečatljivo, vođen svojim bolesnim nekrofilskim porivom opisivao izmišljene kanibalske gozbe ustaša koji jedu ne samo pečene Srbe, nego i Hrvate – ako su partizani, skojevci ili komunisti).

Ovoga puta, Zaimova “zlatna rezerva” je Crnogorac dr. Radomir Bulatović, tvorac one megalomanske i nestvarne brojke od 1.110.929 jasenovačkih žrtava (po čemu je ostao zabilježen kao rekorder među komunističkim propagandistima i za koju on čak drsko i bezobrazno tvrdi kako je rezultat antropoloških nalaza?!).

Bulatović nije ništa lakši slučaj od Topčića, samo se skriva iza doktorske titule i svoje fikcije pokušava pokriti “naukom”. Njegova pokvarena mašta jednako kao i Topčićeva nepogrešivo smišlja slične nekrofilske bajke koje završavaju u knjigama i godišnjacima ‘Muzeja genocida’. Zanimljivo, viša kustosica “Javne ustanove ‘Spomen područja Donja Gradina'” (koja piše ovaj tekst) često se poziva na dr. Radomira Bulatovića i njegovu knjigu iz 1990. godine, ali zanemaruje ovu brojku jasenovačkih žrtava koju je on iznio i iza koje je stao. To jednostavno prešućuje, svjesna kako je u pitanju “sklizak teren”.

 Na sve strane “masovne grobnice” a nigdje kostiju!?

“Ustaše su od svojih žrtava kuhale sapun, i žive ih spaljivali”(!?) To doista mogu smisliti samo monstrumi. Ne postoji nijedna druga riječ koja bi barem približno opisala moralne nakaze i degenerike koji su vođeni otrovnom mržnjom i šovinizmom u stanju u javnost proturati ovakve ogavne, prljave i bolesne laži – i ne postoji cilj kojim se mogu opravdati ovakva sredstva. Treba li opet, po tko zna koji put ponoviti da za ovakve nebulozne tvrdnje nema ni jedne jedine indicije, a o dokazima da i ne govorimo? Ne postoji logoraš ili bilo koji suvremenik zbivanja iz Drugoga svjetskog rata koji će takvo što potvrditi ili stati iza ovakvih bedastoća, nema ni jednog materijalnog dokaza da su ljudi bili mučeni na te načine ili da se netko iživljavao na mrtvim tijelima, ni jednoga jedinog izvornog arhivskog dokumenta koji bi potkrijepio bilo što od tih morbidnih megalomanskih tvrdnji i što je najvažnije: NEMA KOSTIJU! Gdje su kosti? Navodne grobnice “obilježene” – a ne želi se i ne dopušta se kopati! Zašto? Što se krije?

No, cilj ovakvih pamfleta i nije da posluže kao dokazi – jer to nisu niti mogu biti – nego se koriste smišljeno i planski kao puko propagandno sredstvo, kao ideološko oruđe kojim se po potrebi i u skladu s dnevno-političkim interesima disciplinira one koji su obilježeni kao pripadnici “genocidnog naroda” – i to je svrha svega.

Do kraja spomenutog teksta iz Godišnjaka ‘Muzeja genocida’ i na nekoliko sljedećih stranica nastavlja se ista igra “skrivača” i to tako da se cijelo vrijeme govori o otkrivenim “masovnim grobnicama” (pa se čak određuje koje su od njih “dječje”), ali o broju žrtava ili bilo kakvim drugim relevantnim podacima koji bi morali pratiti takve tvrdnje – niti jedne jedine riječi!

Nabrajaju se čak i aerofotogrametrijska snimanja VGI (koja smo ranije spomenuli), ali se o njima ništa podrobnije ne govori niti se komentiraju rezultati koji su dobiveni na taj način. Sve ono što ne ide u prilog radikalnom stavu Bulajićeve tvornice laži, jednostavno se prešućuje. Sav antropološki materijal po pravilu je “pokapan ponovno na ista mjesta” – s tim što je “jedan dio lubanja izdvojen” za potrebe eksponata stalnog postava Muzeja JUSP Jasenovac – kako bi poslužio kao trajni dokaz  “ustaškog genocida izvršenog nad srpskim, židovskim i romskim narodom”, iako nikada nitko nije utvrdio identitet tih pokojnika, uzrok smrti (je li bila smrt bila nasilna ili ne), i počinitelje zločina (za one koji su ubijeni), svaka lubanja i svaka kost koja je pronađena, automatski se svrstava u “ustaške žrtve”, bez ikakve zadrške, ograde i bilo kakve nedoumice i alternative.

Jedina konkretna brojka koja se ovdje spominje (str. 185.) vezano za antropološka istraživanja posmrtnih ostataka jest ona iz studenoga 1986. godine, kada su na Zavodu za sudsku medicinu i kriminalistiku Medicinskog fakulteta u Zagrebu (navodno) pregledani posmrtni ostaci “najmanje” 152 osobe.

Gospođa Tuleković prepisuje rezultate nalaza iz (navodnog) Elaborata sačinjenog u ovoj instituciji, posebno obraćajući pozornost na jednu lubanju (u kojoj je uslijed procesa saponifikacije ostalo relativno dobro očuvano tkivo mozga), navodeći kako je u tom slučaju obilno krvarenje bilo izazvano “udarcem tup-tvrdog predmeta” u “zatiljni dio”. Ovo je samo jedan od primjera posrednog sugeriranja kako je riječ o žrtvi pogubljenoj od “ustaškog malja” – što je inače u tekstu više puta navođeno kao uzrok smrti i kod opisa drugih ljudskih lubanja.

Da se kratko osvrnemo još na “Rezime” (str. 187.) u kojem stoji:

“Najveća grobnica srpskog, jevrejskog i romskog naroda iz perioda postojanja Nezavisne Države Hrvatske, koja se prostire na 117 hektara, istraživana je već od 1945. godine. Avio-snimanja su vršena u više navrata i ti snimci jasno daju raspored masovnih grobnica (njih 105) na devet grobnih polja. Upravo po rasporedu grobnica se jasno vidi da je genocid sistematski planiran. Razmak među njima nije smio biti manji od 10 metara. Poredane su u nizovima. Istih su dimenzija na istom grobnom polju. Postoji čak i grobno polje nazvano ‘Dječije’, sa četiri masovne grobnice nejači.

Masovne grobnice u Donjoj Gradini danas su udubljenja, pečati u zemlji, koji čuvaju sav taj skeletni materijal, kao dokaz planiranog uništenja srpskog, jevrejskog i romskog naroda.”

Eto, toliko od gospođe Tuleković, više kustosice “JUSP Donja Gradina”, koja se trudi u posljednjem pasusu pokriti sve one “crne rupe” s prethodnih stranica i ostaviti dojam kako je sve poznato, sve utvrđeno i provjereno (pa se čak zna i gdje je pokopana “nejač”) i to bez ikakvog postupka iskopavanja i egzaktnog utvrđivanja broja žrtava, bez uzimanja u obzir interdisciplinarnih nalaza i stvarnih rezultata do kojih se došlo, i bez identifikacije ono malo iskopanih posmrtnih ostataka (u ovom slučaju nikako više od 169 i to pod uvjetom da je onih 17 lubanja stvarno pronađeno na lokalitetu Donje Gradine i da s istog mjesta potječu posmrtni ostaci svih osoba (ukupno 152) koji su ispitivani 1986. godine na Zavodu za sudsku medicinu i kriminalistiku Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Na temelju takvog “dokaznog” supstrata (kakav je sadržan u ovom tekstu) konstruirati teze o genocidu nad čitavim narodima, uvreda je zdravom razumu i dokaz da se u glavama tvoraca i čuvara jasenovačkog mita –  patoloških krivotvoritelja i nekrofila – od 1945. godine do danas nije pomaknulo ništa.

Da nije tako, sramotni i diletantski propagandni pamflet poput ovoga koji je zbrda – zdola skrpila Tanja Tuleković nikada ne bi ugledao svjetlo dana, i to 70 godina nakon svršetka rata i svih dosadašnjih istraživanja koja su najveći dio ovdje iznesenih tvrdnji učinila bespredmetnim.

Praviti bilo kakve analize i donositi konačne zaključke vezano za zločine genocida i masovne likvidacije, a izostavljati i zanemarivati one najvažnije podatke (o broju žrtava – na temelju iskopanih kostiju, identifikacije i antropološke i forenzičke obrade posmrtnih ostataka, konkretnih rezultata provedenih interdisciplinarnim istraživanjima, utvrđivanja počinitelja zločina itd.), ravno je apsurdu i predstavlja zločin ne samo u odnosu na žrtve i njihove potomke, nego i prema budućim naraštajima kojima se u naslijeđe prenosi klica mržnje i razdora, kao zalog i pokretač nekih budućih ratova i krvoprolića.

Nije, dakle, u pitanju samo retorička dilema o stradavanju istine i iskrivljavanju povijesti, nego sve ima mnogo dublje značenje i daleko teže posljedice.

Upravo mit o Jasenovcu dokazuje kako je broj žrtava itekako važan

Sve ono što se na području socijalističke Jugoslavije događalo u cijelom poraću, ne samo s ovim (“jasenovačkim”) žrtvama, nego i sa žrtvama Drugoga svjetskog rata uopće (naročito s obzirom na činjenicu da su one, nažalost, kontinuirano korištene u politikantske svrhe i u cilju širenja međunacionalne nesnošljivosti), dokazuje da broj žrtava ni u kom slučaju nije nešto što se može i smije zanemariti.

Nerijetko se čuje kako je zločin uvijek zločin, neovisno o broju žrtava. Dakako, svaki humanist koji cijeni ljudski život prihvatit će kao moralni stav načelo da se spašavanjem jednog nevinog ljudskog života spašava svijet, kao što se usmrćivanjem jednog jedinog (jedinstvenog i neponovljivog) ljudskog bića ubija čitav svijet, ali to ne opovrgava krutu realnost koja govori da je veći zločin ubiti deset, stotinu ili tisuću ljudi, nego jednoga čovjeka. Zločin je sve veći što je veći broj žrtava.

Stoga, brojke žrtava ni u kom slučaju nisu sporedna stvar, i tu ne pomažu nikakve idealističke tlapnje, zablude ni isprazna filozofiranja.

Bi li zločin holokausta nad židovskim narodom imao to značenje i mjesto u kolektivnoj svijesti ljudske civilizacije i njih samih da ih je (kojom srećom) u Drugom svjetskom ratu stradalo nekoliko stotina ili tisuća? Bi li konc-logori, gulazi i brojna druga mučilišta ostala tako duboko urezana u ljudsku povijest da u njima tijekom XX. stoljeća nisu smrtno stradavali deseci milijuna ljudi? Zašto su svjetski ratovi i danas traumatične točke naše civilizacije, ako ne u prvom redu zbog strahovitih ljudskih gubitaka? Važnost broja žrtava – htjeli mi to priznati ili ne – potvrdila je i poratna jugoslavenska povijest. Da nije bilo njihovog prebrojavanja i manipulacija, ne bi bilo crnih legendi, mitova, pa ni pokretača međunacionalne mržnje.

Sukob između onih koji su sebe proglasili “ostatkom zaklanog naroda” i drugih koje se stavilo u ulogu “krivaca” (uz prenošenje te “krivnje” iz prošlosti na današnje naraštaje), potenciran je upravo “pribrajanjem” žrtava i stalnim kalkulacijama o tomu tko je kada, koga i koliko “klao”.

Znamo li sve to, a posebice imajući u vidu iskustvo s mitom o Jasenovcu, možemo li ozbiljno prihvatiti tezu kako broj žrtava nije važan?

 

nastavlja se…………….

 

Zlatko Pinter/Hrvatsko nebo

 

Facebook komentari

komentara