Uz knjigu Miroslava Tuđmana Haški krivolov: Presuda koja nije donijela pravdu

Uz spomen na generala Slobodana Praljka unatrag nešto više od dvije godine u kolektivno sjećanje hrvatskoga naroda urezalo se sjećanje na presudu izrečenu (u predmetu IT-04-74) koju je Žalbeno vijeće ICTY-a 29. studenoga 2017. izreklo šestorici Hrvata iz BiH. General Praljak u tom času žustro je odbacio presudu rekavši da on nije ratni zločinac i da s prijezirom odbacuje presudu te si potom oduzeo život. Analizu dokaza iznesenih o ciljevima zajedničkoga zločinačkog pothvata (ZZP) u spomenutom predmetu donosi nedavno preminuli dr. Miroslav Tuđman u novoj knjizi naslovljenoj Haški krivolov.

Izd. Hrvatska sveučilišna naklada i
HDC Domovinskog rata u BIH, 2019

Predmet IT-04-74 zahtijevao je kvalitetan uvid u 52.967 stranica sudskih transkripata i 9872 dokaza optužbe i obrane, što čini golemu građu za proučavanje. Presuda u spomenutom predmetu odnosila se na događaje od 1992. do 1994. u osam općina i pet zatvoreničkih centara na teritoriju BiH. Autor navodi da se optužnica i presuda ne zasnivaju na materijalnim činjenicama nego na interpretacijama dokumenata (transkripata), iskazima svjedoka koji nisu neposredni sudionici događaja, ekspertizama i svjedocima teorije urote. Brojni autori koncepciju ZZP-a smatraju promašenom i suprotnom temeljnim načelima kaznenog prava. Tuđmanova knjiga doprinos je takvu viđenju presude.

Autor kao ishodište optužnice i presude navodi tvrdnju da je sredinom siječnja 1993. počeo postojati ZZP s ciljem stvaranja hrvatskoga entiteta u BiH, koji bi poslije „omogućio ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda“, kako je navedeno u presudi. Zanimljivo je da je HVO 1993. imao 36.000 pripadnika (od kojih približno 6000 muslimana), koji su branili teritorij na kojemu su Hrvati povijesno obitavali, a Armija BiH početkom iste godine imala je više od 161.000 vojnika. Autor navodi da je HVO u takvu omjeru snaga mogao imati isključivo obrambene zadaće. Postrojbe Armije BiH samo u Srednjoj Bosni prognale su oko 153.000 Hrvata, ubile oko 1700 civila i pripadnika HVO-a sa zadaćom etničkog čišćenja Hrvata iz Srednje Bosne. Još jedna od glavnih teza optužnice u tome predmetu bila je ta da je krajnji cilj rukovodstva HZ(R) HB i predsjednika Franje Tuđmana „bilo uspostavljanje hrvatskog entiteta dijelom u granicama Banovine Hrvatske iz 1939. kako bi se omogućilo ujedinjenje hrvatskog naroda“. Takav je, nakon potencijalnog raspada BiH, bio ili trebao biti pridružen Hrvatskoj. Ako se to ne bi dogodilo, trebalo bi doći do uspostavljanja samostalne države u granicama BiH koja bi bila u vrlo bliskim vezama s Hrvatskom. Autor smatra da iz optužnice proizlazi neprihvatljiv zaključak kako je vidljivo da je svaki (kon)federalni entitet kriminalni pothvat jer bi moglo doći do njegova odlučivanja da postane samostalna država ili da se odluči pripojiti Hrvatskoj. Naglašava i paradoks da je u takvoj optužnici i presudi vidljivo da ni Raspravno ni Žalbeno vijeće nije znalo ništa o Sporazumu iz 1939. o Banovini Hrvatskoj.

Izetbegović je bio spreman na stvaranje samostalne muslimanske države

U knjizi Tuđman donosi detaljne prikaze događaja u vezi s mirovnim planovima koji su trebali odrediti unutarnje uređenje BiH. Teritorijalne podjele između Srba, Hrvata i Muslimana predlagane su Cutileirovim, Vance–Owenovim i Owen–Stoltenbergovim mirovnim planovima. U cijeloj toj priči izrazito je zanimljiva uloga i politika Alije Izetbegovića, koji je, zapravo, želio stvoriti muslimansku državu. Izetbegović je potpisao sva tri mirovna plana, a poslije negirao da ih je potpisao ili povukao svoju suglasnost, što je dokaz njegove dvostruke politike. Zalagao se za centraliziranu i unitarnu BiH, a autor navodi da je „zagovornicima muslimanskoga hegemonizma i bosanskoga unitarizma najveći problem bio kako izigrati načelo konstitutivnosti“. Stoga je zanimljiva deklaraciju koju su 16. rujna 1993. potpisali Momčilo Krajišnik i Alija Izetbegović. U njoj je naglašeno da se nakon dvije godine omogućava da Republika Srpska napusti Uniju. Svjestan da su mu u tom trenutku Hrvati jedina prepreka, Izetbegović je predsjedniku Tuđmanu ponudio pripojenje zapadne Hercegovine RH, a sam Tuđman tu ponudu nije prihvatio. Prema autorovu mišljenju, „Izetbegović je bio spreman na stvaranje samostalne muslimanske države“.

vezano

TRI DOKUMENTA KOJA SVJEDOČE DA JE ALIJA IZETBEGOVIĆ BESPRIMJERNI LAŽOV I ČOVJEK BEZ ČASTI

Još jedan od mitova na kojima se gradila optužnica jest mit o Armiji BiH kao multietničkoj vojsci nasuprot HVO-u kao nelegalnoj jednonacionalnoj vojsci, što autor opovrgava podacima o muslimanima u HVO-u. S druge strane iznosi podatke o tome da nemuslimani nisu bili dobrodošli u Armiju BiH. Još je jedna zanimljivost dolazak mudžahedina, „boraca za islam“. Prvi mudžahedini u BiH stigli su u veljači 1992. u borbu za islamski društveni poredak, a M. Tuđman navodi da su se oni došli boriti za islam i islamsko društvo. Kada je već riječ o vojsci, treba dodati podatak da je Izetbegović izigrao hrvatske napore za formiranje zajedničkog zapovjedništva HVO-a i Armije BiH. Na stranicama 162-165 nalazi se detaljan popis svih Izetbegovićevih nedosljednosti i proturječnosti koje su uvelike utjecale na situaciju u BiH u vrijeme na koje se odnosi presuda. Tuđman smatra kako je očito da „hrvatska politika nije mogla imati za cilj ‘podjelu Bosne’ kada je uporno nudila i tražila vojni savez i zajedničko zapovjedništvo s ‘prirodnim’ partnerom [Armijom BiH, napomenuo I. S.] protiv zajedničkoga agresora“. Nadalje, autor se pita kako je moguće da su Hrvati „dijelili Bosnu“ kada su u njoj „Srbi formirali Republiku Srpsku kao federalnu jedinicu Jugoslavije, a Muslimani imali financijsku, političku i vojnu potporu mudžahedina za uspostavu islamske države“? Također, Tuđman se dotiče pitanja pomoći HVO-a Armiji BiH, koja je korištena za napade na Hrvate! Navodi podatke da je HVO slao oružanu pomoć Armiji BiH u Srebrenicu, a ta pomoć tamo nikada nije stigla i u travnju 1993. iskorištena je za napade na Hrvate u srednjoj Bosni i sjevernoj Hercegovini.

Analiza dokaza i protudokaza

Autor donosi detaljan popis dokaza Tužiteljstva i protudokaza obrane o ZZP-u (str. 30 i 35). Već na prvi pogled na tablice s popisom lako je zaključiti da je dokaza mnogo više nego protudokaza, čime bi se, prema autorovim riječima, mogao „steći dojam da ni nakon 13 godina suđenja obrana nije našla dokaze koji oslobađaju odgovornosti optuženike za ZZP“. No, da to nije tako, vidljivo je uvidom u listu usvojenih dokaza obrane, prilikom čega se može „zaključiti da su prihvaćeni nevažni dokumenti, a izostavljeni oni koji su poznati i najširoj javnosti“. Što se tiče frekvencije pojavljivanja imena u presudi, izrađena je tablica za frekvenciju veću od pet pojavljivanja (str. 29), iz koje je vidljivo da je daleko najspominjanija osoba u presudi predsjednik Franjo Tuđman (čime se stavlja u središte doktrine ZZP-a), a iza njega slijede Herbert Okun, Josip Manolić, Ciril Ribičič te ostali. Iz toga je razvidno da su se u presudi najviše, nakon predsjednika Tuđmana, citirali ključni svjedoci Tužiteljstva. Tuđman je vrlo detaljno analizirao doprinos svjedoka Tužiteljstva osuđujućoj presudi i njihova utjecaja na nju. Naglasak je stavljen na petoricu svjedoka. Prvi od njih bio je Robert Donia, jedan od „krunskih svjedoka vještaka haškoga Tužiteljstva“.

Autor ističe podatak da Donia u svom vještačkom nalazu nije vrednovao različite izvore informacija, a ne spominje ni uzroke raspada Jugoslavije, što je vrlo bitno za kontekst vremena na koje se presuda odnosi. Radikalna je i njegova teza kojom tvrdi da su „nacije u bivšoj Jugoslaviji zapravo jedan narod, od kojega intelektualne elite nastoje stvoriti umjetne nacionalne identitete na osnovi različitih religija ili povijesnih okolnosti“. Matu Bobana vidio je kao sljedbenika predsjednika Tuđmana i velikoga zagovaratelja teritorijalnog separatizma. Za predsjednika Tuđmana navodio je da je nagovarao članove stranke da zagovaraju, odnosno provode dvojnu politiku.

Drugi je spomenuti svjedok Ciril Ribičič, čija je ekspertiza bez izmjena preuzeta kao dokaz u predmetu. Prema autorovu mišljenju, na temelju Ribičičeve ekspertize i svjedočenja Raspravno vijeće došlo je do zaključka da je HDZ-BiH bio ogranak stranke HDZ, a da je krajem 1991. HDZ-BiH na teritoriju Bosne stvorila zasebnu zajednicu Hrvata (HZ HB). Pretresno je vijeće smatralo da je spomenuta zajednica osnovana isključivo s namjerom da jednoga dana postane dijelom Republike Hrvatske. Prema Ribičičevim navodima iz njegove knjige Geneza jedne zablude, HZ HB je sve ne-Hrvate smatrala građanima drugog reda, a njezin cilj nikako nije bio očuvanje i obrana BiH. Ribičičeva ekspertiza i svjedočenje naveli su Raspravno i Žalbeno vijeće na zaključak da je sredinom siječnja 1993. počeo postojati ZZP, kojemu je cilj bio stvaranje entiteta u BiH koji bi omogućio ujedinjenje hrvatskoga naroda, a da se preko HZ HB-a htjela ostvariti dominacija Hrvata na tom teritoriju putem etničkog čišćenja muslimanskog stanovništva. Još je jedna zanimljivost da je Ribičič smatrao da centralizam i unitarizam uništavaju Jugoslaviju, ali to nije smatrao o uređenju BiH. Za rat u BiH okrivljavao je „velikohrvatsku politiku“. Ribičičevu ekspertizu Tuđman navodi kao neobjektivan prikaz.

Još jedan važan svjedok bio je veleposlanik Herbert Okun. On je zalaganje za unitarnost pripisivao Vladi BiH, a ne Izetbegoviću, koji je bio vođa te politike. Okun je opravdavao unitarno uređenje BiH. Iznio je i tvrdnju da su Hrvati željeli „državu u državi“ ili ujedinjenje s RH, što autor odbacuje kao neistinitu tvrdnju. Još jedna od Okunovih tvrdnji jest ta da Izetbegović nije mogao spriječiti vojsku JNA i Republike Srpske da napadnu Republiku Hrvatsku s teritorija BiH. Godine 2006. potvrdio je da je HVO spasio BiH od pada 1992. Tuđman Okuna navodi kao nekonzistentna i subjektivna u procjeni ljudi i događaja.

Najzanimljiviji svjedok

Svjedok Josip Manolić možda je najzanimljiviji svjedok u očima Hrvata. Za njega autor tvrdi da je zbog razlaza s predsjednikom Tuđmanom imao namjeru ocrniti njegovu politiku pred Haškim sudom. Okrivljavao je Tuđmana za hrvatsko-muslimanski sukob, tvrdio da je hrvatska politika željela pripojiti Hercegovinu RH. Godine 1997. i 1998. hvalio je predsjednika Tuđmana, a autor navodi da je činjenice krivotvorio iz osvete te je bio jedini iz kruga suradnika predsjednika Tuđmana koji je svjedočio protiv njega! Zanimljivost je da autor navodi kako Manolić nije dobro poznavao osuđenu šestoricu Hrvata te nikako nije želio priznati doprinos HVO-a u obrani BiH i RH od velikosrpske agresije. Sudu nije uspio pružiti neosporiv dokaz da je predsjednik Tuđman težio promjeni granica BiH te ga je okrivljavao za vođenje dvostruke politike. Zanimljivost je da su odvjetnici u transkriptima našli podatak da je sam Manolić zagovarao podjelu BiH 1993. (str. 365).

Svjedok i veleposlanik SAD-a u RH Peter Galbraith tvrdio je da je hrvatska politika koja je bila za federalno uređenje BiH ta koja želi podjelu BiH, a o Tuđmanovoj politici sudio je iz negativnih medijskih prikaza. Iz njegovih izjava razvidno je da je smatrao Praljka i Bobana glavnim krivcima za rat u srednjoj Bosni. Za predlaganje federacije bosanskih Hrvata tvrdio je da se to dogodilo zbog toga što ih je predsjednik Tuđman izdao. Autor smatra da Galbraith nije objektivan ni istinit. Zanimljiv je podatak da ga je predsjednik Tuđman upoznao sa sadržajem svoje mirovne inicijative, ali on to u svom svjedočenju nije ni spomenuo.

Optužnica u slučaju Prlić i dr. podignuta je 2004. Autor presudu navodi kao najveću prepreku BiH „da postane istinska multinacionalna federacija“. Projekt HZ HB osuđen je, a Raspravno vijeće nije željelo razmotriti sve činjenice koje se tiču politike i povijesnog konteksta stvaranja i djelovanja HZ HB. Dokumenti o etničkom čišćenju i napadnim operacija Armije BiH odbijeni su, mnogi dokumenti na nelegalan način došli su do haške sudnice, a u vrijeme predsjednika Stipe Mesića nepoznat broj dokumenata završio je u Haagu. Neki od korištenih dokumenata nikada nisu deklasificirani, a na njima su građene ekspertize korištene u suđenju. U VIII. poglavlju presude suci su se referirali na 34 predsjednička transkripta, od kojih su samo 22 dobivena na legalan način.

Autor navodi da su u BiH zločini počinjeni, ali da je optužba krivo adresirana. Činjenica je da je ovdje riječ o najdužem postupku u povijesti ICTY-a. Kako autor navodi, „mir se ne može nametnuti već se može graditi jedino na istini“. A istina se nalazi upravo u „sagledavanju svih dokaza i činjenica“. Autor je u knjizi naveo i ovo: „Namjera pak sudaca koji namjerno odbacuju predočene im dokaze, postaje predmetom nove istrage“ (str. 390). Knjiga je ovo velika obujma koja, osim navedenih, donosi i niz drugih informacija, odnosno podataka o presudi u slučaju šestorice Hrvata iz BiH koja je došla iz pera poznatoga stručnjaka za to pitanje Miroslava Tuđmana.

Ivan Samardžija/Vijenac/https://www.matica.hr/vijenac/Hrvatsko nebo