Borba za Vrhovnog Sudca

0

 

 

U tijeku su nove „nesuglasice” između predsjednika Republike i predsjednika Vlade, ovaj put pri imenovanju predsjednika Vrhovnog suda. Te nesuglasice uglavnom su služile za zabavljanje puka i često su u medijima predstavljene kao sukob taština. No te nesuglasice svaki put manje izgledaju kao sukob taština, a svaki put više borba za moć. Veliko je pitanje ne stoji li iza tih nesuglasica osim onoga što se vidi mnogo toga što ne vidimo i ne znamo. 

U ovom konkretnom slučaju očito je da i Zoran Milanović i Andrej Plenković na poziciji predsjednika Vrhovnog suda žele imati „svog čovjeka” odnosno čovjeka koji je njemu sklon i koji će usko s njim “surađivati”. I jedan i drugi znaju jako dobro koliko je utjecajna i kakva je moć sudbene vlasti u našoj zemlji i u našem društvu, koje nikako da postane normalno, uređeno. Svakodnevno svjedočimo kršenju zakona i elementarnih društvenih norma od strane establishmenta, pa, posljedično, i od „malog čovjeka”. 

„Mali čovjek” ne vjeruje hrvatskom sudstvu. Establishment mu i ne treba vjerovati, on ga kontrolira. Dakle borba između pripadnika establishmenta (ili „duboke države“) vodi se kako bi pobjednik u toj borbi  kontrolirao sudstvo ili neku od pravosudnih institucija. Ako nema pobjednika, onda se ide na kompromis, što je u ovom konkretnom slučaju najizglednije. Nije ovo samo borba između Milanovića i Plenkovića, nego i između njihovih pokrovitelja, koji su im pomogli da dođu na položaje na kojima su danas. A oni sigurno nisu samo unutar granica Republike Hrvatske. 

Dokle god nam takvi vode državu i dokle god nam takvi dijele pravdu, teško je zamisliva normalna uređena država. Nadati se je napretku, boljem životnom standardu, boljoj demografskoj slici, manjoj korupciji, itd. Tragedija je u svemu tomu to da i oni koji žele normalnu uređenu državu glasuju za stranke i pojedince koji su tu državu učinili nenormalnom, ili uopće ne glasuju. Ali zašto? Odgovora na to pitanje ima mnogo, no jedan je od njih ovaj: Do sada se oni koji ne prihvaćaju ovakvo stanje stvari nisu uspjeli politički artikulirati, ili ne dovoljno, da ih „mali čovjek” prepozna kao istinsku alternativu postojećemu. Kao pouzdanu opciju za novo kojoj će dati glas ili zbog koje ne će apstinirati. No establishment je toliko dozlogrdio „malom čovjeku” da se polako stvara plodno tlo za takvu alternativu. 

Vratimo se sudstvu. Da bi opće dobro uključivalo pravednost i da bi sudstvo izrazivalo pravednost s najvišim autoritetom, za izvršavanje takve zadaće primjeren mu je samo istinski slobodarski sustav. Bez istinskog slobodarskog sustava sudstvo postaje instrument nepravde. Ili selektivne pravde. 

Ni Milanović ni Plenković očito nisu čuli za aforizam “Pravednost stanuje na katu kojem sudstvo nema pristupa” (Citat iz filma „Justiz” [Pravednost, Pravosuđe], režija i scenarij Hans W. Geißendörfer, po istoimenom romanu Friedricha Dürrenmatta), ni Isusov Govor na gori. Koji je i danas sa svojim porukama, a osobito ovom, nadahnuće za djelovanje mnogima u hrvatskom narodu: „Blago gladnima i žednima pravednosti: oni će se nasititi!” (Mt 5,6). M. i P. ratuju za predsjednika Vrhovnog suda zato što im nitko nije rekao – ili oni to nisu htjeli čuti – da postoji samo jedan jedini Vrhovni Sudac, pred kojim ćemo odgovarati svi, pa i njih dvojica i onaj treći, „sretnik” koji će postati predsjednikom Vrhovnog suda. 

Neka nam svima Vrhovni Sudac bude milostiv. Amen! 

MO/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara