Može im se suprotstaviti samo svehrvatska koalicija!
Vrijeme:2 min, 7 sec
Gostujući u emisiji „Bujica“ 22. veljače, novinar Tihomir Dujmović iznio je neke podatke o preminulom kantautoru Đorđu Balaševiću koji odaju drugu sliku o preminulomu, koja je sasvim suprotna od one koju nameću mediji i osobe koje uživaju posebni status u tim medijima.
Između ostaloga, Dujmović je rekao da je Đorđe Balašević za zaštitnika Vukovara, svetog Bonu, napisao u beogradskoj ’RTV Reviji’: “E, jesi ga i zaštitio, svaka mu čast!“; zamjerio tenisaču Goranu Ivaniševiću što je prestao igrati za Jugoslaviju, nazvao ga „arlekinom“, a hrvatski grb koji je Goran nosio usporedio s “kariranim peškirom“.
Dodao je da se godine 1991. Balašević zapitao: “Zar bi trebalo da pevam ‘U boj ,u boj’ kao onaj tamo talog u Zagrebu?!” Nakon pada Vukovara hrvatske je branitelje nazvao “ustašama“ a četnike i JNA “oslobodiocima“; 6. prosinca 1991. napisao je u ’RTV Reviji’: “Mene je lično, od svih onih scena iz Vukovara, koje su bile monstruozne, najviše uplašilo lice one časne sestre, koja je u celoj toj situaciji bila apsolutno bez emocija”, i dodao da su časne sestre imale “voštana lica, koja su odavala predumišljaj”.
Unatoč Dujmovićevim podatcima, saborski zastupnik SDP-a Arsen Bauk samo dva dana poslije toga odao je usred Hrvatskog sabora počast preminulom novosadskom kantautoru Đorđu Balaševiću. A Zašto i ne bi kad, kako javljaju mediji, cijeli „region“ (ili cijeli Balkan?) oplakuje pokojnika, pa i neki „tuđmanisti“? A posebno ga oplakuje cijeli Novi Sad, odakle je pokojni rodom. No sigurno ga ne oplakuju u Hrvatskoj oni koji su bili žrtve Titove Jugoslavije ili velikosrpske agresije, ni Hrvati u Novom Sadu, koji još uvijek trpe teror Balaševićevih istomišljenika.
No nije ovdje u pitanju Balašević, nego srpsko-jugoslavenska koalicija koju je on simbolizirao i koja ga je i mrtvog instrumentalizirala za promicanje svojih ciljeva, koji se nisu promijenili ni poslije raspada Jugoslavije i neuspjeha projekta Velike Srbije, nego su se samo uskladili s novom situacijom i čekaju svoju novu prigodu. Kad govorimo o tomu, ne govorimo o prošlosti, nego o budućnosti. Oni su si podijelili uloge, neki nastupaju otvoreno iz velikosrbijanskih pozicija, neki iz jugoslavenskih, neki iz manjinskih, neki iz (navodno) neutralnih, neki iz globalističkih, neki iz ekumenskih, itd., ali cilj im je zajednički.
Svima njima može se suprotstaviti samo svehrvatska koalicija! Koja nije u mehaničkom ujedinjenju svih hrvatskih opcija, nego u postizanju konsenzusa o tomu da je „jedini nezamjenjivi cilj svake hrvatske političke djelatnosti hrvatska država“. Ozračje za postizanje takva konsenzusa polagano se stvara, uglavnom zbog nezadovoljstva inertnošću vladajuće garniture prema srpsko-jugoslavenskoj ofenzivi, ali i zbog nezadovoljstva nedoraslom opozicijom.
(MO)/Hrvatsko nebo
