Tuđman jest bio nacionalni velikan!
Vrijeme:3 min, 33 sec
Jutarnji list je prenio dio članka koji je prof. dr. sc. Ivo Goldstein napisao, a Globus objavio pod naslovom „Povijest između istine i kulta: Zašto Franjo Tuđman ipak nije hrvatski nacionalni velikan“.
Unatoč Goldsteinu i probranima za koje je rezerviran neograničen medijski prostor po globusima, jutarnjacama, večernjacima, nacionalima, indeksima i javno-privatnim dalekovidnicama, uvjerljiva većina mislećih Hrvata smatra da je Franjo Tuđman i državnik i velikan. U stručno-znanstvenim i političkim krugovima to osporavaju samo neki domaći i strani nadri-povjesničari i nadri-analitičari, koji svoje potkrjepe crpe uglavnom iz spomenutih i nespomenutih medija, a ne iz ozbiljnih i objektivnih izvora.
Razumljivo: Tuđmana osporavaju i obezvrjeđuju uglavnom oni koji nisu preboljeli Tita i Jugoslaviju te nikada nisu prihvatili hrvatsku državu, čije je osamostaljenje i obranu Tuđman uspješno predvodio i zbog čega jest i ostat će za nas Hrvate državnik i velikan.
Detuđmanizatori su se nadali da će Tuđman postati brzo zaboravljen, da će Hrvati kao nacionalne velikane slaviti Tripala i Račana; ili Mesića i Josipovića, Sanadera i Plenkovića kao „veće od Tuđmana“ – zato što s Pupovcem i Porfirijem dijeljahu božićnu pogaču, a s Carlom del Ponte i drugima takvima puhahu u istu tikvu. Ali na njihovu žalost, kako se nižu i padaju u zaborav novi „velikani“, Tuđman u očima hrvatskog naroda još više raste. „Ustani, Franjo, Hrvatska te zove, zove!“
Za razliku od većine hrvatskih političara (komunista, reformista, nacionalista, itd.), Tuđman je 1989. bio „spreman“ za raspad Jugoslavije i za suprotstavljanje planiranom stvaranju velike Srbije na njezinim ruševinama. On je prepoznao bolje od svih drugih o čemu je tu riječ. I osnovao je HDZ kao nacionalni pokret te dobio potporu hrvatske emigracije. HDZ je zato postao „stranka opasnih namjera“ (Račan), a Tuđman najopasniji političar za sve neprijatelje Hrvatske i hrvatstva, to jest za one koji su željeli spasiti SFRJ, kao „demokratsku“, i za one koju su ju željeli pretvoriti u veliku Srbiju, bez Slovenije, u okviru „moderne federacije“ (S. Milošević), a svakako i za njihove vrlo moćne (tipa goldsteinovsko-soroševske) saveznike u „međunarodnoj zajednici“.
I krenula je kampanja diskreditiranja Tuđmana kako bi ga se politički eliminiralo. Prednjačili su Srbi, ali nisu zaostajali ni mnogi ne-Srbi. Ta kampanja počela je i prije izbora i prije rata i osamostaljenja, a nastavila se za vrijeme rata i poslije rata sve do danas. Dokaza za to ima napretek. Tuđmanovi neprijatelji ne će mu nikada oprostiti da je pod njegovim vodstvom hrvatska država stvorena i obranjena, nego će nastojati i dalje ocrnjivati ga kako bi ga hrvatskom narodu prikazati kao „nacionalističko“ i „autokratsko“ zastranjenje. No kako je već sada očito da ne će uspjeti, oni će zbog toga još više tući po njemu osobno i po njegovu djelu, koje je ostavio u našim rukama da ga čuvamo i nadograđujemo, da ono loše ispravljamo i da općenito tuđmanovsku i nacionalno-državotvornu baštinu oplemenjujemo i osuvremenjujemo. A ne da sve što je od 1990. do 1995. pod Tuđmanovim strateškim vodstvom stvoreno i učinjeno bacamo u blato i po tom gazimo nogama. Kao nezahvalne svinje, bez razuma i bez ljudskog osjećaja i poštovanja.
Nije Tuđman bio svetac ni „nadčovjek“, nego (ograničen) čovjek od krvi i mesa, s manama i vrlinama, sa slabostima i opterećenjima u sebi, a još i neusporedivo više oko sebe. Goldstein danas samo je pokazatelj takvih snaga kakve su onda Tuđmana okruživale, pritiskale i ucjenjivale. Ali nesumnjivo je – i upravo usprkos njima – on u bitnim dimenzijama bio državnik i velikan. Pismo koje mu je poslao Henry Kissinger govori o Tuđmanu neusporedivo objektivnije nego sve ove goldsteinovske i njima zrcalne paraginsko-pravaške retoričke „drobilice“:
„Gospodine predsjedniče, Vi ste zadužili svoj narod jer ste mu u povijesnim trenucima bili na čelu i omogućili stvaranje države. Ali kao i svi veliki ljudi, niti Vi nećete dočekati izraze zahvalnosti za to. Učinit će to tek dolazeće generacije. Ali vjerujte, učinit će. Vi ćete biti veliki čovjek hrvatske povijesti, ali ne za života, već kada ocjene budu donesene hladnom glavom. (citirano prema: Dr. Franjo Tuđman: Vizije i postignuća, UHIP, 2002., str. 141)“
Dodajmo još malu jezičnu pripomenu: za glagolski pridjev trpni „donesene“, u tom citatu, bilo bi bolje i točnije da je preveden: „donošene“.
(MO)/Hrvatsko nebo
