Dosta je vođenja politike koja će se drugima svidjeti!

0

 

 

Imali smo sreću da je, uz Božju pomoć, naša borba za slobodu i nezavisnost završila velikim vojnim i političkim uspjehom 1995. Ali što nakon toga? Smijemo li se opustiti zato što smo tada uspjeli? To mogu činiti pojedinci, ali narod kao cjelina mora nastaviti borbu sve dok ne postigne onu razinu slobode i nezavisnosti s kojom će biti zadovoljan i siguran, bez očekivanja da će mu netko izvana u tomu pomoći, a ponajmanje da će mu pomoći oni koje zovemo „međunarodna zajednica“. 

Naime, dok smo se pokušavali osloboditi od jugoslavensko-komunističkog i velesrpskog jarma, mogli smo se uvjeriti da u „međunarodnoj zajednici“ ne prevladava načelnost, pravdoljubivost ni idealizam, nego egoizam, koji teži materijalnom prosperitetu, i koji sve podređuje vlastitoj udobnosti i sigurnosti. Očekivati da će „međunarodna zajednica“ pomoći u rješavanju hrvatskih problema o hrvatskim željama jednostavno nije razumno. Ta i takva „međunarodna zajednica“ nije mogla uvjeriti Hrvate da ne ruše Jugoslaviju ni 1941. ni 1991. Tako nas i danas pokušava na perfidniji način uvjeriti da ne rušimo krhotine sada već dosta dugo bivše Jugoslavije. Kao da nije u stanju ili ne želi spoznati da će Hrvati srušiti svaku državu ili okvir koji nije njihov. Kad-tad.

Čas je stoga opet došao da odgovornost za Hrvatsku ponovo preuzmu političari koji će nastojati osnažiti slobodu i nezavisnost – umjesto ovih političara koji stalno vode računa o tomu što će se komu u „međunarodnoj zajednici“ svidjeti. Vrijeme je ponovno za političare koji kad se je riječ o Hrvatskoj znaju da moraju provoditi ono što se nama Hrvatima sviđa, što mi sami hoćemo. Pred nama je bitka za naše definitivno osamostaljenje. Ona počinje iznutra. Ostvarenje takva cilja ne može poduzeti „međunarodna zajednica“, još manje moćne interesne korporacije, lobiji i multilateralne organizacija. Ono može biti djelo ponajprije nas samih, naših volja, naših savjesti i našeg idealizma. Samo tako Hrvatska koja je oslobođena 1995. može postati uistinu slobodna i suverena. 

Htjeli smo državu, a u njoj slobodu. Za državu smo se izborili, ali biti slobodan i znati živjeti slobodno nije samo stvar htijenja, nego i djelovanja, nastojanja koje polazi „odozdol“. Razočaranja nakon oslobođenja u biti su posljedica toga da bijaše premalo onih koji su znali kako biti slobodni i što činiti da sloboda bude red, rad i odgovornost, a ne nered, nerad i anarhija. Vidjevši ovo posljednje kako ima prevagu, mnogi počinju žaliti za „dobrim starim vremenima“. Ili tražiti možda i stranog „goniča“, koji će vladati čvrstom rukom i tako nas, kakti, usrećiti.

Nama danas mora biti cilj da cijeli hrvatski narod, ma gdje njegovi pripadnici prebivali, živi u idejama slobode i brine se za hrvatsku nezavisnost. To nam je najveća odgovornost, koju ne možemo prenijeti ni na koga drugoga, a ponajmanje na „međunarodnu zajednicu“. Iako su okolnosti nepovoljne, uspjeti možemo. No raditi nam je na ostvarenju tog cilja, bez ogovaranja i intrigiranja, bez mržnje, bez zavisti, bez podlosti. Danas smo malobrojni mi koji ne kanimo ni kapitulirati ni prepustiti se stihiji, koji smo sigurni u svojim idejama, puni vjere i pouzdanja u opravdanu hrvatsku borbu i pobjedu. Ima, naravno, i mnogo onih koji su otkrili ili polako otkrivaju da stvari idu u krivom i obrnutom smjeru, tj. u smjeru opoziva ili lišavanja postignutoga godine 1995., u smjeru zaobilaženja volje većine hrvatskog naroda, ali ništa ozbiljno u pravom smjeru ne poduzimaju niti stvaraju. Takvi bi se u danom trenutku mogli priključiti prvima. Ako prvi bez njih što izoblikuju, ako što novo na čvrstoj podlozi stvore.

 

(MO)/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara