Je li čelnik „duboke države“ nasljedan?

Vladimir Šeks odlučio je tužiti Republiku Hrvatsku Europskom sudu za ljudska prava jer mu nije odobreno korištenje dokumentacije nastale u Uredu predsjednika Franje Tuđmana, a koju je trebao za monografiju o stvaranju Republike Hrvatske pod naslovom “Dokumentarna kronologija rata za Bosansku Posavinu – Posavski rašomon”. Bivša predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović odobrila mu je uvid u 31 zapisnik, a nije odobrila uvid u njih 29. Opravdala je odluku argumentom da je riječ o strogim državnim tajnama. 

(Je li joj se zbog toga i zbog razrješenja njega kao savjetnika osvetio tako što je njegova duboka država namamila u ring i  kontrolirala Škoru kako bi Kitarovićku pobijedio Milanović? Pa makar se ni ovaj Šeksu osobno ne sviđao. „Duboka – ili skrovita – država“ funkcionira naime ponešto drukčije nego što funkcionira „normalan svijet“.) 

Čini se Šeks ne razumije ili nema namjeru priznavati državne tajne. Na Predsjedničinu odluku žalio se povjereniku za informiranje, upravnim sudovima i Ustavnom sudu. No svi su ga odbili, pa se sada odlučio tužiti državu u Strasbourgu. Na žalost.

Šeks tužio Hrvatsku sudu u Strasbourgu zbog Tuđmanovih dokumenata

Na žalost zato što je nama koji smo osjetljivi na državu uvijek smetalo kada su ju oni koji ju nisu htjeli tužili ili tužakali tražeći „pravdu“ od tuđinaca i tuđinskih institucija i organizacija. Na žalost i zato što hrvatsko pravosuđe nije dosegnulo onu razinu koja je potrebna da bi mu državljani vjerovali i prihvatili njegov pravorijek i kad nije za njih povoljan. A za što je, nedvojbeno, i Vladimir Šeks odgovoran. Zacijelo i najodgovorniji.

Istina je da se Šeks ne može u toj stvari obratiti ni današnjem predsjedniku Zoranu Milanoviću nakon što je ovaj izjavio da je Šeks „najveća štetočina hrvatskog pravosuđa“, a ovaj mu odgovorio: „Još ranije sam Milanovića označio kao lažljivca, a to je i danas.“ No mogao se je obratiti bivšem predsjedniku Stjepanu Mesiću, koji ima debelo iskustvo „dilanja“ Tuđmanovih transkripata. A kojemu je kao predsjednik Hrvatskog sabora Šeks svojedobno svečano dodijelio i najviše odličje. Iako su dokumenti imali oznaku tajnosti, Mesić je Haagu predao njih 666 (slučajno je to broj Zvijeri ili Antikrista). A odmah po preuzimanju dužnosti dao je na uvid Tuđmanove transkripte domaćim i stranim novinarima (Independent, Channel 4). Možda nešto od onoga što Šeks traži imaju ti novinari. 

Mogao se obratiti i „antifašistima“; tȁ silno ih je zadužio, na primjer kada je antifašizmom zakrabuljeni boljševizam ugradio u Ustav, dakle u temelje hrvatske države (protiv koje su se borili) i time im dao u ruke batinu kojom tuku i danas nas „ustaše“. Ili kada je Sabor pod njegovim predsjedanjem prihvatio Deklaraciju o antifašizmu kojom je potvrdio antifašističku demokratsku utemeljenost i određenje Hrvatske te privrženost vrijednostima suvremene demokracije, pozvavši na trajnu afirmaciju i očuvanje stečevina antifašizma. I još dosta toga. 

Unatoč svim povremenim verbalnim okršajima između Šeksa i svih navedenih, zajedničko im je da su svi „antifašisti“. Stoga se moglo očekivati da će se sve riješiti bez potrebe da se Šeks obrati stranim „antifašističkim“ instancama, kao što to redovito rade pripadnici nekih nacionalnih manjina. Osim toga, ovako bi se mogao steći kriv dojam da je Šeks izgubio moć koju je nekoć imao. Vjerojatnije je pak da monografijom zaokružuje svoju dugogodišnju javnu djelatnost prije no što definitivno dovede svog posinka Karla Resslera na čelo HDZ-a. Isto onako kao što je svojedobno doveo na to mjesto Andreja Plenkovića. No s tom razlikom što bi Ressler jednoga dana neke buduće godine postao i čelnik (jedan od?) „duboke države“. Kao Šeksov nasljednik. Što Plenković nije i što ne će nikada postati.

(MO)/Hrvatsko nebo