Ni njega nisu mogli diskvalificirati kao „ustašu”!
Vrijeme:2 min, 7 sec
Kad danas vidimo u što se pretvarala Hrvatska poslije smrti predsjednika Franje Tuđmana, teško nam je to izraziti svojim riječima. Često tražimo među istaknutim političarima, filozofima, književnicima, pjesnicima, crkvenjacima, vojnicima, itd., one koji su uspjeli reći ili napisali ono što nam je u duši i u srcu, ali malo tko je to umio u dovoljnoj mjeri izreći. Jedan od onih koji jest, bio je hrvatski književnik Slobodan Novak. Evo podsjetnika na ponešto o Hrvatskoj kakvu ju je on vidio prvih godina ovog stoljeća.
Navodeći kako je „iskreno iskazivao svoje poštovanje ličnosti i djelu osnivača slobodne hrvatske države Franji Tuđmanu”, Novak je u svojoj knjizi „Protimbe” (2003.) istaknuo kako osjeća “duboku zahvalnost tom hrvatskom velikanu, bez ikakvih naivnih iluzija o njegovoj nepogrješivosti” te kako žali “što mu sudbina, ili eventualni trovači, nisu dali vremena da nam državu zaštiti od globalizacije, onakvu kakvu, čini se, priželjkuju bogati, da zaštiti našu nezavisnost od fiktivne Europe, Domovinski rat od haškoga Usuda i njegove sramotne pravde”.
Dodao je zatim kako se u kontrast između Tuđmana i onoga što se odmah poslije njegova preminuća događalo još više uvjerio “nakon prizemne komunističke hajke na prvoga hrvatskog predsjednika i nakon nečasne harange, kakvu u ovoj tužnoj Hrvatskoj nije doživio ni Pavelić, a još manje Bakarić”. “Za prvoga hrvatskog predsjednika od samoga početka znamo da je stvarao hrvatsku povijest, mijenjajući i promijenivši čak njezine temeljne odrednice”, ustvrdio je Novak, dodavši kako će Mesićevo “predsjednikovanje” povijest možda preskakati kao “tugaljivi interregnum, koji je značio samo gubitak dragocjenih godina i koječega još”. “Osim ako se bude kriminalistički i istražiteljski pozabavila odgonetavanjem identiteta njegovih tajnovitih predizbornih mecena i sponzora, po čemu je on zasad najzanimljiviji”.
Ima slikovitih i bolnih i sarkastičnih opisa i u sljedećoj Novakovoj knjizi: „Nije lako ljubiti ni ovu predivnu usidjelicu svoju hrvatsku Domovinu; toliki bludnici i kurviši o njoj govore intimno, toliki je zločinci hoće milovati i braniti, sebičnjaci i pohlepnici je svojataju, licemjeri joj prisežu, bezdušnici opjevavaju, džepari i pljačkaši hvale njezina bogatstva. Što je ona mogla postati u tom društvu tako obožavana? (’Pristajanje’, 2005.)“
Mudro je zborio Slobodan Novak. A ni njega nisu mogli diskvalificirati kao „ustašu”! Znali su dobro njegov ratni i poratni životopis.
Možda je u tom kontekstu prikladno navesti i naslov jedne knjige koju je napisao nedavno preminuli biskup Mile Bogović: „Žao mi je naroda”.
Ima pravo Novak, „nije lako…”, ali pokušajmo Hrvatsku odnosno svoju domovinu ljubiti. I nama je „žao naroda” kao i sada pokojnom biskupu Bogoviću. No pokušajmo mu u toj kompasiji pomoći. Svojim riječima i svojim djelima.
(MO)/Hrvatsko nebo
