Diana je postupala po uputama ustaških vlasti!
Vrijeme:2 min, 57 sec
“Ovo je istinita priča o najboljim ljudima u najgorim vremenima. Diana Budisavljević bila je zagrebačka humanitarka i socijalna aktivistkinja koja je organizirala akciju spašavanja i zbrinjavanja srpske djece iz ustaških logora tijekom Drugog svjetskog rata. Koristeći svoje austrijsko podrijetlo, Diana je apelirala na vlast, crkvu i Crveni križ da iz logora spase barem djecu. Nakon što nitko nije preuzeo odgovornost, odlučila je sama iz svog stana organizirati akciju kojom će do kraja rata od sigurne smrti biti spašeno više od deset tisuća djece! Redateljica Dana Budisavljević, koja je rodbinski povezana s junakinjom, pronalazi dnevnik koji je zapis gotovo nepoznatog herojstva nje i njezinih prijatelja.”
Taj kratki sažetak filma Dnevnik Diane Budisavljević na službenim stranicama Motovun Film Festivala (https://motovunfilmfestival.com/film/dnevnik-diane-budisavljevic/) nudi romansirani, jednostrani te činjenično manjkav prikaz akcije “zbrinjavanja srpske djece iz ustaških logora.” O manjkavosti tog (navodno) “igrano-dokumentarnog filma” dovoljno je pročitati osvrte izv. prof. dr. sc. Marija Keve, pročelnika Odjela za povijest Hrvatskog katoličkog sveučilišta u Zagrebu
http://www.unicath.hr/diana-budisavljevic-u-skole-struka-na-margine
i dr. sc. Nikice Barića s Hrvatskog instituta za povijest
https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=357852
O tome kako je i uz čiju pomoć Diana Budisavljević, koja se prikazuje kao “Wonder-woman“ (čudo od žene) koja je sama spasila više od 10.000 djece u sustavu kakav je vladao u NDH, a da joj u tome nitko nije pomogao” (Mario Kevo), svjedoči i dokument čiju presliku uredništvo Hrvatskog neba donosi u prilogu ovog teksta. Riječ je o putnom nalogu od 21. veljače 1942. kojim je Diani Budisavljević dozvoljeno i naloženo da se uputi “u Lobor i Gornju Rijeku, gdje ćete prema sporazumu sa Ravnateljstvom za javni red i sigurnost preuzeti malodobnu djecu iz tamošnjih logora, te ih dopremiti u Zagreb u svrhu primitka u državnu dječju zaštitu.”
Takvi jasni i nepobitni dokazi kako su službene vlasti NDH ne samo bile upoznate, već i upravljale akcijom “zbrinjavanja srpske djece iz ustaških logora” ne mogu relativizirati ni “interpretativne izjave” poput one povjesničara i filmologa Silvestra Milete. “Dakle ako je netko iz aparata NDH spašavao djecu (a jest), bili su to pojedini činovnici (Bresler je svojim dalekosežnim utjecajem i organizacijom prihvatilišta bio najvažniji) koji nisu dijelili ustašku ideologiju i sestrinstvo HCK (predvođeno Dragicom Habazin), a ne ministri, Pavelić ili vodstvo državnog HCK.”
http://historiografija.hr/?p=22057
Za razliku od Dnevnika Diane Budisavljević “koji predstavlja ne primarni, ne sekundarni već tercijarni povijesni izvor. (…) u rangu memoarskih i dnevničkih zapisa te sjećanja koji je već u samom nastajanju izložen subjektivnom pristupu, osobnim doživljajima i ad hoc zaključcima o drugim osobama, događajima i viđenju pojedinih situacija” (Mario Kevo), dokument kojeg donosimo u prilogu je primarni povijesni izvori koji nepobitno potvrđuje vodeću ulogu vlasti NDH u toj navodno solističkoj “akciji spašavanja i zbrinjavanja srpske djece iz ustaških logora tijekom Drugog svjetskog rata.”
Budimo realni! Apsurdno je tvrditi da bi u jednoj tako autoritarnoj i „fašističkoj“ državi kao što se tvrdi da je NDH bila, u doba oružane pobune četničke i oružanog ustanka partizanskog protiv vlasti NDH i okupacijskih snaga, dakle u doba krvava građanskog rata, jedna osoba mogla spasiti 10.000 djece većinom pobunjenih Srba koja su preživjela i bila od ustaških vlasti zbrinuta u logore. Bilo bi to „mission impossible“ (nemoguća misija) mimo postojećeg sustava ustaške vlasti, bez dopuštenja, koordinacije, potpore i suradnje ustaških vlasti, a samo zaslugom privatnog nastojanja i vlastitih sposobnosti Diane Budisavljević. Ma kolike njezine osobne sposobnosti bile.
Uredništvo Hrvatskog neba
