Sreća što ’hrvatski proljećari’ nisu bili pobjednici
Vrijeme:2 min, 0 sec
Ove godine navršava se 50 godina od sloma „Hrvatskog proljeća“, kojemu je „Večernji list“ u nedjelju 7. veljače posvetio posebni magazin na 156 stranica.
Sudi li se po riječima dviju protagonista s kojima većina povezuje Hrvatsko proljeće, u pitanju je bio samo reformistički pokušaj da se spasi Titovu Jugoslaviju i njezin komunistički režim.
Savka Dabčević-Kučar na X. sjednici CK SKH: „Kao društvena pojava, nacionalizam je podjednako poguban za socijalizam bez obzira na to u kojem se obliku javljao, da li kao unitarizam ili kao separatizam. Nema nacionalizma koji bi mogao biti više simpatičan ili manje opasan za socijalističku Jugoslaviju ili za sudbinu pojedinih naroda.“
Miko Tripalo na X. sjednici CK SKH: „Već sam rekao da nas komuniste Hrvatske od hrvatskih nacionalista dijeli, rekao bih, klasni pristup nacionalnom pitanju. Naš je stav da je samo kroz daljnje razvijanje socijalističke revolucije moguće, a ne s nekakvih desnih antisocijalističkih pozicija, riješiti i nacionalno pitanje Jugoslavije. Mi smo isto tako uvijek govorili da je nezavisna Jugoslavija, izgrađena na federativnim osnovama, jedini okvir za prosperitet, budućnost i nacionalnu nezavisnost hrvatskog naroda. Ja bih ovdje morao da kažem, ne bilo kakva Jugoslavija, nego samo Jugoslavija s određenim karakteristikama. Mi smo zainteresirani, drugovi, samo za suverenu i nesvrstanu Jugoslaviju.“
Navedeni protagonisti dokazali su početkom 90-ih da nisu ni nakon dvadesetak godina bitno odstupili od tih stajališta.
Ograničeno popuštanje u domovini bilo je po svemu sudeći orkestrirano kako bi se borba za hrvatsku državu pretvorila u borbu za narodnu ravnopravnosti unutar Jugoslavije, čime bi hrvatsko pitanje prestaje biti međunarodno, a postalo unutarjugoslavensko. No nakon Titova „državnog udara“ i sloma Hrvatskog proljeća u prosincu 1971. postalo je svima očito da Jugoslavija može postojati samo kao diktatura. A mnogim hrvatskim komunistima (koji su bili mnogo manje hrvatski nego što su to smjeli biti, a ipak malo više hrvatski nego što je to dopuštala Titina Jugoslavija) postalo je očito da nisu nikakvi „pobjednici“. To da nisu (bili) pobjednici pokazat će se korisnim 90-ih godina XX. stoljeća. Stoga se može reći da je taj pokret bio jedna od bitnih etapa u procesu koji je dva desetljeća poslije toga kulminirao državnom samostalnošću.
U tom smislu, mogli bismo zaključiti: Sreća je što ’hrvatski proljećari’ nisu g. 1971. bili pobjednici. Da su bili, Jugoslavija bi zacijelo preživjela slom komunizma 1990., ne bi se raspala, pa samostalna hrvatska država ne bi ni tada bila nastala.
(MO)/Hrvatsko nebo
