Šiljo: Verstanden, Herr Minister?!
Vrijeme:12 min, 11 sec
Ministar reče u množini: „…da ćemo za naše goste biti vrhunski pripravni“. Mi!? Dakle i svi diplomati skupa sa šefom diplomacije. E, pa ne ide to tako, gospodine ministre! Za turiste će možda biti pripravni (spremni) hotelijeri i ugostitelji (koji dotad uopće prežive!), bit će zacijelo i graničari i policajci i službenici auto-cesta i trgovci i prijevoznici i ostali. No posao šefa hrvatske diplomacije ne sastoji se u tomu da bude „za naše goste vrhunski pripravan“. To nije njegov posao ni posao hrvatskih diplomata! Niti to smije biti njihov diplomatski stav. Nisu i ne smiju postati kuhari ni konobari ni iznajmljivači soba koji se klanjaju stranim turistima ili strancima uopće! To je posao i uloga nekih drugih. Ministar smije samo reći: Za Hrvatsku spreman! A kako će to „prevesti“ na njemački i druge jezike, stvar je njegova diplomatskog umijeća.
Beč – Am Hof, 6. veljače 2021.
Politika je djelatnost u kojoj ima vrlo mnogo fraziranja. Isto tako i diplomacija. I laganja. To zna svatko. Pa ipak, sve ima svoje granice. I politika i diplomacija trebale bi ih imati.
U Hrvatskoj je predsjednik HDZ-a i Vlade od 2016. naovamo osobito usavršio disciplinu fraziranja. U širokom rasponu od inkluzivnosti do ekskluzivnosti, od pozitive do negative, od samohvale do obrušavanja na one koji se ne dive njegovim postignućima. Njegova misao vodilja glasi: Problema nema, jedino nezrela i neprosvijećena opozicija (a to su manje-više svi odreda koji mu se ne ulizuju) probleme stvara. Kada bi se njega pitalo, opoziciju bi se isključilo iz političkog života, a nezadovoljne komentatore iz medijskog prostora. Tada bi u punom svjetlu i hvaljeno primjerenim frazama zasjalo sve što njegova vlada, njegova stranka, a osobito on osobno čine. Vidjelo bi se kako se pod njegovim mudrim vodstvom Hrvatska iz dana u dan preobražava u zemlju pravde, zakonitosti, istine i blagostanja. Čista pozitiva. I ništa drugo osim pozitive.
Glavni kriterij kadrovskog odabira
Njegovim stopama nastoje ići i njegovi potpredsjednici, ministri, zastupnici, stranački dužnosnici i ostali. Među ostale treba svakako ubrojiti i neprebrojive navodno neovisne voditelje televizijskih i radijskih emisija, urednike, komentatore, kolumniste, analitičare, specijaliste, intervjuiste i ostale – iste.
Čini se da je njemu glavni kriterij kadrovskog odabira – kada se god usudi na vlastiti kadrovski izbor, a usudi se uvijek kada se ne boji da će naići na kakvu minu unutar moćnih struktura u državi i stranci (tj. duboke države ili duboke stranke) – sposobnost odabranoga da slijedi njega i s jednakom uvjerenošću frazira, stvari uljepšava i blefira. Naravno, samo kada je to potrebno. A potrebno je vrlo, vrlo često. Sehr oft!
Jedan od takvih odabranika jest i njegov aktualni ministar vanjskih i europskih poslova. Fin gospon, finih manira i finih odijela, cipela i kravata. S toplim glasom punim razumijevanja za ljude, za Hrvate, i za ne-Hrvate. Odan i lojalan. Dobronamjeran. Konstruktivan. Uzor-domoljub HDZ-a.
No dobro, nemojmo biti jalni ni prema njemu, ni prema njegovim diplomatima! Ljudi rade svoj ’lakirani’ posao, „tak’ kak’ se šika“, rekli bi prijateljevi zagrebački predci, oni koji više nisu na ovom svijetu. A ni prijatelj više nije u Zagrebu, nego ovdje u Beču, nije u Zagrebu više mogao izdržati, iako je imao radno mjesto. Ponešto i iz nostalgije prema neprežaljenoj austrijskoj monarhiji, prema metropoli u kojoj je stoljećima stolovao hrvatski kralj u liku austrijskog cara.
Kaj god! Blödsinn!
Pa ipak, današnjim svojim intervjuom za bečki list Kurier hrvatski je ministar prešao granicu zagrebačkog, a i diplomatskog manirizma. Frazirati i prenemagati se korisno je doduše i spasonosno u mnogim područjima, počevši od odnosa s najbližim ’prijateljima’ pa do otvorenih neprijatelja. No to mora biti uvjerljivo, inače izostanu željeni učinci, pa se umjesto udivljenja pojavi nevjerica i podsmijeh. Ili unutarnji otpor, mentalna die Resistenz. Tada frazer riskira da oni koji ga slušaju ili čitaju otpovrnu: Ma komu ti prodaješ… to … pod to?! Kaj god! Blödsinn!
Taj interview (das Gespräch) ne donosi ništa osobito i ništa novo, još manje išta što bi vrijedilo prepričavati. Donosi skup većinom jednostavnih i razumljivih fraza, u koje možete ili ne morate povjerovati, ovisno o tomu slušate li ih odnosno čitate li ih u Beču, Bruxellesu, Berlinu, Zagrebu, Hrvatskoj Kostajnici, (bosanskoj) Kostajnici, Bihaću ili Mostaru. Oni koje zanima, a znaju njemački, mogu ga pročitati ovdje:
Samo kao ilustraciju fraziranja, spomenut ćemo dva-tri detalja.
Hrvati u BiH, zamislite, mogu zatražiti hrvatsku EU-putovnicu!
Prvi detalj ne tiče se našeg vrlog ministra. Riječ je o uvodnim riječima samih novina odnosno njihovih urednika. Koje, u prijevodu, glase ovako:
„I to je moguće u Europskoj uniji: Hrvati u Bosni i Hercegovini (BiH) mogu zatražiti hrvatsku EU-putovnicu, a time i sudjelovati i na izborima u Hrvatskoj.
Tako recimo i aktualni ministar vanjskih poslova Hrvatske, Gordan Grlić Radman, potječe iz Tomislavgrada, grada u Hercegovini. To da pripada hrvatskoj pučkoj stranci HDZ, koja je na parlamentarnim izborima lani izašla kao nedvojben pobjednik, to je za njegove sunarodnjake sve drugo samo ne neka naposebnost.“
Iz teksta se ne vidi jesu li u razgovoru novinari lista ministra išta o tom fenomenu pitali, još manje što im je on u tom slučaju odgovorio. Nesumnjivo, on bi i rukama i nogama branio prava Hrvata iz BiH da imaju takva prava. Valjda bi im pritom objasnio i to da nijedan Hrvat iz BiH ne može zatražiti hrvatsku putovnicu niti ju dobiti. On može samo zatražiti hrvatsko državljanstvo. I dobiti ga ili ne dobiti. A kada imaš državljanstvo, pripadaju ti sva ili gotovo sva državljanska prava, pa i pravo na sudjelovanje u državnim izborima. Tako je to posvuda u svijetu, od Italije do Irske, i od Mađarske do Australije.
Austrijski čuditelji, licemjeri i njihove moždane vijuge
Naravno da ta tema zaslužuje posebnu obradbu, kao eine besondere Frage – kao posebno pitanje. I naravno da tu temu nitko ozbiljno ne obrađuje, nego se „podrazumijeva“ da je tako i da ostane tako. A ona ima velike reperkusije i za budućnost, i za prava i za opstanak hrvatskog naroda u BiH, odnosno za opstanak BiH. No o tomu drugom prigodom. Tim pak Austrijancima i ostalima, a ponajprije Hrvatima, morali bi se najprije podastrijeti statistički podatci. Moralo bi se otkriti koliko prebivalaca BiH odnosno onih koji su živjeli u BiH, a sada rade ovdje u Austriji ili negdje drugdje po Europi i svijetu, ima hrvatsko državljanstvo. Od nekih konzularnih službenika može se čuti da takvih ima i do jedan milijun. A Hrvata je, skupa s tek rođenima, bilo prije rata u BiH svega oko 760.000. Znači, hrvatsko državljanstvo dobili su i mnogi ljudi iz BiH koji nisu etnički Hrvati. No ta informacija ne kola moždanim vijugama austrijskih čuditelja.
Drugu stvar koju bi tim licemjerima koji na Hrvatsku i Hrvate gledaju polu-prijezirno i s visoka, von Oben, kao na nepopravljive nacionalističke pojave, trebalo iznijeti podatke o broju onih u Srbiji koji imaju hrvatsko državljanstvo. Trebalo bi im iznijeti službene statističke podatke i o tomu, pa neka padnu u nesvijest, ili neka skaču do stropa od sreće što su ih ti podatci uvjerili da uopće nije riječ o hrvatskom nacionalizmu. Nego o hrvatsko-srpskom nacionalizmu, kao i u prethodnom slučaju o hrvatsko-bošnjačkom nacionalizmu.
Sve ima svoje granice!
Ministra su, koliko znamo iz objavljenoga, pitali o potresu, o pomoći pogođenima iz Austrije, o koroni, o migrantima, o Europskoj uniji, ulasku u Schengen i eurozonu. Njemu su, naravno, usta puna hvale i velikih očekivanja. Oni koji ne znaju hvaliti sve što treba, pa i preko svake mjere hvaliti, ne mogu biti ni političari, a kamoli (HDZ-ovi) zastupnici i dužnosnici. Pa ipak, kao što je već rečeno, sve ima svoje granice. Evo primjera.
Jedno pitanje glasilo je: „Hrvatski mediji u kolovozu prošle godine vrlo su kritički izvješćivali o kancelaru Kurzu i naprasnoj akciji povrata turista iz Hrvatske. Jesu li odnosi s Bečom natmureni?“
Ministar je na to ispalio kratak odgovor: „Hrvatsko-austrijski odnosni uvijek su bili izvrsni.“
Eh, sad, ne mora čovjek ići tako daleko u prošlost i prisjećati se Vašvarskog mira i urote zrinsko-frankopanske, koja je završila odsijecanjem glave hrvatskomu banu i njegovu svaku velikom sabljom u Bečkom Novom Mjestu. Dovoljno je, kao što se i iz pitanja vidi, prisjetiti se toga gotovo neprijateljskog čina austrijskog kancelara Kurza prema austrijskim turistima u Hrvatskoj i time prema hrvatskomu nacionalnom interesu lani. Moglo bi se još dosta toga dodavati u čemu se austrijske vlade ili pojedine stranke ili neki političari nisu proslavili kada su pokazivali negativan odnos prema Hrvatima, a pozitivan recimo prema nekim hrvatskim susjedima (ne prema Slovencima), koji takav pozitivan odnos ni po čemu ne zaslužuju. A dovoljno je sjetiti se i preklanjskog tretiranja hrvatskih hodočasnika na Pliberškom polju, koji su došli na misi zadušnici sjetiti se ondje pobijenih sunarodnjaka i su-katolika i su-pravoslavaca i su-muslimana g. 1945. i pomoliti se za njihove duše. Ti mirni i pitomi i dobroćudni hodočasnici na tom mjestu užasnog stradanja bili su od austrijske vlasti i austrijskih redovnih i posebnih policijskih postrojbi tretirani ne samo kao potencijalni teroristi, nego kao opasna i opaka svjetina koja je spremna svaki čas izvršiti politički prevrat i svrgnuti vlast ne samo u Celovcu, nego i onu u Beču.
Za Plenkovićeve ministre, za njegove i Granićeve Spitzen-Diplomaten ’nema zime’
No za Plenkovićeve ministre, za njegove i Granićeve Spitzen-Diplomaten ’zime nema, problema nema (no problem!), problemi su zapravo zabranjeni. Nema ni osobitih nesporazuma, a ni onoga na čemu bi „Zagreb“ kod drugih inzistirao, ni toga za njih uglavnom nema. Zagreb u pravilu kao da nema pravo – odnosno ne želi – iskazivati nikakvo nezadovoljstvo ni prema komu, osim prema Ljubljani (prije dolaska Janše na čelo vlade) i tu i tamo prema Sarajevu. Zagreb se ’meće’, tj. pravi se (verstellt sich), da je sve u redu, i u odnosima s hladnom i nerijetko bezdušnom Austrijom, a isto tako u unutarnjim odnosima u jako tehniciziranoj i birokratiziranoj Uniji.
U takvu mentalnom i psihološkom ozračju, u Stimmungu univerzalnog razumijevanja sa svima i neviđene dobrote sviju prema svima, zagrebački ministar široko širi svoje hercegovačke ruke u znak hrvatskog gostoprimstva. Nisu bitni nesporazumi, nije bitno što je službena Austrija ponekad prema Hrvatskoj gruba ili bezobzirna, a svakako nepravedna i licemjerno pridružena protuhrvatskim ideologiziranim ešalonima ispranih ili malignih (ljevičarskih) mozgova kad je riječ o hrvatskoj prošlosti. Ma ne! Mi radije i s njima takvima ispijamo kriglu piva na način Bruderschafta negoli da ih opomenemo ili im, ako nema druge, čime priprijetimo.
Hrvatska i Austrija ženskoga roda, no Austrija se prema grubijanima ponaša kao muško
I Austrija i Hrvatska ženskoga su roda. No Austrija se u mnogim stvarima, recimo u odbijanju ulaska Turske u EU, ponaša prema grubijanima kao muško. Hrvatska se pak, pod ovakvim vlastima kakve gledamo nakon smrti predsjednika Tuđmana, prema svim rabijatnim tipovima ponaša kao žensko. Ponaša se kao zemlja na usluzi svima za njihova očekivanja i puna razumijevanja za njihova neskrivena ili loše prikrivena neprijateljstva.
Srbija je u tom pogledu ogledan i drastičan primjer hrvatske službene ’snishodljivosti’. Predratna velikosrbijanska političko-psihijatrijska dijagnoza Hrvatā kao kastratā iz 1980-ih – opaka podlost za potrebe psihološkog ’razoružavanja’ Hrvata uoči predstojeće agresije na Hrvatsku – već se dva desetljeća opet i stalno iznova potvrđuje. Osobito na najvišim razinama vlasti, a zatim i drugdje. Osobito u kulturi, a ponajviše u financiranju prosrspkih, a protuhrvatskih filmova.
A kada stvari stoje kako stoje, i stajat će dokle Hrvatskom vladaju, njome upravljaju i nju posjeduju otuđeni slojevi slavosrbsko-socijalističkog kontinuiteta, odnosno njihovi sljedbenici ili puki sluge iz nekoliko frakcija bivše Komunističke partije Jugoslavije, nije nikakvo čudo da i ministar europskih i vanjskih poslova odašilje austrijskim čitateljima, odgovarajući na pitanje: „Hoće li virus i na ljeto 2021. ’doći autom preko granice’?“, takvu poruku:
„Ma gledajte, ono lijepo kod Europske unije jest ipak činjenica da je Jadran danas europsko more, do kojega svi građani EU-a, a time i svi Austrijanci imaju neograničen pristup. Ja vam mogu već danas zajamčiti da ćemo za naše goste biti vrhunski pripravljeni. I jako se ufam da će sljedeće zime ponovno 200.000 Hrvata moći doći na skijanje u Austriju.“
Je li naš Jadran europsko ili, i dalje, hrvatsko more?
No dobro, mora mu se priznati, ministar je na fin način priprijetio uskratom naših skijaša kao mogućim revanšom u slučaju da Austrija nastavi i ove ljetne sezone svoje „izvrsne odnose“ prema Hrvatskoj. (Jedino što je zaboravio da ga Plenković i Božinović ne će ni pitati za mišljenje kada se o tomu bude odlučivalo.) Hajde, de, bravo, ministre! No do te mjere pritom se ulizivati svima njima proglašujući naš dio Jadrana (isključivo) „europskim morem“, i zanemarivati neke grube istine, nije primjereno za ministra vanjskih poslova.
Time što je EU proglasila sva mora svojih država članica „europskim morem“, u posebnom značenju (in einem besonderen Sinne) tog izraza, naša jadranska obala i naš IGP nisu prestali biti hrvatskima. I dok do Austrije preko Slovenije ili Mađarske ne možemo doći mimo granične kontrole, ni Austrijanci ne mogu u Hrvatsku bez isto takve kontrole. Drugim riječima, Hrvatska je država s granicama koje čuva policija, ne samo prema BiH, Crnoj Gori i Srbiji, nego i na druge strane, prema schengenskim državama. Pa ako Hrvatsku od drugih u EU-u dijeli granica, i to ne bilo koja i kakva, nego stroga schengenska granica, kako to onda naš Jadran može biti „europsko more“ na koje svi „građani EU-a“ imaju „neograničen pristup“? Takvo što bilo bi moguće da Hrvatska ukine svaku graničnu kontrolu prema Sloveniji odnosno Austriji te da odustane od svoje jurisdikcije na svom kopnu i moru. Tada bi svi imali „neograničen“, to jest ničim neograničen, pristup našemu moru. Dotad ga nemaju! Kao što ni mi nemamo „neograničen“ pristup njihovim Alpama. (A najprije migranti, zatim korona-kriza ponovno su uveli međusobne granične kontrole i među državama koje su u schengenskoj zoni.)
Diplomati kao konobari ili iznajmljivači soba
I još nešto. Ministar reče u množini: „…da ćemo za naše goste biti vrhunski pripravni“. Mi!? Dakle i svi diplomati skupa sa šefom diplomacije. E, pa ne ide to tako, gospodine ministre! Za turiste će možda biti pripravni (spremni) hotelijeri i ugostitelji (koji dotad uopće prežive!), bit će zacijelo i graničari i policajci i službenici auto-cesta i trgovci i prijevoznici i ostali. No posao šefa hrvatske diplomacije ne sastoji se u tomu da bude „za naše goste vrhunski pripravan“. To nije njegov posao ni posao hrvatskih diplomata! Niti to smije biti njihov diplomatski stav. Nisu i ne smiju postati kuhari ni konobari ni iznajmljivači soba koji se klanjaju stranim turistima ili strancima uopće! To je posao i uloga nekih drugih. Ministar smije samo reći: Za Hrvatsku spreman! A kako će to „prevesti“ na njemački i druge jezike, stvar je njegova diplomatskog umijeća.
Verstanden, Herr Minister?! – Jeste li razumjeli, ili: Jeste li suglasni?!, gospodine ministre?!
Šiljo/Hrvatsko nebo
