Politička profanacija volje za obuzdavanjem pobačaja
Vrijeme:2 min, 42 sec
Predsjednik Kluba zastupnika Hrvatskih suverenista Hrvoje Zekanović izvijestio je javnost da je taj Klub započeo s prikupljanjem zastupničkih potpisa za njihov prijedlog zakona o zaštiti života kako bi ga mogli gurnuti u saborsku proceduru. Podsjetio je da po odluci Ustavnog suda iz g. 2017. ključno pitanje o kojem treba odlučiti Hrvatski sabor jest: “Kad počinje život?”.
Sveprisutni nezavisni zastupnik Nino Raspudić odmah je reagirao: „To je osobna promocija Zekanovića, želi se profilirati kao predvodnik pro life stajališta, a to mu ne priznajem!” Reagirao je i voditelj „Budnice” Marko Ljubić: „Ovdje moram reagirati na nekoliko poruka dragih mi ljudi, koji s neviđenom upornošću i dalje iz nekih razloga vjeruju da je Zekanović vrijedan pozornosti, pa mi preporučuju, ili me mole da ga pozovem u Budnicu, zbog tzv. inicijative zaštite života od začeća. Neću ga pozvati. Ni sad, ni nikad. A evo zašto. Prvo, to što on trubi zadnjih dana, nije ništa, pogotovo nije inicijativa. Nije ni on, ni tzv. suverenisti sposoban ni za kakvu inicijativu. Sve više i slijepcima dokazuju, i to vrišteći, da je to sklepana skupina političara na utezgarenim pozicijama, a ne po potencijalu ili pozivu, koji neviđenom brzinom kompromitiraju sve što dotaknu i s čime se javno predstavljaju.”
Umjesto o razlozima zbog kojih je pokrenuta ova inicijativa i o pravim razlozima zbog kojih su spomenuti zastupnik i tv-voditelj tako grubo reagirali, čini se potrebnijim pokušati pojasniti neke stvari koje se često zaboravljaju kad se križaju političko i vjersko područje.
Hrvatska ni formalno ni realno nije katolička zemlja, iako se zemlja stoljećima razvijala većionom u zapadnokršćanskom, a manjim dijelom u istočnokršćanskom uljudbenom krugu. Ali iako nije katolička, u njoj su katolički vjernici brojni i nacionalno svjesni. Teško je reći ili procijeniti koliki je broj stvarnih katoličkih vjernika, a koliki je broj samo formalnih katolika. No može se sa sigurnošću reći da i na prve, a osobito na druge djeluju manje-više isti čimbenici, koji snažno utječu na oblikovanje njihove svijesti i njihovih stavova u sekulariziranim društvima.
Taj pretežni dio hrvatskog naroda u današnjim zahtjevnim međunarodnim i nacionalnim okolnostima trebao bi razmišljati o budućnost Hrvatske. Ali svakako ne u smislu prozelitizma ili nametanja onoga što većina ne prihvaća. Takvo što u demokraciji je nužno osuđeno na neuspjeh.
Zna se što uči katolički nauk o moralu. No ovdje je riječ o političkom polju, a neuspjeh Zekanovićeve inicijative posve je zajamčen. Stoga se moramo zapitati: Je li joj neuspjeh cilj? Ili je cilj dokazivanje nečijega osobnog „pravovjerja“ i skupljanje političkih bodova među uvjerenim vjernicima? Tako krupno pitanje i tako teško ostvariv cilj kao što je zakonsko reguliranje pobačaja u što više „pro life“ smislu nije, naime, niti smije biti ničija ’privatna prćija’. Nitko na nj ne može imati monopol, a posebno ne političari koji ne uživaju osobit ugled u javnosti, ni u samoj Crkvi, a ni potporu među biračima. I toga bi svi morali biti svjesni: i kao vjernici u politici i kao obični građani-vjernici odnosno protivnici pobačaja.
A pogotovu bi odgovornosti za pokušaje unaprijed osuđene na neuspjeh – koji će za jedini učinak imati devalvaciju i proafnaciju tog bolnog problema i još veće obeshrabrivanje uvjerenih katolika – morali biti svjesni političari, šefovi stranaka i zastupnici u Hrvatskom saboru koji za sebe tvrde da su katolici.
M.O./Hrvatsko nebo
