Damir Vanđelić: ‘Nakon batinjanja u logoru u Glini jedva sam se micao, a neke su moje suborce tukli do smrti’

Šalju mi jadne i gadljive prijetnje obitelji, motivi su politički: no da me znaju, znali bi da mi je baš to najjači motiv za ulazak u politiku, priča Vanđelić

Damir Vanđelić preuzeo je jednu od najzahtjevnijih funkcija u Hrvatskoj – privremenog ravnatelja Fonda za obnovu Grada Zagreba, Krapinsko-zagorske županije i Zagrebačke županije. I to nakon zagrebačkog potresa, a u međuvremenu se dogodio još gori, banijski potres. Vanđelić ima bogatu poslovnu karijeru, u Fond na plaću od 17.000 kuna došao je s puno bolje plaćenog mjesta člana uprave Adris grupe, a sad mnogi ga vide i kao HDZ-ova kandidata za gradonačelnika Zagreba na predstojećim lokalnim izborima. Nesuđeni hrvatski privremeni premijer i bivši član Vijeća domovinske sigurnosti bivše predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, obećava potpunu transparentnost rada Fonda, redovno objavljivanje svih troškova, ali i sprečavanje mogućih malverzacija i sukoba interesa čime će se baviti poseban odjel u Fondu. U intervju za Večernji list Vanđelić govori o mogućoj kandidaturi, obnovi, poslovnoj karijeri, ali i o ratnom putu i teškim danima u zarobljeništvu…

Početkom tjedna rekli ste da ćete za 10-ak dana donijeti odluku hoćete li ući u utrku za gradonačelnika Zagreba. Ako obnova dobro krene, kazali ste, razmotrit ćete sve druge opcije. Nije li to prekratak rok za takvu odluku s obzirom na to da organizirana obnova nije još ni krenula?

Te opcije su povratak privatnom biznisu i sve ostale dodatne opcije. Fond je nadležan za obnovu 6500 privatnih zgrada i očekuju se tisuće zahtjeva, a dosad je došlo svega 282 zahtjeva od kojih se samo 103 odnosi na obnovu, a sve ostalo su zahtjevi za novčane naknade ili zamolbe za oslobađanje 20 posto troškova koje snosi vlasnik. Svi ti zahtjevi su u procesu, a nijedan nije došao u Fond. Postoji podjela odgovornosti. Javnih zgrada ima puno, a to su crkve, škole, zdravstvene ustanove, kazališta… Za njihovu obnovu su zaduženi vlasnik zgrade javne namjene sam i/ili osnivač odnosno pravna osoba ili tijelo kojemu je zgrada dana na upravljanje. Pod ingerencijom Fonda su samo privatne zgrade, dakle, obiteljske kuće, višestambene zgrade, poslovno-stambene i poslovne zgrade. Zakon o obnovi od potresa stupio je na snagu 17. rujna i nakon toga je u 29. listopada potpisan ugovor o osnivanju Fonda i angažmanu privremenog upravitelja čiji je zadatak osnovati i uspostaviti Fond. To je jako kompleksan projekt koji se radi jednom u sto godina. Neki su rekli da samo osnivanje Fonda zna trajati po godinu do dvije. Mi smo to napravili izuzetno brzo. No u međuvremenu se vrlo malo toga napravilo na terenu konkretno i to izaziva opravdano nezadovoljstvo. Izgleda da ni građani nisu razumjeli što je na njima, niti su Grad Zagreb i županije napravili svoje. Županije nas sad zovu da im objasnimo kako zakon funkcionira i kako se popunjavaju zahtjevi. Obnova je vrlo komplicirana i skupa. Govorimo o iznosima koji su reda veličine 20 peljeških mostova, bez šteta nakon potresa od 29. prosinca prošle godine. A nama je jedan Pelješki most bio problematičan budžet.

Prije ste na pitanja o toj kandidaturi odgovarali kategoričkim “ne”, tvrdeći da vam je Fond prioritet. Zašto ste se predomislili?

Riječ je o malom nesporazumu. Ako vas stalno pitaju jedno te isto i vi uvijek isto odgovorite, osjećao sam to kao neprikladno. Rekao sam da ću reći za deset dana i to zbog dogovora s onima koji su me predlagali, a to nije bila samo jedna stranka nego niz stranaka koji su me spremne podržati. Rekao sam im: Dajte mi vremena, u principu odgovor je ne, ali dajte mi da vidim može li uopće nekako postati da. Dakle i dalje je odgovor bio ne.

Koje su to stranke htjele stati iza vas osim HDZ-a?

Osim SDP-a i Milana Bandića gotovo svi.

To znači primjerice i Most i Domovinski pokret?

Vjerujem da bi i oni podržali moj izbor.

Izjavili ste i, citiram: Mislim da imam šanse na mnogim izborima. Zašto to mislite, otkud ta samouvjerenost?

Na temelju 52 godine života i 28 godina staža. Kad pogledate danas neke osobe iz političkog života koje kritiziraju kako Fond funkcionira, probajte zamisliti kako bi bilo da su oni na čelu Fonda ili Ministarstva u ovakvim okolnostima?

Ako se kandidirate hoćete li se učlaniti u HDZ?

Kad bih bio kandidat i dalje se ne bih učlanio niti u jednu stranku. Bio bih nezavisni kandidat i tražio bih da me podrže svi koji podržavaju ideje za koje smatram da su nam neophodne da izađemo iz ovog mulja.

Koje su to ideje?

Grad Zagreb ima 38 posto hrvatske radne snage i tvrtke koje čine više od 50 posto prihoda i oko 60 posto ukupnog dohotka Hrvatske. Inzistirao bih na tome da Zagreb bude uređen kao da je privatna tvrtka sa snažnom društvenom ulogom, da postane gospodarski pokretač Hrvatske, da se odlijepimo od dna u smislu prihoda po glavi stanovnika koji je zaista otužan na razini EU. BDP Hrvatske je na 15.000 dolara po stanovniku, Slovenci su na 26.000, a Austrijanci na 50.000 dolara. Hrvatska zaslužuje bolje. I sa Slovenijom i s Austrijom smo bili u zajedničkim državama i ne vidim što nas to toliko razlikuje da mi ne možemo doseći njihove razine prihoda. To nije ni zemljopisni ni genetski element. Smatram da nas dijeli kvaliteta političkih institucija, kao što o tome govori knjiga ‘Zašto nacije propadaju’. Da su naše političke institucije bolje, onda bi i ekonomske institucije bile bolje pa bi i naš ekonomski i svaki drugi – duhovni, obrazovni, znanstveni – razvoj bio bolji.

Koje je vaše mišljenje o Milanu Bandiću?

Rođen sam u Zagrebu i do 19. godine živio sam na Peščenici gdje je gospodin Bandić 70-ih godina počeo raditi. Općina u kojoj je on radio odlučivala je tko kamo ide – u vojsku ili na fakultet. Iako sam bio odličan učenik u srednjoj školi i pri vrhu upisa na Fakultet strojarstva i brodogradnje, umjesto da idem prvo na fakultet, drugovi u općini su odlučili da prvo s 18 godina idem u JNA na Kosovo, u Peć na godinu dana u vojsku. Dakle to vam govori o kakvom se miljeu radi. Smatram da je gospodin Bandić proizvod svih nas, on je stalno ispitivao granice, a čvrste granice nisu postojale. Smatram da nitko nikad, dakle cijelo društvo pa ni politički milje ni pravosuđe nikad nije odredilo granice kako je to neophodno. Mislim da se gospodin Bandić kretao u tim granicama koje su očito vrlo fleksibilne. Izbori i demokracija su nešto u što duboko vjerujem, oni kratkoročno mogu uroditi s vrlo čudnim izborima, no isto tako su jako dobar korektiv i dugoročno su najbolje što postoji. Duga era gospodina Bandića je dio tog procesa učenja. Pri tome svemu, bilo bi odlično da više ljudi izlazi na izbore, a neizlazak smatram neodgovornošću svih nas. To je jedno od prava koje nam garantira našu slobodu i mislim da to vrijedno pravo ljudi strašno podcjenjuju.

Ovih dana svjedočimo opet nizu afere visokopozicioniranih članove HDZ-a, župana, gradonačelnika, saborskih zastupnika… Što bi mislite o tome kao čovjek koji je mogući kandidat te stranke na lokalnim izborima?

Kad napravite korelaciju uspješnosti zemalja u svijetu, onda ćete primijetiti da su zemlje koje su visoko korumpirane ujedno i otužno siromašne i nemaju perspektivu. Postoje jednostavne metode i načini kako bi se javnim novcem moglo bolje upravljati. Treba biti svjestan da su i legalna primanja gradonačelnika i načelnika u Hrvatskoj puno veća od njihove plaće i to kroz indirektna primanja – službeni automobili, reprezentacija, vozači… Živimo u neiskrenom dobu jer ljudi očekuju da dobiju vrhunske političare za nikakav novac. Smatram da političare treba kvalitetno platiti, da mogu od svoje plaće solidno živjeti i podnijeti radno vrijeme koje je puno dulje od radnog vremena koje je uobičajeno i teret odgovornosti koji nije lak. U Fondu radim sedam dana u tjednu, oko 16 sati na dan, a osim što imam pažnju medija, imam i pritiske i pokušaje prijetnji. Vjerujem da je otprilike tako i političarima. U takvim okolnostima treba napraviti napor da sve zaista bude javno i meni je glavni motiv bio kad sam se primao Fonda da u svim segmentima napravimo da Fond kao jedna bitna ustanova za gospodarski razvoj Hrvatske bude transparentan, efikasan i primjer antikoruptivnih procesa. Dakle ovih 42 milijarde kuna koliko će se uložiti u obnovu preko Fonda može dovesti i do jedan posto rasta BDP-a godišnje. Dakle, jedna mala ustanova s 40 do 60 ljudi mogla bi pridonijeti da se taj rast dogodi, ali samo ako bude brza, efikasna, poštena i transparentna. To mi je bio glavni motiv da se primim ovog posla i mislim da smo napravili nekoliko vrlo pozitivnih primjera kako bi se moglo urediti i druge državne i gradske organizacije u smislu transparentnosti, antikoruptivnih mjera i višestrukih kontrola i mjerenja efikasnosti. To mi je osnovni motiv, svejedno mi je za koliko radim i koliko energije moram potrošiti.

Kakve prijetnje dobivate?

To su jadne i gadljive najave seciranja moje obitelji, roditelja, prijatelja, pa do izmišljanja problema u tvrtkama koje sam vodio i slično, to je sve čak i na društvenim mrežama.

Tko vam prijeti, koji su im motivi za to?

Motivi su vrlo jasni i nemaju veze s Fondom, prije svega su politički, manji dio je izraz frustracija i ljutnje na sve institucije. Oni koji to pokušavaju, da me dobro poznaju, znali bi da je to meni najjači motiv za ulazak u politiku. Stoga i moje propitivanje i promjena od onoga „ne“ do „ne, ali“ jest zapravo uzrokovano dobrim dijelom i tim pokušajima prijetnji.

Jeste li prijavili te prijetnje?

Nemam tu što prijaviti, takve stvar rješavam sam. To nije ništa opasno nego je samo jako gadljivo, ideja je izazvati nesigurnost moje obitelji i blaćenje mojeg životnog puta. To nije i ne smije biti dopušteno bez odgovornosti. Društvene mreže nisu platforma za vrijeđanje nego komunikaciju.

Koliko je dosad ljudi zaposleno u Fondu?

S 1. veljače bit će nas sedam. To su sve zaposlenici iz ministarstava, ureda ili agencija koje možemo putem sporazuma prebaciti u Fond. To je najbrži način zapošljavanja jer svaki drugi regularan način zapošljavanja s tržišta rada traje tri do četiri mjeseca.

Da bi se zaposlili u Fondu, kandidati moraju proći i psihološko testiranje?

To smo uveli kao pravilo i dogovorili smo s Hrvatskim zavodom za zapošljavanje da nam osiguraju psihologe koje ovom prigodom pohvaljujem i zahvaljujem im. U prvom redu se prati njihov akademski potencijal i intelekt, ali puno važnije od toga jest koje karakterne karakteristike ljudi koji žele raditi u Fondu trebaju imati. To je odgovoran i stresan posao, a zahtijeva čvrst karakter i principijelan, antikoruptivni mentalni sklop. Imali smo 47 testiranja od kojih nekoliko osoba nisu imale preporuku. To je prvi i najvažniji filter, nakon toga slijede razgovori, ekipiranja i zatim pozicioniranja u Fondu.

Kao v.d. ravnatelj nemate svoj ured i sjedite zajedno u istoj prostoriji s drugim zaposlenicima, zašto?

Idealna konfiguracija za tim koji brzo starta je otvoreni ured jer se ne poznajemo, moramo izgraditi timski odnos i svi smo dio tima. Svi trebamo jedni drugima biti dostupni sve vrijeme što otvoreni ured omogućuje. Nitko se od nas međusobno ne poznaje, moramo učiti, izgraditi procese, povjerenje i jedini način da to postignemo jest da radimo svi skupa. Sad smo privremeno u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, jer je državni prostor u koji smo trebali useliti u Dežmanovoj 10 oštećen u potresu. Stoga ćemo unajmiti prostor u Dežmanovoj 6 po vrlo povoljnoj cijeni za centar grada od 6,5 eura po četvornom metru, zajedno s Ministarstvom dok se ne osposobi državni prostor. Prostor u NSK nije namijenjen da se daje u zakup za urede stoga smo ovdje samo privremeno zahvaljujući razumijevanju ravnateljice u ovoj izvanrednoj situaciji.

Jeste li se javili na natječaj za ravnatelja Fonda?

Da i bio sam na razgovoru u ponedjeljak. To je bio vrlo strukturiran razgovor, imali su pripremljena pitanja koja su bila relativno opširna i najviše su se odnosila na iskustva kandidata oko vođenja ovakvih kompleksnih projekata. Zadovoljan sam tim intervjuom, ocjenjivački sud se zbilja bio dobro pripremio. U čekaonici sam vidio neke vrlo kvalitetne ljude koji su se također prijavili. Neke od njih volio bih vidjeti kao suradnike u nekoj drugoj prilici.

Kakav je vaš odnos s premijerom Andrejem Plenkovićem?

Prvi put smo imali sastanak u siječnju 2017. i razgovarali smo o Ini, kasnije Agrokoru, bilo je različitih tema. Kako sam se počeo već prije baviti indirektno obnovom, pozvali su me i pitali bi li se htio baviti obnovom nakon potresa i da postavim Fond za obnovu. Rekao sam im da ne znam osobu, uključujući i sebe, koja to može sama postaviti jer se radi o najkompleksnijim projektima rekonstrukcije koji zahtijevaju po 20.000 ljudi na gradilištima. Rekao sam im da ne znam mogu li i ja to napraviti da svi budu zadovoljni, ali da ću se maksimalno potruditi, ako nemaju nikoga drugoga, i postaviti Fond te da sedam-osam mjeseci mogu raditi i kao savjetnik ili volonterski… Meni je svejedno koja je to funkcija jer ovo je moj grad, moja država i niz volontera je dao sebe u ovoj situaciji.

Kao odličan student, dobitnik Rektorove nagrade uzeli ste pušku u ruke i otišli na bojišnicu…

Pa nije bilo baš samo tako da sam uzeo pušku i otišao na bojišnicu. Kad sam se 1987. vratio iz JNA, prebacili su me u rezervni sastav policije. U rujnu 1990. bio sam apsolvent i pozvali su me u policijsku postaju da potpišem izjavu o lojalnosti RH. Drugi tjedan sam zadužio poluautomatsku pušku i uniformu pričuvnog sastava policije, a u prosincu sam zadužio automatsko oružje. U siječnju 1991. sam s kolegama čuvao tadašnjeg ministra vanjskih poslova Vinka Franu Golema koji je stanovao kod Kvaternikovog trga ili smo patrolirali Maksimirskom ulicom. Tad sam mislio da neće biti dovoljno budala da se dogodi rat, a danas kad sam stariji, vidim da za to treba puno manje od nekoliko budala. Nažalost dogodilo se to što se dogodio, malo po malo nas su počeli slati na teren. Ta 1991. godina bila je dosta kobna u mom životu, puno mojih prijatelja je poginulo, nestalo, mnogi su bili ubijeni nakon zarobljavanja.

Kako je došlo do tog zarobljavanja?

Zarobljavanje smatram da se dogodilo kao posljedica totalnog nereda. Hrvatska Kostajnica se ujutro 12. rujna 1991. iznenada počela prazniti aktivnim postrojbama i ranjenicima koji su prelazili preko mosta u Bosansku Kostajnicu. Mi smo bili na položaju na brdu i jedan dio Zengi i aktivne policije je došao do nas i rekli su nam da je u tijeku predaja. Mi smo zvali komandu koja nam je rekla da nema nikakve predaje, da ostanemo na položaju te da idu samo ranjenici. No, dalekozorom smo mogli vidjeti da je jako malo ranjenika u tim grupama. Nama nije bila opcija prijeći u Bosnu, tamo su bili JNA i četnici i odlučili smo ostati na položaju. Onda su krenuli napadi haubicama, topovima, držali smo se, a zatim su krenule borbe prsa u prsa. Svi položaji između nas i Dubice bili su izgubljeni, znači 22 kilometra između nas 60 na tom brdu i ostatka slobodne RH. Na kraju su na donjem položaju zarobili suborce i počeli su prijetiti da će ih ubiti. Čim su nas zarobili, našeg su zapovjednika odveli su na bosansku stranu i ubili ga nasred ceste. Odmah po zarobljavanju ubili su jedan dio suboraca, a dio su izdvojili kad su nas doveli u Donje Kukuruzare i ti ljudi se više nikad nisu pojavili. Završili smo u zarobljeništvu šest mjeseci u Glini. Ondje su dvojicu zatvorenika strijeljali, neke su prebili do smrti, a neke su prebili tako danas imaju teške deformacije glave.

Kako ste vi prošli?

Bio sam tad bio sportaš, nabildan i mlad, vrlo jakog psihičkog stava. Nakon prvog batinanja u biti sam se dobro osjećao, no kad sam vidio da mokrim krv, onda sam se zabrinuo. Ujutro kad sam se probudio shvatio sam da se jedva mogu micati. Modrice po leđima i vratu sam imao još mjesecima nakon izlaska iz zarobljeništva.

Jeste li zbog zvjerstava koje ste doživjeli u ratu izgubili vjeru u ljude?

Posrnete malo, ali nikad nisam izgubio vjeru u ljude. Tad sam bio razočaran time što su ljudi spremni napraviti kad su u čoporu. No to me sve dodatno učvrstilo i mislim da jednim dijelom zasluga za moju karijeru leži u tome da sam shvatio da čovjek treba biti izuzetno čvrst, da je malo stvari kojih se treba bojati i da se ne treba pokolebati pred ničim i da je sva snaga u njemu samome.

Jeste li tim ljudima oprostili?

Nisam.

Jeste li im se željeli osvetiti?

Ne. Smatram da je pravosudni sistem to trebao napraviti umjesto mene i da je to dio društvenog ugovora koji sam sklopio s državom kojim ja prihvaćam plaćati poreze, slušati državu, a s druge strane očekujem od nje da oni koji su bili organizatori toga budu prikladno kažnjeni i da to kazna stigne brzo. Prošlo je 29 godina od toga i jako malo ljudi je, i to onih najnižih u organizaciji, kažnjeno i osuđeno kao ratni zločinci. Bio sam svjedok na mnogim suđenjima. Oni koji su poticali, koji su bili zapovjednici nisu ni stali pred lice pravde. Oni danas slobodno šetaju Hrvatskom i Srbijom.

Nakon logora vratili ste se na fakultet. Otkud ste crpili tu snagu i motivaciju nakon svega što ste proživjeli u ratu?

Vrlo brzo sam se vratio na fakultet, praktično odmah. Bio sam u lošem stanju, čovjek atrofira, batinanje, uvjeti i prehrana tih šest mjeseci je bila nikakva. Nas 60 je spavalo u sobi od 40-50 kvadrata. Završio sam fakultet kao odličan student, s prosjekom 5,0 u stručnim predmetima. Trojku sam imao iz teorije i prakse samoupravnog socijalizma. Što je situacija teža, ja sam fokusiraniji i čvršći, a to je vrijedilo i u ratu, odrađivao sam sve kako treba, odspavao, najeo se dok drugi ljudi nisu mogli jesti, spavati, biti mirni na straži. Kad sam izašao iz zarobljeništva, bio sam svjestan da su mi sport i fakultet jedini lijek. Počeo sam odlaziti psihologu i ići na elektroterapije za ugruške. Smatrao sam da trebam sam sebi pomoći radom i sportom. Počeo sam vrlo polako trčati i bildati, trenirati karate…

Prvi posao vam je bio u Plivi, no otamo ste otišli nezadovoljni, zašto?

Bio sam Plivin stipendist nakon druge godine fakulteta. A otišao sam nezadovoljan jer je način napredovanja u toj tvrtki bio sve više pod političkim utjecajem. Unatoč tome što je Pliva tada imala 12.000 zaposlenih i ogroman broj fenomenalnih kadrova događala su se često kadroviranja koja mi se nisu svidjela. Želja mi je bila otići raditi negdje drugdje pa sam otišao raditi šest godina za stranu kompaniju koja je bila odličan primjer kako kompanija treba funkcionirati. To je flamanska kompanija, protestantski pristup, dakle maksimalna transparentnost i vrlo pošten pristup kod napredovanja.

Prešli ste u Interbrew, što ste shvatili radeći u jednoj takvoj u globalnoj pivarskoj korporaciju o sebi o i Hrvatima?

Spoznao sam to da smo mi Hrvati s našim obrazovanjem, snalaženjem i kao netko tko je bio na rubu Europe i bio prisiljen preživljavati zapravo izvanredni pojedinci kad se nađemo vani i to često bude brzo prepoznato. Imamo disciplinu, jako brzo učimo, snalažljivi smo, no ono što nam nedostaje i što sam se morao potruditi izgraditi jest da kao tim budemo jači od pojedinca. U Interbrewu, primjerice, troje stručnjaka timski rade tako da jedan drugog nadopunjuju i rade sa zajedničkim ciljem. To je kod nas vrlo rijetko.

Za razliku od Plive iz Adrisa u kojem ste radili do dolaska u Fond otišli ste zadovoljni?

Kad sam se vratio u RH, imao sam ponude za dvije jako važne pozicije. Jedna je bila predsjednik Uprave tadašnjeg Dalmacijacementa, a druga je bila direktor investicija Adris grupe. Adrisovi ključni dioničari su iskazivali interes da se kompanija pretvori iz vlasnički upravljane u potpunu menadžment kompaniju koja bi rasla i razvijala se i to pod egidom koju sam nazivao gospodarskim patriotizmom. Time su me najviše pridobili. Imao sam odriješene ruke da napravim sustav koji je vrlo efikasan za dioničare, a s druge strane pridonosi društvu tako da možete pomoći lokalnim projektantima, nadzorima, izvođačima… da razvijaju svoj biznis. Mislim da je Adris kao platforma pružio mnogima priliku da rastu zajedno s njim.

Koje je definicija gospodarskog patriotizma?

To nije čista romantika kako bi moglo na prvi pogleda izgledati, ima elemente romantike i zaljubljenosti u domovinu, no ima i dobar dio pragmatizma. Riječ je o cirkularnoj ekonomiji u kojoj kad vi radite nešto što je dobro i drugi koji su oko vas participiraju i beneficiraju od toga, činite dobro cijeloj zajednici. Logika je ta da mi kao grupa imamo znanost, kulturu, ali imamo i gospodarstvo. No ni znanost ni kultura neće opstati bez jakog održivog gospodarstva. U novoj hrvatskoj paradigmi gospodarstvo i zajedništvo je možda najvažnije.

Predsjednik ste Nadzornog odbora Ine, što mislite treba li država reotkupiti mađarski udio u toj kompaniji, uklapali se to u gospodarski patriotizam?

Apsolutno. Moja tvrdoglavost oko Ine je zapravo najviše priča o tom gospodarskom patriotizmu. Krajem 2019. mi smo na nadzornom odboru odobrili odluku o oko 19 milijardi kuna investicija u sljedećih pet godina, a dio toga je i investicija od oko 3,9 milijardi kuna u riječku rafineriju. Ina je prije nekih 12 godina činila 9,5 posto hrvatskog BDP-a, zapošljavala više od 12.000 ljudi, rasla je i imala je kapacitet da postane regionalni lider. Ali danas Ina stagnira. Ona danas čini 5,5 posto hrvatskog BDP-a, a taj pad se nije dogodio sam po sebi. Rasle su neke potpuno nove kompanije, umirovljeni general Ivan Čermak uspješno je podigao dvije kompanije u poslovanju naftom i plinom i nevjerojatno je da Ina nema kapaciteta napraviti isto. General Čermak jest sposoban čovjek, ali vjerujem da bi i u Ini trebalo biti takvih ljudi. Slovenski Petrol nedavno je postao regionalni lider i to je ogromni signal da se Ina mora probuditi. Ina je mogla nedavno kupiti Apios koji su preuzeli Grci ili je mogla preuzeti Crodux kojeg je kupio Petrol. To su propuštene prilike. Kod prodaje Tifona prije 11 godina Ina je također mogla kupiti i tu tvrtku no kupio ju je Mol. Iz takvih situacija vidite kako nacije propadaju. Ina je jedna od strateških kompanija, kao i dijelovi HEP-a. Kad se vodi država, treba imati jasno u glavi što je strateško i što se ne smije prodati. Tlo pod nogama nećete prodati nikad, a strateške kompanije su osnova gospodarstva države. Ako njega nemate, onda nemate ništa, nemate za plaće profesora, liječnika, vojske… Država u tom trenutku de facto prestaje postojati.

U kakvim ste odnosima s bivšom predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović, kako je došlo do vaše suradnje i mogućnosti da budete privremeni premijer 2016. kad su se vodili teški pregovori između Mosta, HDZ-a i SDP-a o formiranju Vlade?

Članak 109 Ustava RH kaže da su situaciji kad se Vlada ne može formirati morate postaviti nestranačku vladu koja će održavati državu u funkcioniranju dok novi mandatar ne formira novu Vladu. Kad su me pozvali i pitali pristajem li na to rekli su mi da će trajati do četiri mjeseca, rekao sam: dobro, dat ću otkaz, obavit ću to i vratiti se nazad. Ideja je opet bila pozitivna, dakle pomoći zemlji. Ali isto tako razmišljao sam o tome kako bi mi mogli kroz ta četiri mjeseca dati primjer da budemo transparentni, skromni, da pokazujemo svaki račun koji smo napravili i svaki posao koji smo sklopili. I tada sam razmišljao da bi se mogla poslati poruka bez uključivanja u politiku da se stvari mogu napraviti bolje. S gospođom Grabar-Kitarović bio sam četiri-pet puta u životu na sastanku. Prvi put u vezi privremene Vlade. Ostale pute smo se još sreli na Vijeću domovinske sigurnosti.

Kako je došlo do toga da vam ponudi mjesto privremenog premijera?

Neki njezini savjetnici su me predložili. Na temelju njihovih preporuka i višesatnih razgovora koje smo imali o mom načinu razmišljanja, tadašnja predsjednica je tu ideju podržala.

Je li vam zamislivo da jednog dana budete premijer?

Niti razmišljam niti sanjam o tome, ali život je dug. Mislim da mi mistificiramo ugodnost i poželjnost takvih funkcija, ja to tako ne gledam i smatram da je to velik teret, a i vidim to na ljudima u Vladi koje poznajem bolje. Također, potrebna su znanja i iskustvo i u tome koja ja nemam dovoljno. No to su i odgovorne funkcije, a mnogi ljudi u političkom životu koji priželjkuju takve pozicije podcjenjuju njihovu ozbiljnost.

Jednom ste rekli: Ono najbolje u životu ostvario sam kad sam imao najmanje novca: stekao prijatelje, dobio djecu i zaljubljivao se. Je li to bio i vrhunac vašeg života?

To je bio jako lijepo razdoblje mog života, ali i sad sam zadovoljan sa svojim životom privatno, s prijateljima, obitelji… Imamo skladnu obitelj, ljudi koji me poznaju znaju da puno radim, nikad ne dižem glas makar mogu biti oštar, da poštujem sve ljude i njihov posao i trud. Ljudi vole raditi sa mnom, a i kod nas na OPG-u jer imamo odlične međuljudske odnose – mi smo tim.

Iznijeli ste podatke svojoj imovini iako niste trebali. Ukratko: prihodi i eksterno financiranje od 2013. do 2019. iznose 18 milijuna. Dva stana u Rovinju i Zagrebu, vrijede oko četiri milijuna kuna, a tu je i ranč kod Rovinja. Kako ste stekli tu imovinu, jeste li naslijedili?

Od stvari koje su važne, naslijedio sam neželjene zaliske kose od tate i ukupno oko 50.000 kuna od roditelja. Sve sam stekao svojim radom i poduzetništvom gdje sam ponekad izgubio, a nekad zaradio novac. Uglavnom sve je prešlo preko mog računa, za sve postoje ugovori. Imam nekoliko puta manje imovine nego što sam ukupno zaradio u životu. Neobično bi bilo da imate dva-tri puta više nego što ste zaradili.

Smatrate li se bogatim čovjekom?

Danas jedem otprilike isto što sam jeo i prije 25 godina, najbolji prijatelji su mi isti već 40-ak godina i ne bih mijenjao ništa. Živim u stanu od 80 četvornih metara, ne treba mi ništa više i sasvim O.K. bi bilo i s puno manje. Tijekom pandemije smo nas četvero živjeli solidno i u 32 m2. Ne smatram da sam zbog toga drukčiji od drugih i razumijem većinu ljudi jer sam i sam bio u mnogim njihovim situacijama.

Što sve imate na ranču kod Rovinju?

To je moje najveće ulaganje i jako me veseli. Imamo 6500 maslina, jako puno voćki, stolnog i vinskog grožđa, imamo i uljaru, konje, pse, mačke, ovce… Proizvodimo alkohol u tri kotla, lavandine ekstrakte… Poljoprivreda je za mene mentalna relaksacija i jedan pošten posao – osmislite, zasadite, njegujete – prodate i onda opet novi ciklus probate pametnije.

Osim poljoprivrede, u slobodno vrijeme čitate, bavite se sportom. Koja je knjiga najviše utjecala na vas?

Što tiče poslovnog razmišljanja to je knjiga “Peta disciplina” Petera Sengea, a što se tiče razumijevanja kako društva funkcioniraju to je “Zašto nacije popadaju” koju su napisali Daron Acemoğlu i James A. Robinson. U potonjoj knjizi autori su eliminirali sve teorije o tome zašto su neki ljudi bolji – genske, zemljopisne…. Kako ćete odgovoriti na pitanje, osim ovakvom analizom, zašto Hrvatska ima na milijun stanovnika 30 patenata godišnje, a Južna Koreja 3150. Koja je razlika? Korejci imaju bolje gene, imaju neku rudaču? Odgovor je vrlo jasan kad vidite kako su se neke zemlje mijenjale tako što je ukupan politički establišment promijenio način funkcioniranja. Što se sporta tiče, trčim, treniram karate i kik-boks, bodibilding.

MBA studij iz ekonomije ste završili u Liverpoolu…..

A u Edinburghu sam studirao pivarstvo, sad sam na drugoj godini doktorata za projektni menadžment u Alma Mater u Mariboru, podružnici Njemačke akademije znanosti i umjetnosti.

Moje pitanje o Liverpoolu u biti je u išlo u nogometnom smjeru: Liverpool ili Everton?

Liverpool. Išao sam i na utakmice iako me je ekipa s kojom sam išao upozorila da zna biti tučnjave i da svi nose male noževe – daggere.

AUTOR Josip Bohutinski

VL/https://www.vecernji.hr/Hrvatsko nebo