I. Bekavac: Otimački modus

Titoisti i orjunaši i dalje gledaju u istu “zvijezdu”

Možda čak neki ljudi vjeruju u to da bi bilo dovoljno vratiti se na prijašnje, titoističke staze pa da bi opet sve bilo skoro ‘savršeno’. Mogla bi početi bolja budućnost. Naglasak je ovdje na toj ‘vjeri’ kao sastavnici revolucionarne mitologije. Racionalni razlozi tu malo znače. ‘Zajednička država’ je ona zvijezda u koju su i danas zagledani Titovi ljudi. I ne samo oni. Tu su i orjunaši. Nastanak hrvatske države uzimaju izravnom smetnjom tim snovima. Kriminaliziranjem njezina nastanka nastoje pročistiti put prema ‘onoj’ stvarnosti. Pojavljuju se i nove ‘definicije’ hrvatskoga oslobodilačkoga rata. One važnije su uvozna, dobro kamuflirana roba. Ipak, od ‘nove’ balkanske zajednice ne će biti ništa ako Hrvati, za početak, bar ne prestanu rat od 1990. do 1995. nazivati obrambenim i oslobodilačkim. Ali možda ni to ne će biti dovoljno. “Oni koji žele pomirenje, moraju priznati da je “Oluja” zločin. Za koga to nije zločin? Za mene jest i bit će dok sam živ “- izjavio je neki, navodno teolog s Hilandara, u siječnju 2021. za srpske Novosti. Njegova je izjava s odobravanjem primljena u srpskoj javnosti.

U ovom ćemo tekstu skicirati dva oblika interveniranja u prošla zbivanja, koja idu za tim da se Oluja proglasi onim što bi htjeli poklonici srpske zastave na kninskoj tvrđavi. Izvor poticaja, koji je uglavnom i materijalno stimuliran, stiže s inozemnih adresa. Tako je bilo i u dvije, dosadašnje zajedničke države. Tako je bilo i prije njih (Srbobran, 1902). Mediji su im uvijek bili posebno važni. Suvišno je govoriti o komunikacijskim sredstvima koja su im danas na raspolaganju, uključujući i tradicionalne moduse oblikovanja javnoga mišljenja, od dnevnih novina do televizijskih kuća, posebno kad ih mogu kupiti U nedavnoj su prošlosti zainteresirani imućnici velike novce ulagali i u splitski tjednik Feral Tribune, koji je izlazio od 1993. do 2008. Ponovno ga prizivaju u pamćenje, samo što prije toga nastoje bar prikriti, ako već ne mogu potpuno očistiti vrlo nedemokratske naslage na tijelu toga tjednika. Orjunaški se moral nikad nije odlikovao uzornošću.

Paralelna stvarnost

Ovdašnjim deklariranim protivnicima hrvatske države javnu promociju osiguravaju i posebnim kanalima. Kako bi se čulo za njih i kako bi se povjerovalo da su važni – a ako su važni onda ne može biti nevažno to što ne prihvaćaju postojanje hrvatske države – u inozemstvu ih dočekuju hrpe nagrada za sve što dotaknu, od umjetničkih djela do tko zna čega još. Nagrađuju ih institucije za koje se možda malo čulo, ali su poznate ‘otvorenim društvima’. A i ne radi se o tomu da se za njih čuje, nego da se u Hrvatskoj čuje za dobitnike tih nagrada. Za ‘nagrađene’ su rezervirane naslovnice ‘glavnih’ medija u nas, da bi mogli pokazivati i dokazivati tko je tko u Hrvatskoj i koga to ‘svijet’ poznaje, priznaje i protežira.

Negdje u Frankfurtu, Reykjavíku ili Krakovu objavljuju se knjige bliske projektantima nove stvarnosti na jugoistoku Europe, pa čim se pojave, u Hrvatsku stižu vijesti kako je taj i taj za neku od njih dobio ‘prestižnu’, ‘uglednu’, ‘važnu’ i ‘posebnu’ nagradu (inače ništa od vijesti). Danas su važne knjige u koje bi bila ugrađena određena ‘ispravljujuća’ postavka o konfliktima na jugoistoku Europe. Iz Hrvatske će odmah pozvati autore da ovdašnjoj javnosti prikažu svoja ‘otkrića’. Ponekad takvim igrama upravljaju i iz jedne susjedne države. Uz to, oko nas su i ljudi koji vjeruju da postoji jugoslavenska “paralelna stvarnost” koja će, kako govore, sljedećih desetljeća postati glavna. I oni na tomu intenzivno rade, posebno kroz medije i kulturne institucije.

Pred nama je najnovije ‘otkriće’ objavljeno u jednoj knjizi u Krakovu o tomu kako su u dva prošla rata Hrvati činili veće zločine protiv Srba. Ne ćemo govoriti o knjizi nego o njezinu prikazu u nas. Suvišno je naglašavati da u tim uvidima nema nikakve stvarne, osvajačke srpske krivnje za ratove, niti kakvih ‘velikih’ zločina protiv Hrvata. Spominje se da je srpska borba u Hrvatskoj motivirana, uskratom nekoga prava, dovela do zločina i onda su Hrvati krenuli s ‘odmazdom’.

Stvarni uzroci i posljedice

Početkom 2020. Tomasz Stryjek objavio je knjigu ‘Suvremena Srbija i Hrvatska prema vlastitoj povijesti’. U razgovoru za jedne hrvatske novine Stryjek odgovara na pitanje ‘koje su najveće kontroverze u hrvatsko-srpskim odnosima’. (Jutarnji, 24.1.2021, razgovarao R. Bajruši). Tvrdi da su najteže posljedice ostavili ratovi 1941. – 1945. i 1991. – 1995. U objašnjavanju uzroka drugoga rata govori da su, gledano iz njegove perspektive “hrvatski Srbi, pobunivši se protiv oduzimanja statusa konstitutivnog naroda u hrvatskom Ustavu, uskratili Hrvatima pravo na vlastitu neovisnu državu… Činjenica da je ova borba također dovela do zločina prepoznata je kao nužnost koja proizlazi iz potrebe za odmazdom protiv ranijih srpskih represija i zločina. Naravno, ti su hrvatski zločini nad Srbima bili neusporedivo veći 1941. nego 1991. godine.”

Najprije recimo da Srbi nikad nisu bili mjerodavni odlučivati o hrvatskom ‘pravu na vlastitu neovisnu državu’, o hrvatskom povijesnom i prirodnom pravu, o volji hrvatskog naroda da očuva nacionalnu samostalnost i bori se za teritorijalno jedinstvo hrvatske zemlje, pa to pravo Hrvatima nisu mogli ni ‘uskratiti’. Stryjek navodi da borba ‘protiv lokalnih Srba i Srbije’ izgleda ‘kao opravdana’ nekim razlogom. Kao opravdana!? Sažetak dvaju ratova stavio je u jednu rečenicu koja govori da su ”hrvatski zločini nad Srbima’ u ratu 1941. ‘bili neusporedivo veći’.

U toj slici nema agresije na Hrvatsku, nema okupacije hrvatske zemlje, nema oružanih pobuna, nema informacije o tomu gdje se ratovi vode, nema Škabrnje, nema… Neusporedivo veći? Je li to, možda, dio neke nove, ‘pomirbene’ istine? Ili samo obično, najobičnije izazivanje i provociranje. Srbi su i u Drugom svjetskom ratu i u ovom zadnjem ratu umnogostručavali svoje žrtve kako bi oklevetali Hrvate i izložili ih prijekornu pogledu javnoga mijenja. I iz toga izvlačili svoja ‘prava’. Tako čine i danas.

Od Vukovara do Knina

Ne ulazeći u argumentaciju kakvu očekuje znanost povijesti, iz samoga kronološkoga slijeda vidi se da uzrok pobuni 1990. ne treba tražiti u hrvatskom Ustavu, jer se Hrvatska u kolovozu 1990. suočila s ‘balvan-revolucijom’ pobunjenih Srba, a novi je hrvatski Ustav usvojen u prosincu te godine. Drugi su razlozi pokrenuli napad na Hrvatsku. U nastavku te ‘revolucije’ balvane su zamijenili tenkovi, rakete i zrakoplovi. Vukovar su ‘revolucionari’ razorili 1991. Bi li spominjani povjesničar mogao išta razumjeti iz govora srpskoga predsjednik S. Miloševića koji je održao 14. kolovoza 1995. na sjednici Vrhovnog savjeta obrane, nekoliko dana nakon hrvatske pobjede u oslobodilačkom ratu i oslobađanja okupiranih dijelova zemlje. Srpski se predsjednik obraća pobunjenicima koji su 1990. napali Hrvatsku i okupirali Knin. Evo dijela toga govora (iz haaškoga dossiera) o postupanju pobunjenika i njihovih suradnika:

“Molim vas, šest hiljada Hrvata je branilo Vukovar pola godine; napadala je cela Prva armija, vazduhoplovstvo, čudo, sva sila koju je imala JNA, a oni nisu odbranili Knin, kojem se može prići samo iz tri pravca; nisu ga mogli braniti ni dvanaest sati!? (…) Da smo istog tog dana napravili idiotsku glupost da im pomognemo, ko bi to stigao do Knina do večeri da im pomogne?! Pa, tamo ne bi moglo da se stigne od njihovih kolona kojima su zakrčili sve putove u bežaniji zajedno sa stanovništvom. (…) Pitanje je ko je, zaista, doneo odluku da krajiško rukovodstvo napusti Krajinu? (odluku je donijelo to rukovodstvo, prvoga dana Oluje, 4.8.1995., op.a). Takva odluka, kada su imali sve uslove da se brane, izazvala je egzodus. Sada to treba da bude razlog da Jugoslavija jurne tamo da brani te teritorije, sa kojih su oni utekli kao zečevi?!”

Tko je branio, a tko napadao Vukovar, tko je donio odluku koja je izazvala ‘egzodus’? Jesu li, dakle, Hrvati tenkovima i zrakoplovima napadali Vukovar, ili je to učinila agresorska srpska sila, pod jugoslavenskim zastavama i zvijezdama, je li tko otjerao dio Srba iz Knina, ili ih je njihovo rukovodstvo pozvalo na odlazak, nadajući se da će se možda za koji dan vratiti.

Posljedice agresije

Možda, s obzirom na dosadašnja iskustva, ni ne treba očekivati da će novinar, koji razgovara s poljskim povjesničarom, upozoriti kako je Ustav RH, koji spominje kao uzrok pobuni, usvojen 22. prosinca 1990., a da je srpska pobuna (‘balvan revolucija’), započela nekoliko mjeseci prije. “Srpsko nacionalno vijeće” je 30. rujna 1990. u Kninu proglasilo “autonomiju srpskog naroda” u dijelu Hrvatske s većinskim srpskim stanovništvom. To je područje prozvalo “Srpska autonomna oblast Krajina”. Na početku pobune JNA dijeli oružje i pruža logističku podršku pobunjenicima. Podijelila im je i opremu i oružje koje je nekoliko mjeseci ranije zaplijenila od hrvatske teritorijalne obrane. Razoružanim je Hrvatima je zabranjeno naoružavanje.

Četiri mjeseca prije usvajanja Ustava, u ‘Krajini’ je održan referendum o pitanju srpskog “suvereniteta i autonomije” u Hrvatskoj. I uspio je (s 99,7%). Hrvatima koji su živjeli u tim područjima bilo je onemogućeno sudjelovanje na referendumu. Hrvatska ga je vlada proglasila nezakonitim. Srbi ni prema Ustavu Socijalističke Republike Hrvatske nisu imali pravo na odvajanje. „Srpsko nacionalno vijeće”, proglasilo je 30. rujna 1990. „autonomiju srpskog naroda na etničkim i povijesnim teritorijima na kojima on živi, a koje su unutar sadašnjih granica Republike Hrvatske kao federalne jedinice Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije”. Prema pozitivnim propisima SR Hrvatske, SFRJ i prema međunarodnom pravu to je bio nelegitiman čin.

S obzirom na postavke o zločinima zaraćenih strana, novinar nije upozorio ni Stryjeka ni čitatelje kojima se obraća, na utvrđene činjenice o ratu 1990-1991. koje pokazuju potpuno drukčiju sliku od one koju nudi poljski povjesničar. Prema podatcima iz 2009. u Domovinskom ratu na hrvatskoj je strani poginulo najmanje 12 500 osoba, dok se 1030 osoba smatra nestalima. Ranjene su 33 043 osobe, a od toga broja 9816 bilo je civila. Prema nepotpunim podatcima Hrvatskoga memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata (ožujak 2014.) na srpskoj je strani bilo 6153 poginulih i nestalih vojnika i civila. U Hrvatskoj je oštećeno i uništeno 183 526 stambenih zgrada. Zbog strategije etničkoga čišćenja prvi progoni Hrvata započeli su već u proljeće 1991. iz kninskoga područja. Izbijanjem otvorene agresije u ljetu 1991. uslijedili su masovni progoni iz hrvatskog Podunavlja, s Banovine, Korduna, iz Like i sjeverne Dalmacije. U studenome 1991. nakon pada Vukovara u Hrvatskoj bilo 550 000 prognanika te još 150 000 izbjeglica u inozemstvu. (Izvor, Hrv. encikl., mrežno izdanje). Napadnuta je Hrvatska, rat se vodio u Hrvatskoj.

Najbezobzirnije protuhrvatsvo

Ne stižu različite podvale i neistine o hrvatskom obrambenom i oslobodilačkom ratu samo izvana. I u ratno vrijeme u Hrvatskoj je bilo i nekoliko medijskih uporišta najbezobzirnijeg protuhrvatstva. Dosta se znalo o njihovu financiranju, ali se u ime demokratskih sloboda pokušavalo uspostaviti posve drukčiji odnos od onoga koji se razvijao pod batinom Kaznenoga zakona SFRJ i ‘neprijateljske propagande’ u Titovoj državi.

Neprikriveno orjunaški tjednik Feral Tribune, neki u Hrvatskoj i danas hvale i tvrde da je “politički i ekonomski ugušen”. Ni jedan broj nije bio zabranjen, drugi su razlozi njegove propasti. Imamo i ovakve aktualne tvrdnje: “Novinari Ferala bili su dobro organizirani borbeni odred kojeg je trebalo neutralizirat po svaku cijenu, a na čelu je bila Heni Erceg.” Pokušat ćemo najsažetije podsjetiti na neke javno iznesene činjenice o Feralu. Taj ‘dobro organizirani borbeni odred’, napustili su mnogi i prije nego što je skončao u lipnju 2008., ali su o razlozima odlaska rijetki govorili. Iz citirane izjave nije skroz razgovjetno je li H. Erceg bila na čelu ‘odreda’, ili onih koji su ‘neutralizirali’ odred. Izgleda da bi moglo biti i jedno i drugo. Ali tko ga je trebao neutralizirati? Iz nekih javno dostupnih zapisa vidljivo je da je na kraju priče hrvatska država odriješila kesu i milijunima pokrivala Feralovske gubitke. Vrlo čudan zaokret!

“No sjećamo li se uopće Ferala? Mlađi naraštaji vjerojatno nisu ni čuli za Feral i feralovce. Starijima je to bio ili legendarni splitski tjednik, glas razuma u općem ludilu, i politički i ekonomski ugušen 2008. – ili pak neprijateljska utvrda za rušenje poretka u novoj državi uz pomoć analize, kritike i najopasnijeg oružja – satire.” (Slavenka Drakulić, Jutarnji, 17.1.2021.)

Mediji su javljali kako su V. Ivančić i H. Erceg, dok su javno uređivali Feral Tribune, tajno kupovali i špekulirali s nekretninama trošeći stotine milijuna eura. U više se prikaza ističe da kupnja stanova ne bi bila sporna da su V. Ivančić i H. Erceg bili vlasnici uspješnih novina koje su donosile dobit. Kako je ‘borbeni odred’ funkcionirao? “Novinarima su isplaćivali minimalac, a takvi su bili i doprinosi, osobito mirovinski i ono što su zaposlenicima isplaćivali više od minimalnog bilo je na crno. Istodobno od stranih financijera – političkih protivnika Franje Tuđmana – tražili su goleme donacije i pola naklade prodavali preko uličnih prodavača tako da se nije moglo utvrditi pravi prihod. Zaposlenike i državu varali su za doprinose i PDV, ali unatoč tome bili su dužni pa im je dug na kraju podmirila Vlada.

Gdje su novci?

Umjesto poštenog odnosa prema novinarima i državi, sebi su kupovali stanove. “Goleme količine novca isporučili su inozemni protivnici hrvatske neovisnosti pod izgovorom borbe za demokraciju u zemlji koja je još bila u ratu, neoslobođena i čija je jedna trećina bila okupirana. Koliko su tisuća i stotina milijuna dobili, nikad se neće saznati. Otvoreno društvo, Press Now Amsterdam, Švedski helsinški odbor i drugi, bili su donatori.” (B. Tuđen: Tito, Tuđman, Hrvatska, str. 360., 361.)

Ali ni u novinarskom poslu ‘borbeni odred’ nije najbolje funkcionirao. Ni cenzura Feralu nije bila mrska. Ćićo Senjanović, koji je više godina pisao za taj tjednik, svojedobno je po Splitu ‘tražio’ od “poštenog nalaznika” da mu vrati dvije kritičke rečenice o Vesni Pusić koje su, kako je napisao, tajanstveno nestale na putu od njegova pisaćeg stroja do tiskare. Komentator kaže da se u redakcijske prijatelje nije smjelo dirati pa je Ćićo Senjanović na kraju napustio Feral: na njegovu žalost, ne uz financijsku otpremninu kakvoj se ovih dana nada Ivančić, već uz verbalnu otpremninu u obliku uvreda kako se radi o “udbašu i luđaku”.

“Heni Erceg i Viktor Ivančić već dulje od 10 godina izvanbračni su supružnici. Upravo oni glavni su krivci za propast Ferala, ne samo zbog uređivačke politike, nego u prvom redu zbog mutnog financijskog poslovanja, o čemu su svi dosad šutjeli. Glavni ljudi Ferala u vrijeme najvećih kriza u tim novinama na svoje su ime kupovali vrijedne nekretnine u Zagrebu i Splitu. Riječ je o poslovima vrijednim možda i više od milijun eura, za koja sredstva se ne zna kako su ih dosadašnji šefovi Ferala stekli. Dok su svoje zaposlenike držali na minimalcu i strane donatore moljakali za ogromne donacije, varali državu na porezu i odbijali plaćati tiskanje svog lista hrvatskim štamparijama, bogatili su se izvlačeći novac iz Ferala te su stekli vlasništvo nad stanovima u užem i širem centru Zagreba i Splita, o čemu Nacional posjeduje dokaze i dokumentaciju. /…/Otišao je i kolumnist i pisac Đermano Ćićo Senjanović, koji se sukobio s Heni Erceg jer je napisao nekoliko redaka protiv njezine prijateljice Vesne Pusić. Potkraj 1998. otišao je i Renato Baretić, autor romana “Osmi povjerenik” i jedan od najnagrađivanijih hrvatskih pisaca./…/On je u Slobodnoj Dalmaciji poručio “budućem investitoru u Feral neka najprije prouči sve redakcijske poslovne knjige i imovinske kartice vodećih ljudi tog lista”. /…/ “(Nacional, 30.6.2008.)

Strano tijelo

Kad je vodstvo Ferala 2004., bez savjetovanja s novinarima, odlučilo smanjiti plaće za 30 posto, novinari su pristali pod uvjetom da im se pokažu poslovne knjige, jer su već tada i oni manje upućeni znali ili barem naslućivali da šefovi mešetare sa stanovima i da financijska situacija nije čista. Na čelu sindikata bio je Toni Gabrić. Iako je u Feralu radio desetak godina, nakon tog pokušaja dogovora odjednom njegovi tekstovi urednicima više nisu bili dovoljno dobri. Tako je izbliza izgledala feralovska sloboda za novinare, a ni glavni se nisu osjećali kako su priželjkivali.

Glavni urednik Ferala je govorio da je taj tjednik ‘duž čitavog njegovog postojanja osjećao kao “strano tijelo” u Splitu’. “On, (V. Ivančić, op.a) recimo, ima izdavača u Beogradu i naprosto ne želi imati druge. Zato je do njegovih knjiga teže doći u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini ili Sloveniji jer su tržišta fragmentirana, iako u svemu osim u kulturi postoji razmjena. Njegova teza je da ako je izdao knjigu na jednom jeziku, na prostoru koji smatra svojom zemljom, nema potrebe imati posebnog izdavača u Hrvatskoj i ne želi zbog hiljadu knjiga više legitimirati ovaj poredak.” (D. Markovina, Vreme,21.1.2016.)

Na svakome je čovjeku odluka o tomu koju će zemlju zvati svojom zemljom. I koju osjeća svojom. Drugo je kad svoje emocije i političke preferencije želi učiniti obvezujućim i za druge. Recimo, orjunaš živi u Hrvatskoj, a Srbiju naziva svojom zemljom i želi da to i Hrvati čine. A oni Hrvatsku zovu svojom zemljom i nemaju ništa protiv njegova izbora. Može i Finsku nazivati svojom zemljom, ali taj će njegov emocionalni stav biti bez ikakva učinka na državno-pravnu stvarnost i patriotsko raspoloženje hrvatskih ljudi. Otegotna je okolnost za njegov komfor i to što ‘njegova zemlja’, isto tako uporno pokazuje svoju osvajačku strast i želi srpsku zastavu na kninskoj tvrđavi.

Član jednoga srbijanskog izaslanstva u Hrvatskoj objavio je koncem siječnja 2021. video snimku u kojoj govori o zemlji koja nije pod jurisdikcijom Beograda: “Oni slave ovdje Oluju takozvanu, slave pogrom srpskog naroda, a mi smo tu da im pokažemo koliko možemo i da je ovo ipak srpska krajina…”, rekao je i usmjeravajući kameru u vrh tvrđave dodao: “Ono na vrhu je njihova zastava, dat će Bog da jednom vratimo našu, ovo je okupirani srpski Knin.” (Hina, 29.1.2021.) Službeni je Zagreb uputio prosvjednu notu. Po svemu bi se reklo kako orjunaši i dalje misle da je Beograd hrvatski glavni grad. To nikako nije dobar uvod u budućnost.

Ivan Bekavac/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo