Šiljo: HDZ i desnica: nužno je novo miješanje karata

0

 

 

 

 

Do te nove nacionalne koncentracije može se doći samo kroz mukotrpan i intenzivan proces. I nijedan dobronamjeran Hrvat ni građanin nema pravo taj proces gušiti ili sprječavati. A nema pravo ni zabijati glavu u pijesak i čuvati ’status quo’, koji ionako nije održiv. Da bi došlo do nove nacionalne koncentracije, nužna je i nova nacionalna katalizacija: provjeravanje, pročišćavanje, lustracija, kristalizacija. Drugoga puta doista nema – osim puta u još veću nacionalnu katastrofu.

Zagreb – Vidikovac, 30. siječnja 2021.

Politički analitičar neskrivene odanosti najprije Karamarkovu HDZ-u, a sada jednako tako zdušno Plenkovićevu HDZ-u, Kazimir-Kazo Mikašek, objavio je još jednu kolumnu na portalu Kamenjar.com, u rubrici „Politički rentgen“. U kojoj se, valjda po stoti put, bavi razobličavanjem hrvatske desnice i branjenjem HDZ-a kao tobože jedine prave domoljubne stranke i jamca hrvatske državnosti. Ovaj put Mikašekovoj kolumni naslov glasi: „‘Budnica’ kao bager čisti razvaline desnih politika u Hrvatskoj!“

https://kamenjar.com/budnica-kao-bager-cisti-razvaline-desnih-politika-u-hrvatskoj/

 

„Budnica kao bager“ koji desnicu sravnjuje sa zemljom

„Budnica“ je ’talk-shaw’ pokrenut prošle godine koji za glavnu i gotovo jedinu svrhu emitiranja ima suprotstavljanje Domovinskom pokretu Miroslava Škore, ’rastavljanja na jednostavne faktore’ i Škore osobno i njegove stranke i onih koji joj daju potporu. Uzgredice se u toj emisiji ’razbucavaju’ i ostale stranke, strančice i političari na onom polu ili polju koje se obično naziva „desnima“.

„Budnica“ je pokrenuta na Osječkoj televiziji, voditelj je od početka Marko Ljubić, politolog i publicist koji je posljednjih godina bio jedna od zvijezda nacionalno-desničarske publicistike. Emitira se istodobno kada i Bujančeva „Bujica“ (ponedjeljkom, srijedom i petkom u 20h), s očitim ciljem pariranja njoj, koja je propagirala i propagira najprije samo Škoru, zatim i njegovu koalicijsku listu kao alternativu HDZ-u, a sada i njegovu parlamentarnu stranku. Ne tako davno Ljubić je često gostovao i tumačio politiku u Bujančevoj Bujici – a sada joj je postao antipodom.

Prva novopokrenuta emisija po shemi „jedan na jedan“ (ili „dva u osam“) prikazana je na Osječkoj televiziji 13. svibnja 2020., a unatrag više tjedana prikazuje se na (inače ljevičarskoj) „TV mreži“. U prvoj emisiji, koja se može lijepo vidjeti na youtube, unatoč tadašnjoj navodnoj suspenziji i blokadi,

ističe se naslov: „Škoro je Trojanski konj!“ Taj naslov sažima temeljnu ideju, zadaću i svrhu gotovo svih dosadašnjih Budnica.

Mikašek pak mjesecima objavljuje kolumne na prohadezeovskom portalu kamenjar.com u kojima ima za cilj to isto što i Ljubić ima na Budnici. Obojica su upregnuta u bezuvjetnu obranu HDZ-a i još više u bezobzirnu ’dekonstrukciju’ desnih, kvazi-desnih i nacionalističkih oporbenih snaga. Bujica stalno dovlači u emisiju ljude koji veličaju Domovinski pokret Miroslava Škore, dok Ljubić dovlači u emisiju uglavnom ljude od kojih će moći čuti makar što pozitivno o HDZ-u, a još više što negativno o Škori i onomu što se općenito naziva „hrvatska desnica“. Ljubić povremeno objavljuje i kolumne, dostupne na kamenjaru, a Mikašek udarnički niže svoje kolumne u kojima stalno iznova dokazuje „magnum crimen“, veliku krivnju sveukupne desne oporbe HDZ-u.

Kreketavi trbuhozborac „dubokog HDZ-a“

Kreketanja Mikašeka kao trbuhozborca „dubokog HDZ-a“ nisu zapravo ni vrijedna citiranja. Bivša predsjednica bila je po njemu nacionalni arkanđeo, sadašnji HDZ po njemu je u najmanju ruku hrvatski anđeo čuvar, a svi koji su zdesna pokušavali oteti HDZ-u njegove s pravom razočarane bivše birače ravni su sitnim đavlima koji pušu u istu tikvu sa SDP-om kao pravim Nečastivim.

Nedavno je Mikašek gostovao kod Ljubića u Budnici. I umjesto da tu čujemo neku novu domoljubnu budnicu, mogli smo još jednom slušati istu demagošku uspavanku: apologiju HDZ-a i obezvrjeđivanje i optuživanje desne opozicije. Gost je iz petnih žila izlazio kreketavo ususret voditeljevim očekivanjima, ovaj ga je nadopunjavao i iznosio vlastite potkrjepe, s tom razlikom da je  Mikašek bio sto posto apologet HDZ-a, a Ljubić je tu i tamo rekao i poneku kritičku, u obliku potpitanja.

U najnovijoj kolumni Mikašek se izričito upustio u veličanje Budnice koja ga je nedavno ugostila i time mu dala veći značaj od onoga koji zaslužuje. Dala mu je šansu da krekeće i na tv-lopoču ponad mnoštva već skuhanih hadezeovskih žaba, koje više nisu u stanju kreketati ni u pohvalu, a kamoli u opravdanu pokudu, velikom vođi i njegovoj ’stožernoj stranci’. 

Uostalom, nije li ministar Horvat ovaj tjedan izjavio da ne može u HDZ-u svatko imati svoje vlastito mišljenje? To je zapravo bila ublaženica. Prava i iskrena izjava glasila bi ovako: U HDZ-u nitko ne smije imati vlastito mišljenje, osim ako je to mišljenje kojim se 100 posto odobrava, hvali i veliča  veliki vođa, njegova stranka i sve što on i ona čine. Samo takvi smiju kreketati.

Logika mu očito nije jača strana

Što dakle krekeće Kazo Mikašek? Ovo: „Milan Vrkljan se u Budnici Marka Ljubića elegantno posuo pepelom, ogradio se od Škore, a zapravo zajedno s Karolinom Vidović Krišto snosi ogromnu odgovornost što danas Pupovac nije marginalac kako bi to Vrkljan želio dokazati, već je jedan od ključnih ljudi ove vladajuće koalicije i bitan faktor koji odlučuje o tome hoće li ova vlada opstati ili propasti.“

Ista meta – isto odstojanje: U Budnicu se dovuklo doktora Vrkljana nakon što je sa saborskom kolegicom KVK napustio Škorin zastupnički i politički klub. No kako doktor Vrkljan nije izrekao sve što je Ljubić od njega očekivao da izrekne, tu se je sada našao njegov kamerad Mikašek da bi za Plenkovićevo koaliranje s perfidnim političkim partnerom Pupovcem još jednom okrivio ne onoga koji je Pupovca po drugi put uzeo u koalicijsku vlast, Plenkovića i njegov HDZ, nego i Škoru i Vrkljana i KVK i sve ostale koji su – pazite sada dobro! – Plenkovića tobože natjerali da njih uzme u vlast. On to naime kao ne bi učinio da nije morao. Kaj god!

Po takvoj nakaradnoj logici, za politički krimen nacionalne političke izdaje nije kriv počinitelj krimena, nego su krivi njegovi suparnici zato što počinitelja krimena nisu umiljatošću, snubljenjem, divljenjem ili posipanjem pepelom naveli na to da ne počini takav krimen.

Logika Mikašeku očito nije jača strana. No nedostatak logike on nadomješta bezobzirnim okrivljivanjem sviju koji nisu s HDZ-om puhali u istu tikvu, ili nisu to odglumili, koji su se dapače usudili ne glasovati za arkanđelicu Kolindu ni za nacionalnog anđela čuvara HDZ, nego tamo za nekog „pjevača“, kako posprdno naziva središnju figuru oporbe HDZ-u ako se zanemare likovi iz SDP-a, Možemo i Mosta. U nedostatku zdravog rasuđivanja, člankopisac stalno poseže za teškim riječima. Pokušava nas uvjeriti kako je „duboka država“, glavni neprijatelj HDZ-a, a da u „dubokoj državi“ u tom paklenskom planu služi Miroslav Škoro sa svojim Domovinskim pokretom. Vjerovali ili ne! Evo citata: „Dakako, ne pišem ovo da bih se pravio pametan, već to radim zbog dramatičnog upozorenja da smišljena urota protiv Hrvatske u režiji duboke države koja je izmislila Miroslava Škoru, a kojoj je pomogao zaluđeni desničarski birački puk, može ostaviti nesagledive posljedice na Republiku Hrvatsku i svekoliku naciju… Ključ cijele ove tužne urotničke priče je rušenje Kolinde Grabar Kitarović i to na neviđen način u Hrvatskoj povijesti.“

Krivi su ne oni koji imaju, nego oni koji nemaju vlast i realnu moć 

On dakle govori o „smišljenoj uroti protiv Hrvatske u režiji duboke države koja je izmislila Miroslava Škoru“. Proizlazi da je sve što nije za HDZ lutak na koncu čije uzice poteže „duboka država“, a kojoj pomaže i „zaluđeni desničarki birači puk“, dakle svi koji su glasovali za Škoru, a ne za Kolindu i HDZ. 

Srećom, HDZ je sve na vrijeme prokužio pa nije dopustio da bude izabran čovjek koji je u funkciji „trojanskog konja“ te opake „duboke države“. Nego je uspio da bude izabran pravi i autentični „trojanski konj“ te isti „duboke države“. Na arkanđelicu sekularizirani HDZ nije naime više ozbiljno ni računao, to se zna još od svibnja 2019., te joj je potajno i podmuklo i pomogao da ne bude izabrana ona, nego Milanović. I umjesto da kao „analitičar“ to napokon i otkrije, Mikašek i dalje priča svoje otrcane priče. On zapravo priča otrcanu hadezeovsku priču, po kojoj su za sve u ovoj državi krivi oni koji nemaju i nisu nikada imali ni vlast ni realnu moć, a nisu krivi oni koji i danas imaju i vlast i realnu moć.

A što se Budničine floskule o Škori kao „trojanskom konju“ tiče, ne bi li se s mnogo više argumenata moglo i moralo najprije ustvrditi da je HDZ zapravo onaj pravi, veliki i podmukli „trojanski konj“. Strano tijelo s pogibeljnim sadržajem u utvrdi hrvatskog naroda i hrvatske države? No gdje se takvo što u ’neovisnoj’ Budnici moglo čuti? Njezina je naime zadaća samo vikati: Drž’te vuka! kako bi pozornost odvratila od Plenković-Pupovčeve lisice, koja u potaji čepuša i kolje domaće hrvatske kokoši. Tako i sada: povika je na slogan „Za dom spremni!“, koji nikomu nikakvo zlo ne nanosi, dok bivši četnici bacaju bombe za hrvatske civile, pelješe hrvatski proračun i k tomu kleveću tu istu Hrvatsku stranim diplomatima i svjetskom Židovstvu kao filoustašku.

HDZ je oteo ljepoticu Kroaciju…

A ne bi li mnogo bliže istini bilo i to da je HDZ oteo i prisvojio i samu Kroaciju, poput onoga Parisa, sina trojanskog kralja, koji je oteo i prisvojio Helenu, ženu spartanskoga kralja Menalaja?  HDZ je oteo i obljubio ljepoticu Kroaciju, koja je 1990-ih bila zaručena za Franju Tuđmana. Oteo ju je i bez njezina posve svjesna i slobodna pristanka, i postupno ju doveo u stanje tolike turpidnosti da sada može s njome činiti što hoće. A da bi se utišalo glasove koji joj to žele reći i njezino joj stanje posvijestiti, e, tomu služe uz ostale i društveno-politički radnici Mikašek i Ljubić. I mnoštvo drugih vrlih desničara i domoljuba koji tuku po svakoj nacionalnoj desnici kako bi birače uvjerili je HDZ, suprotno onomu što vide svojim golim očima, jedina korablja nacionalnog spasa od svekolikih joj neprijatelja.

Pa ako je Škoro – s kojega god poticaja – krenuo u oslobodilački pohod kojim bi otetu, u međuvremenu smežuranu i naboranu i iscrpljenu i poludementnu ljepoticu  Kroaciju „vratio narodu“, on je utoliko prepoznat kao izravni protivnik i neprijatelj u redovima podanika HDZ-a kao njezina otmičara. I zato ga se ne će ni pustiti u koalicijsku vlast niti će ga se ostaviti na miru sve dok njegov pokret dovoljno ne oslabi ili posve ne propadne, i dokle on sam ne odustane od ’kontrarevolucionarnog´ pothvata koji je njemu ili njegovima s toliko ’drskosti’ uopće pao napamet.

… a Škoro i desnica nisu ju uspjeli „vratiti narodu“

Druga je stvar to koliki je postotak naroda Škori i njegovim odabranicima uopće povjerovao. Da su on i oni kojima se okružio bili bitno više vjerodostojni, da su umjesto osnivanja vlastite stranke pozvali recimo desne oporbene skupine i pojedince  na sabor ujedinjenja, na kojemu bi se demokratski izabralo vodstvo i dalo ime tom novom – desnom! – domovinskom pokretu, te se zatim formiralo najširu i najkvalitetniju moguću listu, ishod prošlih izbora bio bi neusporedivo povoljniji za sve njih. I za Hrvatsku. A porazniji za HDZ, SDP i ostale produžene ruke i zastupnike interesa domaće i globalne „duboke države“.

No kakva god desna alternativna scena bila, i koliko god nedorasli ili nesložni ili neiskreni bili njezini protagonisti, time nipošto nije aboliran HDZ od vlastite, višestruke odgovornosti. HDZ je naime već više od dva desetljeća taj koji nastoji onemogućiti što opstanak, što autonomiju, što formiranje ičega zdravoga i snažnoga na desnom, republikanskom, pravaškom, nacionalnom, demokršćanskom i haesesovskom dijelu biračko-političkog spektra. Da HDZ, ispražnjen od tuđmanističkog sadržaja, od demokratskih metoda i etičkih mjerila, dopusti profilaciju, jačanje i združivanje takvih snaga, njegov predsjednik-maršal naglo bi počeo nalikovati na kralja Ivana Bez Zemlje. HDZ bi bio ogoljen i sužen samo na krug onih koji su u njemu okupljeni isključivo radi ostvarivanja osobnih i korporativnih interesa ili su ondje raspoređeni po nalogu „duboke države“ odnosno moćnih igrača iz sjene.

Svime što je u HDZ-u „nepopravljivo“ otvara prostor novomu

Budimo posve određeni i pravedni pa recimo: Svime što je u HDZ-u „nepopravljivo“ (a što potkrjepljuju stalno novi ružni događaji i otkrića) otvara prostor novomu. U takvu pukotinu nastalu HDZ-ovim iznevjerama preklani je kao predsjednički kandidat, a lani kao predvodnik oporbe domoljubne orijentacije na izborima za Sabor uskočio Miroslav Škoro. Uskočili su i brojni drugi izazivači: od generala u mirovini, ratnog zapovjednika posebnih policijskih postrojba, Željka Sačića, preko kutinskog dogradonačelnika, negda dragovoljca Domovinskog rata i hosovca, Damira Markuša, zatim legendarnog vukovarskog branitelja i zatočenika srbijanskih logora Stipe Mlinarića Ćipe, od HDZ-a otpalog gradonačelnika Vukovara Ivana Penave, sve do bivše novinarke radikalno domoljubnog i pravedničko-istinoljubivo-lustracijskog smjera Karoline Vidović Krišto, i niza drugih. 

Ljubić i Mikašek svojim trabunjanjima svima njima poriču bilo kakav politički legitimitet. Svode svu zamršenu problematiku na bajku o HDZ-u kao domoljubno-poštenjačkoj Troji, koju se stoga mora svim silama i metodama braniti, i na protubajku o Škori kao lukavo podmetnutom „trojanskom konju“. 

U takvim primitivnim propagandnim kampanjama sva se argumentacija i sva se novinarska ’invencija’ svodi na dokazivanje kako ukupna, k tomu nesložna i kadrovski šarena i neuvjerljiva, hrvatska desnica ne vrijedi ni pišiva boba. A htjela bi detronizirati HDZ u korist hrvatskih neprijatelja, dok je HDZ prva i posljednja crta obrane Hrvatstva. I to ovaj HDZ, sa svim tim anacionalnim dužnosnicima, jugoslavenima, s očevima, djecom i unucima komunizma, sa svim svojim korupcionašima i autoritarcima, a pod ruku s Pupovcem, Miloševićem, Radinom, Krausom, Čačićem i ostalim izravnim potomcima ili baštinicima „duboke države“ još iz doba jugoslavenskog protuhrvatstva, iz doba totalitarne represije i ideološkog bezumlja.

HDZ treba de-konstruirati, a od zdravih dijelova njega i desnice konstruirati novu snagu

Takav HDZ ustrajno brane Mikašek i Ljubić. A takav HDZ trebalo bi pod hitno „rastaviti na jednostavne faktore“. Trebalo bi ga najprije de-konstruirati, a zatim od zdravih ostataka bivšega HDZ-a i od zdravih dijelova umjerene desnice sastaviti nešto novo, jedinstven pokret ili čvrst savez dviju-triju stranaka ili frakcija, od kojih svaka težište stavlja na jedan od triju glavnih stupova buduće Hrvatske: 1) na suvereno hrvatstvo, 2) na unutarnje preuređenje temeljnih odnosa te na 2) demokršćanske odnosno tradicijske vrijednosti i vrjednote koje baštinimo od naših predaka.

A što se tiče neposustale obrane bivše Predsjednice, mora se primijetiti da je ona bila pravi simbol i maskota „nepopravljivoga“ novokomponiranog HDZ-a. I kao takva odlepršala je s te dužnosti i iz hrvatske politike, u kojoj se pukim stjecajem okolnosti uopće našla (zaslugom Ive Sanadera). Ali nije odlepršala u diplomatske vode, u koje ju je uveo Sanader, a zatim ju za njih spasio Stipe Mesića, da bi na kraju postala predsjednicom države zaslugom nekih takvih stranih figura. Odlepršala je u međunarodne olimpijske vode. Ona je po svojoj neautentičnosti, po ispražnjenosti od hrvatskih, katoličkih, etičkih i ostalih sadržaja savršena metafora HDZ-a, koji se uporno hoće pokazati kao i hrvatski i katolički i etičan i human i pravedan i liberalan.

HDZ će titoističku štafetu morati predati autentičnijima od sebe…

Unatoč svemu čime raspolaže, pa i anketnim kućama, HDZ postaje sve slabiji i sve nemoćniji suprotstaviti se svemu onomu što se iza brda valja, a što će njegovo vodstvo dovesti ili do svrgavanja ili do suučesništva u još goremu zlodjelu od ovoga koje je dosad počinio. HDZ-u naime prijeti ’predaja štafete’ (koju on, svjesno „antifašistički“ i titoistički, ali i pročetnički, nosi) onima koji su autentičniji od njega u nošenju takve štafete. HDZ će tu štafetu morati uskoro predati drugima ili se pretvoriti u pravu titoističku stranku. 

Spas za hrvatski narod nije u ljubić-mikaševskom grčevitom i grozničavom čuvanju i branjenju titoističkoga HDZ-a. HDZ, makar i zakićen nacionalnim i katoličkim insignijama, nema niti smije imati monopol na hrvatstvo, na „desni centar“, na pravaštvo, na demokršćanstvo, na europejstvo, još manje na poštenje, a nipošto ne ni „sposobnost“. HDZ nije više niti se smije smatrati ’stožernom hrvatskom strankom’. S njime u vodstvu ne smiješi nam se ni bolja ni sigurnija budućnost.

Istina je i to da nijedna postojeća stranka ni politička grupacija u Hrvatskoj danas ne zavrjeđuje da se za nju ’stavi ruku u vatru’. No unatoč tomu, u mjeri u kojoj HDZ nije ono što bi se od njega očekivalo da bude, legitimno je pravo i boljih i lošijih od njega da mu budu izazivači ili suparnici. Baviti se stalno dokazivanjem da ništa na desnici ne valja, a da je otvorena ljevica zlo samo po sebi, a ne stvarati novu nacionalnu sinergiju znači manipulirati istinom i gušiti svaku mogućnost promjene i obnove.

HDZ treba hitno de-konstruirati, a od njegovih zdravih ostataka i dijelova desnice stvoriti novu snagu 

Ljepotici Kroaciji treba osloboditelj i od nepravih vladajućih i od nepravih opozicijskih što loših zaručnika i ženika, što sebičnih preljubnika, što represivnih otmičara, što drugih egomanskih razbojnika ili izazivača unutarhrvatskih informacijskih ratova. Ako nam je voditi ratove, treba proglasiti novu frontu: na našoj strani moraju se naći, kao i 1990., oni koji su za slobodnu i samostalnu Hrvatsku slobodnih ljudi, ali i oni koju poštuju demokratsko odlučivanje, vladavinu prava i pravde, koji su spremni i odlučni, neovisno o njihovoj dosadašnjoj stranačkoj ili nestranačkoj afilijaciji. 

Proces novog ’miješanja karata’ jedini je naime način koji može do čega novoga i boljega dovesti.

Utoliko, Ljubića i Mikašeka i od njih mnogo krupnije i važnije nositelje crno-bijele hadezeovske apologetike, odnosno glavne stratege HDZ-a, pregazilo je vrijeme. Hrvatska se suočava s vrlo ozbiljnim demografskim, političkim, ekonomskim, socijalnim, sigurnosnim i vrijednosnim ugrozama. Potresa se iznutra i na udaru je izvana. Iz sadašnjih bespuća treba odgovorno tražiti izlaz. Kako? Tako da se nastoji očuvati i obraniti sve što je vrijedno čuvanja, što je zdravo i održivo, na odbacivanju svega što je štetno, što nije održivo, što je rastrojstveno, i što je metastaziralo, te na povezivanju snaga koje su u sebi zdrave.

Ne smije se gušiti proces koji vodi k novoj nacionalnoj koncentraciji!

Izlaz je u novom nacionalnom okupljanju, u novoj koncentraciji kvalitetnih i vjerodostojnih hrvatskih ljudi, skupina, ideja i raspoloživih poluga. Pritom se moraju definirati i poštovati određeni kriteriji. Mora se ići u nužne provjere i odbacivanje ustranu sviju i svega što nije odano ni doraslo ozdravljenju, preustrojbi i revitalizaciji hrvatske države i društva. 

Do te nove nacionalne koncentracije može se doći samo kroz mukotrpan i intenzivan proces. I nijedan dobronamjeran Hrvat ni građanin nema pravo taj proces gušiti ili sprječavati. A nema pravo ni zabijati glavu u pijesak i čuvati ’status quo’, koji ionako nije održiv. Da bi došlo do nove nacionalne koncentracije, nužna je i nova nacionalna katalizacija: provjeravanje, pročišćavanje, lustracija, kristalizacija. 

Drugoga puta doista nema – osim puta u još veću nacionalnu katastrofu.

I  zato je zaista deplasirano i anakrono, pa stoga i kontraproduktivno, a ljudski gledano i žalosno, da itko, kako napisa Mikašek, „kao bager čisti razvaline desnih politika u Hrvatskoj“! Čistiti je doduše potrebno, ali ravnomjerno i posvuda, sine ira et studio, s idejom lučenja pljeve od žita kao vodiljom. U tomu je uostalom i smisao novinarstva, koje po definiciji mora težiti koliko je god moguće objektivnosti i sveobuhvatnosti te kritičkoj provjeri sviju. Novinarstvu je služiti proširenju, a ne sužavanju vidika. Ako takva novinarstva u Hrvatskoj nemamo, nego imamo ’revolveraško’, agitpropovsko, sklono diskreditiranju političkih protivnika ili proglašavanju svih koji o ponečemu drukčije misle od službenih komentatora ’trojanskim konjima’, ’nitkovićima ili ’budalama’, zaista je krajnji čas da i njega napokon omogućimo i što prije stvorimo.

U pitanju je ne samo hrvatska sadašnjost, ili hrvatska prošlost, nego i hrvatska budućnost. Oni koji guše novo nose najveću odgovornost. A nose ju i oni koji stoički šute, oni koji se junače samo na riječima i oni koji priznaju i, po crno-bijeloj matrici, propagiraju isključivo samo jednu od „frakcija“ mogućega i nužnoga šireg saveza. Nastave li tako, ostat će i bez nje jer će bager mnogo veći i jači od Budnice i ostalih strojića iz domaće radinosti svakako doći i poravnati sve pred sobom.

 

 Šiljo/Hrvatsko nebo

 

Facebook komentari

komentara