Damir Pešorda: Gdje smo i što nas čeka
Vrijeme:5 min, 4 sec
Postmoderna je skončala, ali njezino ludo sjeme upravo sada daje plodove. Čudovišta se rađaju u glavama iza nekog snenog prozora, nečujno, a već sutra luduju ulicama, skaču po krovovima. Dubravka Oraić Tolić, uz Viktora Žmegača najveća živuća hrvatska teoretičarka književnosti, u jednoj od najvažnijih hrvatskih knjiga iz toga područja, Teoriji citatnosti, eksplicira kako se destruktivni, protutradicijski naboj prvo ugnijezdio i prevladao u umjetnosti da bi u završnoj fazi provalio u stvarnost u vidu totalitarnih sustava boljševizma, fašizma i nacizma urodivši tako brojnim ljudskim patnjama, zločinima i nezamislivim stradanjima. Ubi ih prejaka riječ, reklo bi se. Tankoćutne pjesnike, poput parafraziranog Miljkovića, ubije njihova prejaka riječ, dok riječi bešćutnih manipulatora i gadova svake vrste ubijaju druge. Ponekada u milijunima.
Posvemašnji postmodernistički relativizam, dehijerarhizacija i inzistiranje na supostojanju više ravnopravnih istina doveli su rasklimavanja potpornih stupova suvremenih zapadnih sustava: kršćanstva, demokracije, tradicionalne obitelji, spolnih uloga, temeljnih ljudskih prava, nacionalnih identiteta itd. Čini mi se da su u međuvremenu ti stupovi već izvaljeni i cijelo je zdanje postalo pokretno i nekamo klizi. Kamo, u propast ili bolju budućnost, to ćemo još vidjeti. Kako su duhovi već odavno pušteni iz boce, postoji više narativa, da u nedostatku bolje upotrijebim tu pretjeranom uporabom već otrcanu riječ, sve jedan fantastičniji od drugoga, sve jedan luđi od drugoga, a međusobno se isključuju. Plodovi postmoderne, kao nekoć plodovi avangarde, iz knjiga, filmova i slika danas kao fantazmagorične realizirane metafore vršljaju našom stvarnošću.
Danas je stanje takvo da svi osjećaju da nešto ne štima, da je nešto otišlo u krivo, međutim nema slaganja oko toga što ne štima i što je otišlo u krivo. Jedni drže da je svemu kriv neoliberalizam kao nova globalna ideologija koja svijet vodi u novi totalitarizam, drugi su uvjereni da spas leži u još više liberalizma i širenju polja novootkrivenih ljudskih i životinjskih prava, trećima su pravi problem tajni urotnici, crno plemstvo, Rothschildi, masoni itd., četvrti već vojuju protiv transhumanizma, peti snatre o malim, izoliranim, samoodrživim zelenim zajednicama… Jednostavno, kako netko davno reče, središte ne drži. A po rubovima niče mrak i pale se logorske vatre, dodao bih.
Želimo li ići po načelu što je bilo dalje, moramo odabrati neki od navedenih narativa kao polazište. Promjene radi, pođimo od postavke da je aktualna pandemija dio globalnog urotničkog plana. Iza svega stoji Bill Gates, George Soros i ostali gušteri, a krajnji im je cilj svesti ljudsku populaciju na zemlji na 500 000 000 ili najviše jednu milijardu, takozvanu zlatnu milijardu. Polazeći od Malthusove davno oborene teorije do suvremene ekološke panike, zlokobni urotnici opravdavaju svoju nakanu brigom za spas planeta i probranog ljudstva na njemu, no jasno je da je iskonsko zlo ono što ih vodi i čemu teže. Kada bismo zlo poimali kao vrstu umjetnosti, Gatesa i njegove mogli bismo zvati larpurlartistima. Tako nekako bi – prihvatimo li rečeni narativ kao polazište – izgledao veliki plan događanja. Naravno, detalji izvedbe ovise od aktualnih događanja u svijetu i mašte teoretičara urote. Možda i mašte urotnika, dodao bi oprezniji skeptik.
Počnemo li stvari sagledavati kroz tu prizmu, mnoge naoko besmislene i nepovezane stvari sjedaju na svoje mjesto. Postaje jasnijom sva ova zbrka oko korone, i Gatesova vježba o borbi protiv korone prije pojave same korone, i plasiranje proturječnih vijesti, i inzistiranje na ”novom normalnom”, i ograničavanje sloboda, i pritisak da se svi cijepe nedovoljno provjerenim cjepivom itd. sve te stvari liježu jedna uz drugu kao opeke u istom zidu. No, zbacimo li sa sebe plašt borca protiv zlih urotnika i zaogrnemo se plaštem beskompromisnog naprednjaka, onda također sve liježe na svoje mjesto, ali na sasvim drukčiji način i s potpuno drukčijim smislom: virus je nov i stoga znanstvenici ponekad govore proturječne stvari o njemu, ali treba vjerovati struci jer jedino se na nju možemo osloniti, novo normalno je za naše dobro, štiti nas od bolesti, a posebno naše stare, to što mjere upropaštavaju naše gospodarstvo, to je također za naše dobro, to što nas stavljaju u kućni pritvor, i to je naše dobro, jer kada ne bi bilo mjera, bilo bi previše zaraženih, a oni bi zagušili zdravstveni sustav te bi došlo do kolapsa itd.
Gledano čisto sa stanovišta narativne logike priče teoretičara urote u ovom slučaju su uvjerljivije, logičnije, čvršće strukturirane, s manje rupa i praznog hoda u pripovijedanju. A i u mnogim drugim slučajevima. Međutim, treba biti pošten i priznati da je i odnos literarnog teksta i stvarnosti same gotovo uvijek takav. Umjetnička istina istinitija je od obične istine. Svijet postaje nepodnošljiv ako nema ključa kojim otključavamo njegove tajne i povezujemo ih u smislen slijed. Taj ključ je uvijek nit vodilja neke priče. Stanje bačenosti u svijet transcendira se nekim osmišljavajućim narativom. Kako u slučaju vjernika u nebeski raj, tako i u slučaju vjernika u zemaljski raj. Kako u slučaju teoretičara urote, tako i u slučaju pretpostavljenih urotnika.
Pravi problem suvremenog svijeta nije to osmišljavanje i transcendiranje, nego nepostojanje središnje, velike, objedinjujuće pripovijesti. Suvremena zapadna društva duboko su podijeljena. Sada, međutim, kao da toj podijeljenosti dolazi kraj. Razvidno postaje da je postmoderna teza o supostojanju više istina poslužila, zapravo, destrukciji središnje pripovijesti zapadne civilizacije, a da se sada na mjesto nastale zbrke, nereda, pobrkanih pojmova i vrijednosti sve isključivije ponovo nameće jedna istina. I to ne konzistentna, nego sklepana od svega i svačega, kao kakav amaterski Frankenstein. Ta se istina nameće medijskom promidžbom, cenzurom, isključivanjem nepodobnih, a u perspektivi, čini mi se, neće biti isključeno ni dobro staro oruđe svih diktatura – nasilje. I da, uživimo li se u priču, u svu tu strku oko korone, američkog i svjetskog trumpizma i antitrumpizma, nadolazećeg kineskog stoljeća i lauda u slavu kineskog kapitalizma, nemogućnosti suvremenih elita da razlikuju muško od ženska, crno od bijeloga, gore od dolje, konja od jednoroga – po načelu što je bilo dalje s priličnom sigurnošću možemo reći da je bilo, to jest da će biti zanimljivo i napeto.
I kada čujem inače simpatičnog Capaka kako se hvali da mi uspijevamo navući šest doza cjepiva iz bočice za pet doza te nam sada iz Pfizera naplaćuju šest umjesto pet doza, oko srca me zazebe što nas čeka u vremenu koje dolazi.
Damir Pešorda/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo
