Gorčina nakon intervjua apostolskog nuncija
Vrijeme:5 min, 9 sec
Prije dva dana apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj Giorgio Lingua dao je intervju „Slobodnoj Dalmaciji
u kojem je između ostaloga rekao:
„Jedinstvo između crkava, jer to je želja samoga Krista, mnogo je važnije od dodavanja novog sveca u liturgijski kalendar. Zbog toga papa Frane nije požurio s nastavkom kanonizacije, nego je radije zamolio dvije dotične crkve da iskoriste to kao priliku za zajedničko proučavanje, pažljivo ispitujući duhovni put zagrebačkog nadbiskupa, bez straha od suočavanja s najdiskutabilnijim pitanjima, bez straha od istine.“
Laički komentar:
Jedinstvo između Crkava koje bi se postignulo na račun Crkve u Hrvatskoj zasigurno ne bi bila želja samoga Krista. A ako je jedinstvo uvjetovano time da Stepinac ne bude kanoniziran zato što to želi Srpska pravoslavna Crkva, to zasigurno nije put k jedinstvu, nego pristajanje na ultimatum. Sumnjam da je papa Franjo zaustavio kanonizaciju, a još više da je „zamolio“ Crkvu u Hrvata da ju iskoristi kao prigodu za zajedničko proučavanje Stepinčeva duhovnog puta. Ona naime nema tu više što proučavati. Vjerojatno je za to zamolio samo Srpsku pravoslavnu Crkvu, no ona nije s ničim potkrijepila svoje protivljenje, ni odustala od prijašnjih neutemeljenih optužaba. Ali je, ako je vatikanski diplomat Lingua pouzdan tumač, očito dosegnula svoj cilj.
U nemogućnosti da se ponašanje SPC-a ičim argumentiranim opravda, sada se posegnulo za „ekumenizmom“ kao pokrićem za sve nelogičnosti koje su se uplele u postupak kanonizacije bl. Alojzija, koji je praktički već bio pozitivno završen u skladu s propisima i pravilima unutar Katoličke Crkve. Izostalo je samo (Papino) proglašenje.
„Vjerujem da se blaženi Stepinac može smatrati mučenikom jedinstva jer, u biti, ono što se od njega tražilo bilo je da se odvoji od zajedništva sa sveopćom Crkvom kako bi osnovao nacionalnu crkvu.“
Laički komentar:
Papa Ivan Pavao II. proglasio je 3. listopada 1998. Stepinca blaženikom jer „je odvažno izložio vlastiti život radi svjedočenja za Evanđelje i za jedinstvo [Katoličke, op. MO] Crkve“, a ne za jedinstvo sa Srpskom pravoslavnom Crkvom.
„Ako, dakle, neka kanonizacija, umjesto promicanja jedinstva, riskira stvoriti još više sukoba, bolje je ne žuriti i pričekati da vrijeme sazre.“
Laički komentar:
Da je tako mislio Ivan Pavao II., premda i sam ekumenski orijentiran, nikada ga ne bi proglasio blaženikom. A kada je to učinio, nije nastao još veći sukob, nego je sve ostalo isto: Srpska pravoslavna Crkva prije i poslije proglašenja pa sve do danas ostala je tvrdokorno i beskrupulozno na svojim stajalištima. Dakle, ako se nje bude pitalo, vrijeme za kanonizaciju ne će nikada sazrjeti.
Nuncij je u intervjuu uglavnom ponovio stajalište koji je njegov šef, kardinal državni tajnik Svete Stolice Pietro Parolin iznio u intervjuu „Glasu Koncila“ od 20. rujna 2020., u kojem je rekao:
„Sveti Otac želi da kanonizacija kardinala Stepinca bude trenutak zajedništva za čitavu Crkvu, a ne razlog sukoba ili suprotstavljanja. Smatram da je u srži o tome riječ. To zahtijeva strpljivost i od Crkve u Hrvatskoj, koja, naravno, s velikom zebnjom i s velikom željom iščekuje tu kanonizaciju:“
Laički komentar:
Kada kaže: „Sveti Otac želi da kanonizacija kardinala Stepinca bude trenutak zajedništva za čitavu Crkvu…“, na što misli kardinal Parolin? Na što misli kada kaže „za čitavu Crkvu“? Ako misli na jedinstvo svih kršćana, valjalo bi podsjetiti da je papa Benedikt XVI. 20. siječnja 2010. u svojoj katehezi rekao: „’Samostvoreno’ jedinstvo bilo bi ljudska tvorevina, ali mi želimo Božju Crkvu, koju će stvoriti Bog, koji će, kada bude to htio i kada mi za to budemo spremni, stvoriti jedinstvo.“
I nunciju i državnom tajniku bilo je nelagodno govoriti o odgađanje kanonizacije bl. Alojzija jer su svjesni neuvjerljivosti svojih argumenata i da je sve to veliko poniženje i velika nepravda za cijelu Crkvu u Hrvatskoj. To ne opovrgavaju ni katolička hijerarhija ni katolički vjernici hrvatskog jezika, koji pokušavaju zatomiti svoju gorčinu zbog ljubavi i vjernosti prema Crkvi kojoj pripadaju i kako bi poštovali oporuku samog Stepinca („Vjernost, dakle, Crkvi Katoličkoj, do groba!“), a i zato što ne žele da ovu sramotu iskorištavaju „unutarnji i vanjski neprijatelji“ Crkve, koji su uglavnom i neprijatelji hrvatskog naroda.
No mi Hrvati katolici davno smo naučili biti „strpljivi“ i ne očekivati previše ni od koga, pa ni od Svete Stolice. Radije se ravnamo po biskupskom geslu našeg blaženika: „U Tebe se, Gospodine, uzdam! – In Te, Domine, speravi!“ Nismo naime zaboravili kako su mnogi crkveni dostojanstvenici i Stepinčevi suvremenici na Zapadu, i u samoj vatikanskoj Kuriji, bili svojedobno vrlo umjereni u obrani svoga brata u Kristu.
Ne zaboravljamo ni sve političke biskupe i neke kardinale Kurije koji su, glasnije ili tiše, kritizirali Stepinca i izjavljivali da je on “neobranjiv”. Nismo zaboravili ni beogradski Protokol iz 1966. – o ponovnoj uspostavi diplomatskih odnosa između Svete Stolice i SFRH –, koji je, koliko god ga se nastojalo opravdati uzvišenim razlozima, bio moralna kapitulacija. Nismo zaboravili…. I nećemo zaboraviti ni ovo, pa ni kad Stepinac bude kanoniziran.
No sve su ovo samo laička razmišljanja, koja se mogu sudariti s onom otprije nam poznatom: „Vi ne razumijete“. No dobro, možda i ne razumijemo, ali svakako osjećamo. A nakon ovog intervjua osjetili smo gorčinu i poniženje.
Još dvoje mora se, uzgredice, napomenuti.
Prvo: Neka političari koji su se zauzimali za Istanbulsku konvenciju i slične antropološke mine koje nam se postavljaju pod katoličke noge, čak i ako su vitezovi Svetoga groba jeruzalemskoga, u svojim eventualnim sastancima sa stranim visokim vatikanskim ili drugim stranim dužnosnicima njih ne pitaju za Stepinčevu kanonizaciju. Pitaju li ih, to samo može pogoršati stvari, a neće im pomoći da se u domaji prikažu velikim katolicima; mi ih naime dobro poznajemo.
Drugo: Ako i u ovo doba „novog normalnog“ vrijedi „Vox populi, vox Dei“ (glas naroda glas je Božji), neka svi (nad)biskupi pozovu vjernike da dođu 3. listopada 2021. na misu za godišnjicu Stepinčeve beatifikacije u Mariji Bistrici. I čim spomenu Stepinca, nas milijun vikat će: Santo subito! Poslat ćemo snimku i papi Franji, da vidimo hoće li postupiti na isti način kako je postupio s Ivanom Pavlom II., za kojega je odmah nakon smrti narod počeo vikati: Santo subito!
Valjda smo i mi Hrvati „narod“.
(MO)/Hrvatsko nebo
