Nataša Božinović: Uporni ideološki fanatizam filmske branše

0

 

 

 

Prošle godine sam pisala o nagradi Zlatni studio s „bogatom“ tradicijom još od davne 2018. godine. Da bi toj novokomponiranoj nagradi priskrbili dašak autoriteta vezana je uz Vjesnikovo izdanje tjednika Studio iz 1964.. Danas je Studio podlistak Jutarnjeg lista. Nagrada se dodjeljuje u pet kategorija: film, televizija, kazalište, glazba i radio. S obzirom da su mnoge karijere i uloženi trud podloga nominaciji nezahvalno se baviti konkretno time te sasjeći dobru volju i trud, ali loša volja u određenim slučajevima je preplavila i odredila smjer konačnog proizvoda da je društveno nužna potreba ukazati na to. Iz čisto ekološke perspektive dužnost je svakoga građanina da ukoliko se dogodi istovar otpada na lokaciji nepredviđenoj za to, da prijavi i da stručno osoblje sanira nastalu štetu. Primjerice film Glas koji je trebao biti istovaren u strogo intimnoj kućnoj produkciji (žena, roditelji), doživio je višestruke promocije, te nominacije spomenute nagrade. Ugledna nagrada Zlatni studio, a i javna HTV s prikazivanjem ovoga filma 2. 01. 2021., postaju tako lokacijom za istovar otpada. Naravno šteta je višestruka jer je teško bilo što kvalitetno probrati ako su smjernice nagrade malograđanski kičeraj. A film Glas upravo je to. Jeftini kičeraj propale skojevske generacije. Prvo da spomenem onu njihovu legendarnu: koliko se vrtića HAVCovom lovom moglo izgradit da su se mimoišli filmovi poput Glasa. Točnije: koliko bi hrvatska filmska produkcija da nije pod opankom te malograđanske, jugoslavenski orijentirane mafije do sada proizvela kvalitetnih umjetničkih ostvarenja.

Da je ta branša ideološki klaustrofobična, govori i vijest o filmu Adam (2018.), kojega je HAVC zanemario jer je branitelj pozitivac. Film je tako postao neželjeno dijete, te brutalno maknut s državne sise, ali izgleda da uspješno pohodi međunarodne festivale i prima nagrade. U nas nitko ni čut za Adama, iako imamo nagrada k’o gljiva poslije kiše. Za ne pogriješiti, sve su jednogodišnje poput Oskara.

Ali Oskar je druga priča. Svjetska produkcija je golema te je teško između toliko kvalitetnih uradaka izabrati najkvalitetniji. I tu nažalost ima sve više ideološki ograničenih smjernica. Biraju se filmovi s temom holokausta, Afroamerikanaca, rodno podobni, ali bar imaju kvalitetu. S obzirom da smo mala zemlja i da imamo vrlo malu produkciju, uzor bi nam trebale biti manifestacije tipa OI i SP u nogometu koje idu svake četiri godine. Kod svih kulturnih i medijskih ostvarenja općenito. Primjerice, je li red da baš svaka scenska ad hoc zvjezdica stvorena u nekome tv showu, dobije Porina i da stane uz bok jednom Oliveru, Josipi Lisac?! Pa valjda bi prorijeđenost nagradnih manifestacija utkala put kvaliteti. Gomilanje otpada ne možemo izbjeći ni kada su u pitanju prirodne katastrofe. Sve gubi smisao. Dobrotvorne organizacije se multipliciraju. Potres postaje tržište gdje se humanitarci bore za prestiž i medijsku pozornost. Teško je razaznati u moru lažnih informacija tko su humanitarci, a tko šminkeri. Užas! Apokalipsa tjelesnog i duhovnog.

Glas Ognjena Sviličića je sigurno jedan od gorih hrvatskih filmova i jedan od gorih Sviličićevih filmova koji su u najbolju ruku osrednji. No i ti osrednji su vrlo hvaljeni tako da se može reći da mu nikakva suvisla kritika neće štetiti. Radi se o renomiranome redatelju. Sasvim slučajno hrvatskom. Ovih dana pretenciozno, poput svojih filmova, najavljuje predavanja na srpskom jeziku. Samo taj detalj pokazuje djetinju nezrelost, komiku usahlog borca usred demokracije gdje mu ne prijeti nikakav progon. Prijeti mu samo kojekakva nagrada. I sami taj detalj infantilnog bunta da će studentima održavati predavanje na srpskome, svojevrsni je trailer Glasu. Iznimna je jednakost redateljske osobnosti s filmom Glas. Potkapacitiranost sposobnosti analize društvenih kretanja vrišti iz svih kutaka fiktivne Sviličićeve zajednice. Zajednica je katolički internat koji dočekuje dječaka-mladića Gorana, pruža mu utočište dok majka odlazi zarađivati u inozemstvo. Goran je ateist, ali o tome ništa ne zna. Jednako tako ne zna ni o katolicizmu, ali bira ateizam. Bira ga u ustanovi koja mu daje smještaj i hranu, pa iako se redatelj trudi pokazati lik Gorana kao inače mirnog čovjeka, sama glupost takvoga stila nepoštivanja sredine koja te prima, je iritantna i bespotrebna kao uostalom i cijeli film. Sviličićev film je iako minimalistički rađen, kičast u punini snobovske zatucanosti malograđanske klase iz doba bivše države. On slijedi određene postulate. Nije izmislio toplu vodu. Ali i ta sljedba mu je mlaka, dosadna, neuvjerljiva i za spomenutu njegovu klasu, a kamoli za misleće ljude. Postulati su slijedeći: Crkva je loša. Ako je i dobra, to je samo privid. Svojom lukavošću te želi uvesti i zavarati poštenu inteligenciju. Crkva je licemjerna jer njeni dječaci psuju, gledaju porniće, a uredno se mole prije ručka. Papa Ivan Pavao 2. je negativac (ističe se citat gdje on upozorava na izmjenu europskih vrijednosti dolaskom migranata), a Franjo pozitivac.

Mladi glumac utjelovivši lik Gorana, samo slijedi narativ filma pa ga je teško odvojiti od čvrstog zagrljaja Sviličićeva uratka, ali nagradi Zlatni studio je i to pošlo za rukom. Nominiran je za najboljega glumca. Ravnateljica internata je bošnjačka glumica. Kao u dobrim starim SFRJ filmovima ubacuje par srpskih riječi, ali to je očito šlag na tortu kako samome Ognjenu, tako i žiriju Zlatnoga studija, te i ona nađe mjesto među nominacijama. Čitavi film se nalazi i u nominaciji za najbolji film.

Mogu shvatiti da se čovjeku u određenoj mladoj, vrlo mladoj i neobrazovanoj dobi, dobi kad bi više mijenjali svijet, a manje čitali, javlja nekakav bunt spram licemjerja i društvenih nepravdi, te on reagira sa sklonošću komunističkim idejama, ali Ognjenu je pola stoljeća.

Ako nije ništa skužio konzumiranjem raznih kulturnih proizvoda, ono bar iz iskustva pada komunizma i rata koji nas je zadesio. Ali ništa. Prazna ploča na kojoj partijski komesari negdje iz 50ih ispisuju svoje stereotipne propagandne tričarije, a iste Ognjenu odzvanjaju i sedamdeset godina after. Rezultat je Glas. Jedinu nagradu koju može dobiti je nagrada najlošijega do sada viđenog ideološkog pamfleta. Jer i kao ideološki pamflet nije uspješan u prokazivanju ni vlastita izmišljenog licemjerja Crkve. Ostalo je sve na jadnom liku, momku Goranu da svojim „neznanjem“ utka put sljednicima neznanja. Poučeni iskustvom gdje je šund Dnevnik Diane Budisavljević poharao sva odlagališta nagrada velikim uspjehom, pa tako i Zlatni studio prethodne godine, moguće je da se i Glasu dade glas. Znat ćemo to 20. veljače. Ipak, nadam se da će žiri u ovome slučaju biti naklonjen više svome kredibilitetu. Taj pubertetski bunt 2020. spram ustaškog režima (’41.-’45.) koji se materijalizirao u filmu Dnevnik D. B., te poharao čitavu našu nagradodavačku i mainstream scenu (k’o da Domovinskoga rata nikada nije ni bilo), je valjda u godini katastrofe, napustio njihova srdašca te ih ispunio sadržajima bitno važnijima za umjetnički izričaj jer ideološki okovi nisu krila da se brže leti, nego, vidjeli smo u Dnevniku i Glasu, da se potone do samoga dna.

Nataša Božinović

Hrvatski tjednik 14. siječnja 2021. godine

Hrvatsko nebo

 

Facebook komentari

komentara