Šiljo: Ima li više smisla baviti se hrvatskom desnicom?

1

 

 

 

… Ne želi se time sugerirati da treba stvarati revolucionarne, terorističke ili ekstremističke organizacije, stranke ili pokrete. Samo se želi pokazati kako je u svakom prijelomnom trenutku povijesti (a ovo što se u svijetu događa posljednjih godina nipošto nije potvrda stabilnosti ni predvidivosti), pa i u mnogo manje prijelomnim i presudnim trenutcima, važno imati neku čvrstu, autentičnu osnovu na koju narod može računati, jezgru ili skupinu oko koje može doći do nove nacionalne koncentracije i koja može dati potrebni doprinos ili pokušati preuzeti odgovornost za sudbinu političke zajednice. Naravno, svatko dobronamjeran želi da oni iz te jezgre koji eventualno preuzmu vlast ili udio u njoj budu što čestitiji, kvalitetniji, odlučniji i dosljedniji, a što manje diktatorski, samovoljni, pokvareni, bezobzirni ili nesposobni. Tu ulazimo i u područje morala, ljudskih karaktera, stanja svijesti i nacionalnih ideala – o čemu se još više nego o samoj politici mora javno razmišljati i na čemu treba svojski raditi.

Zagreb – Vidikovac, 17. siječnja 2021.

 

Jedan pratitelj jedne zatvorene skupine na društvenoj mreži koju mnogi ovih dana napuštaju napisao je povodom današnjeg gostovanja Miroslava Škore kod Aleksandra Stankovića, u emisiji Nu2, na HTV1, ovaj komentarčić: „besmisleno je više komentirati našu ’desnicu’ … ne znaš tko je veći egoist. Nikad ništa od njih“.

Je li Škoro dao „lijevi žmigavac“? Je li njegova stranka uopće „desnica“?

Istodobno, jedan prozelitski prohadezeovski kolumnist požurio se odmah nakon emisije ’razobličiti’ Škoru, zaključujući iz rečenoga da je „Škoro u Nu2 dao lijevi žmigavac“. U smislu spremnosti na koaliranje sa SDP-om.

Istina je, Škoro nije otklonio opciju neke buduće koalicije sa SDP-om, što i nije čudno znamo li kako se Plenkovićev HDZ ponio nakon izbora prema DP-u. Osim toga, samo fanatici ili korisnici ili plaćenici HDZ-a mogu i dalje trubiti o tomu da bi HDZ bio bitno „desniji“ od HDZ-a. To su, uglavnom, tempi passati. Iako je istina i to da nas vodeći SDP-ovci svaki put iznova šokiraju svojim ljevičarsko-ekstremističkim izjavama koje mnogi Hrvati i katolici s pravom doživljavaju kao prijetnje i kao provokacije koje mnoge i dalje „tjeraju“ da se drže makar i ovakvog HDZ-a. SDP očito služi HDZ-u kao politička baba-roga i pomaže mu držati toliko puta izgirane hdz-ovce na okupu.

Predsjednik DP-a i ovaj put propustio je (u prijašnjim izjavama branio se od atributa „desničar“) ustvrditi da su on i stranka koja je u svom nazivu „zaštićena“ njegovim imenom i prezimenom uopće „desnica“. Zanemario je i nacionalnu orijentaciju; previše toga do čega je njegovim ozarenim pristašama bilo lani stalo nije ni spomenuo. Nije se dakle moglo razabrati iz cijele emisije ni njegovu orijentaciju u nacionalno-državnom, ni u vrijednosnom ni u ideologijskom smislu, a kamoli recimo neki suvisao, recimo kršćansko-demokratski, pristup u preuređivanju unutarnjih ekonomsko-socijalnih odnosa, ili volju i sposobnost za razlučivanje politički bitnoga od politički nebitnoga.

Kako do ’prave nacionalne opcije’?

Spomenuti prohadezeovski kolumnist imao je za cilj odnosno zadaću što ju je dobio od onih za koje „druka“ unaprijed pretkazati i gašenje zvijezde Karoline Vidović Krišto. E da ne bi tko slučajno pomislio da je sada, kada Škorin Domovinski pokret blijedi i pokazuje se kao sve više nerazvidan i dezorijentiran, tandem Vidović Krišto – Vrkljan postao ’pravom nacionalnom opcijom’ odnosno najnovijom, možda posljednjom slamkom spašavanja one čvrsto domoljubne i vrijednosno i ideološki određene linije nacionalne politike, u koju mnogi bijahu s pojavom novog „Pokreta“ opet (naivno) povjerovali.

Šiljo nema namjeru predviđati što će se u tom isječku stranačko-personalnih politika u Hrvatskoj dalje događati, nema ’staklenu kuglu’ i ne smatra da je bilo kojem čovjeku moguće sa sigurnošću predviđati budućnost. Ili znati o svemu sve. Isto tako, razvidno mu je već dugo kako se – nakon posljednjeg donekle uspjelog, ali naposljetku prije 5-6 godina ’pofurenog’ i posve zamrlog pokušaja s „Hrvatskom zorom“ – na hrvatskom obzorju ne pojavljuje prava desno-nacionalna, razborita i odlučna, iskrena i dosljedna, a pogotovu programski, kadrovski i organizacijski kvalitetna opcija. Jedina takva opcija koja je, teoretski, mogla na zdravim temeljima nastati bila je zapravo opcija PHB-a. No ona od samih Hrvata nije prihvaćena, iako im nije ni najmanje mrska, naprotiv. Točnije, bila je ignorirana, nepriznavana ili opstruirana iz raznih razloga, a ponajviše stavom i držanjem onih Hrvatica i Hrvata koji su bili osobno pozvani da se uključe u jezgru stvaranja onoga što bi tek na pravim osnovama trebalo samo sebe uspostaviti. Što bi trebalo vlastitom pameću, rukama i sredstvima stvoriti onako ’kako Bog zapovijeda’.

Čini se da je Hrvatima neusporedivo draže birati između (medijski) ponuđenoga nego vlastitim rukama i po vlastitoj volji što novo i bolje mukotrpno graditi od samog temelja.

Autentičnost – istovjetnost onoga što se čini s onim što se misli i osjeća

Upravo to da stranke ne nastaju onako ’kako Bog zapovijeda’ jedan je od glavnih razloga što ne nastaje ništa što je u sebi dovoljno zdravo, uravnoteženo, čvrsto i domišljeno, a što bi moglo ugroziti uspostavljene političko-ekonomske odnose – ne destruktivno ni s vikom, demagogijom ni lažnim predstavljanjem, nego kao autentično. To je i jedan od glavnih razloga da se ono što već fragmentarno postoji ne uspijeva povezati, složiti ni združiti na pravim osnovama, odnosno ni na kojim osnovama, što je još niža razina kakvoće od združivanja na pravim osnovama.

Što se hoće reći grčkom riječju „autentično“, umjesto hrvatskom „vjerodostojno“, koju je za niz sljedećih godina kompromitirao i lišio uvjerljiva sadržaja predsjednik HDZ-a i Vlade unatrag 5-6 godina, mr. sc. Andrej Plenković. Hoće se reći kao prvo i osnovno to da – kao i svaki pojedini čovjek – i stranke, pokreti i savezi moraju kao temeljnu kakvoću imati istovjetnost onoga što (vodeći) ljudi u njima misle i osjećaju s onim što javno proglašavaju, što zastupaju i što čine. Na žalost, hrvatska politička pozornica krcata je ljudima koji nisu „autentični“, kod kojih riječi, programi i postupanja ne proizlaze iz onoga što doista u sebi jesu, nego koji se uživljavaju u uloge za koje u danom trenutku procijene da im mogu donijeti bodove na medijsko-političkom tržištu. Ili u uloge koje ima je tko drugi dodijelio.

Tko je sve u službi „duboke države“ odnosno planiran i odobren od establišmenta?

Začuđujuće je s koliko je blagonaklonosti A. Stanković danas postavljao pitanja M. Škori, s koliko razumijevanja, neprotivljenja i nepostavljanja neugodnih pitanja. Bez obzira na to što današnji gost te emisije doista mislio, osjećao i htio, ako to i on sam zna i ako je to u ozbiljnom smislu riječi ikada i znao, takvim odnosom pokazao se je kao prihvatljiv establišmentu, još se više u nj integrirao, uklopio. Nije doduše priznao da je i on i njegov pokret proizvod „duboke države“, nego je vratio tu lopticu voditelju, a ovaj je, kao u šali, nakon 2-3 sekunde razmišljanja, javno priznao da on, Aleksandar Stanković, i njegova dugo godina trajuća, ’kultna’ emisija „Nedjeljom u 2“ jesu sastavni dio „duboke države“. Stranke se mijenjaju – a „duboka država“ ono je što ostaje isto, pa tko i Stankovićeva politički vrlo utjecajna emisija. Koja politički i vrijednosno usmjeruje znatan broj gledatelja, koja zanemaruje jedne, a poziva, promiče i reklamira druge (sjetimo se višekratnih pozivanja dr. Bože Petrova onda kada je Most imao poslužiti stvaranje ne ’velike’, nego mega-koalicije ljevice, desnice i Mosta koji ih kao posrednik drži u vladajućem savezu) te održava u svakom pojedinom trenutku poželjne odnose među strankama i igračima koje je establišment odabrao i odobrio.

Nedvojbeno, i ta emisija i mnogo toga drugoga ima za skriveni cilj projektirati buduće razvoje i postotak popularnosti među igračima i strankama: komu palac gore, komu palac dolje, a komu za sada ni gore ni dolje. U ovom trenutku to je osobito važno s gledišta područnih i mjesnih izbora, koji s po zakonskoj odredbi održavaju treće nedjelje u svibnju. Na njima će se naime provjeriti smiješi li se budućnost HDZ-u ili se smiješi nekom još ljevijem ansamblu. Točnije, na njima se možda odlučuje i sudbina samoga Andreja Plenkovića, koja bi u slučaju izbornog neuspjeha mogla i za nj osobno biti vrlo neugodna.
„Duboka država“ održava na izborima unutarnje provjere i vrši revizije. Ali najvažnije joj je da nitko neplanirani, neodobren ili nekontroliran ne ostvari veći uspjeh, nego da većina mandata pripadne onima koji ne će ugroziti etablirani sustav raspodjele vlasti i moći.

Izbori za Grad Zagreb velika su i nova kušnja i provjera autentičnosti za sve

Hoće li Zagrebčane još četiri godine usrećivati prezreli Milan Bandić, to je sada sržno pitanje. Ili će ga smijeniti doduše nedozreli Tomislav Tomašević, koji zacijelo ne će ugroziti etablirani nered, iako bi mu mogao dati anarhističko-ljevičarski pečat i nanijeti drukčije štete od onih koje nanosi Bandić?

Hoće li možda uspjeti neki dosad još nepoznati ’džoker’ HDZ-a i SDP-a (što je sve manje izgledno)? Ili će možda u korist Bandića svoju rolu odigrati i sam Škoro, kandidira li se za gradonačelnika i time pridonese razbijanju biračkoga tijela nezadovoljnoga gradonačelnikom. No izbornim debaklom Škoro bi ugrozio i svoju daljnju političku karijeru – to je ono što ga najviše muči. Ili možda ono u čemu vidi prigodu da se nekako spasi od politike, u kojoj za sada financijski više gubi nego što dobiva.

Aktualni zagrebački gradonačalnik svojim nastupima kod mnogih izaziva već i sažaljenje (no nisu bitni osjećaji, bitni su interesi i izborni inženjering). No ako i bude opet izabran, važno je svakako i to kako će se novoizabrani zastupnici s liste DP-a držati u Gradskoj skupštini, u kojoj će Bandić ili tko već bude izabran za gradonačelnika morati nekako ’skuckati’ apsolutnu većinu, da ga Skupština ne bi svaki čas blokirala i opstruirala. Hoće li toj recimo Bandićevoj ili Tomaševićevoj koaliciji i Škorini izabrani zastupnici pomoći da dosegnu prevagu u Gradskoj skupštini? Kao što su i „desničarski“ zastupnici Nezavisnih za Hrvatsku (Hasanbegović i Esih i Jonjić) davali rame uz rame s omraženim Plenkovićevim i Mikulićevim hadezeovcima potporu tom istom Bandiću – sve dok nisu odlučili odmaknuti se od njega e da bi se bolje plasiraju na europskim izborima (što im ipak nije pošlo za rukom, i zbog čega su zatim Hasan i Bruna i raskolili svoje dotad idilično savezništvo – u koje su mnogi naivni domoljubi polagali velika očekivanja)?

Ne treba zaboraviti da će Poglavarstvo i Skupština grada Zagreba, osim 12 milijarda proračunskih kuna u sljedećoj godini i nebrojenih drugih redovnih ovlasti i transakcija, imati sljedećih godina na raspolaganju i velika državna i Unijina sredstva za obnovu onoga što je u gradu porušeno ili oštećeno u potresima. A kad je već u pogledu promuklog i kompromitiranog Bandića spomenuto sažaljenje, sažaljenje u smislu političke izgubljenosti izazvao je svojim nastupom i M. Škoro. Očito je da ’duboka država’ ima neki plan s njima, a očito je i to da on ne pokazuje nikakav radikalizam u smislu spremnosti na korjenito mijenjanje postojećih odnosa po kojemu bi se on osobno ili njegova stranka razlikovali od logike establiranih ili od onoga beskrvnoga i bezidejnoga čega još ima na domaćemu političkom talonu (=ostatku karata nakon dijeljenja).

Tko će preuzeti vlast ako nadođe nezaustavljivi novi plimni val?

Koliko god, dakle, stanje hrvatske desnice odnosno hrvatske politike općenito izgledalo sumorno, ipak ima razloga baviti se ne toliko „desnicom“ ili „alternativnim“ strankama, koliko samom idejom nacionalne desnice odnosno nacionalne politike. Nitko od nas ne zna što se sve može događati u sljedećem razdoblju. Unatoč svoj ’uvezanosti’ i ’umreženosti’ moćnih ljevičarskih i bivših desničarskih sudionika vladalačko-vlasničke zgrade koja se zove Hrvatska, a u kojoj prebiva sve manje ’podstanara’ (demografski gledano), znamo da se u povijesti mnogo puta pokazalo kako mogu najednom nadoći krize u kojima i moćni preko noći onemoćaju. Tako je i Jugoslavija, koja je raspolagala nevjerojatnom količinom moći i organiziranih režimskih snaga, bila preplavljena velikim valom promjena započetih u Europi 1989. Tada je bilo presudno koje će nove snage, ili koje će stare snage u nekim novim formama, preuzeti vlast u dotadašnjim federalnim jedinicama – u republikama i autonomnim pokrajinama.

Uzmimo i primjer s raspadom Kraljevine Jugoslavije. Sve dotadašnje strukture bile su za nekoliko dana svrgnute, vojska i sve ostalo raspalo se, i samo je bilo pitanje tko će preuzeti vlast u novoproglašenim političkim zajednicama. U Zagrebu, u novonastaloj NDH, vlast je odbio preuzeti dr. Vladko Maček, vođa HSS-a, stranke izrazito najpopularnije u hrvatskomu narodu. Tada je vlast preuzeo dr. Ante Pavelić, vrativši se kao vođa ustaškog pokreta iz emigracije. Njegova „Ustaša – hrvatska revolucionarna organizacija (UHRO)“ imala je glavnu bazu u talijanskim logorima, u kojima je dugo bila u nemilosti odnosno u zatočeništvu. No kada su Hitler i Mussolini, nakon vojnog puča u Beogradu u režiji i uz financijsku potporu britanske diplomacije i obavještajne službe 27. III. 1941., odlučili napasti Jugoslaviju i razbiti ju kao državu, ustaše su najednom postali i Hitleru i Mussoliniju jako potrebni, jer nisu znali komu predati vlast u Zagrebu. Talijanske vlasti na brzinu su prikupljale raštrkane ustaše (njih 150 do 350, po različitim procjenama), u Pistoi ih opskrbile oružjem te kamionima prebacile u Hrvatsku, pošto su talijanske postrojbe već bile zauzele dijelove Slovenije i Hrvatske. Nekoliko stotina aktivnih ustaša preuzelo je tada svu vlast u novostvorenoj državi. Prethodno su u raznim dijelovima Hrvatske organizirani domoljubi i sami preuzimali područnu vlast, razoružavali jugoslavenske vojnike i žandare, stvarali zametke vlastitih oružanih snaga i drugo.

Slično se dogodilo 1945. Tada su svu vlast u obnovljenoj Jugoslaviji preuzeli pripadnici Komunističke partije Jugoslavije, kojih je g. 1941. bilo svega tri do četiri tisuće, ako i toliko. Sve druge stranke i opcije stavljene su 1945. ’ad acta’, zabranjene, izigrane, uništene, rastrojene, ili su im vodstva prebjegla u emigraciju. Razmjerno malobrojna jezgra komunista iz 1941. okupljena oko Tita praktički je od 1944.-1945. vedrila i oblačila 45 godina, koliko je potrajala njihova Jugoslavija.

Hrvati moraju biti budni, mudri i odlučni, makar i bio nevelik broj takvih i u tomu složnih, te ne odustajati od svojih ideala

Ne želi se time sugerirati da treba stvarati revolucionarne, terorističke ili ekstremističke organizacije, stranke ili pokrete. Samo se želi pokazati kako je u svakom prijelomnom trenutku povijesti (a ovo što se u svijetu događa posljednjih godina nipošto nije potvrda stabilnosti ni predvidivosti), pa i u mnogo manje prijelomnim i presudnim trenutcima, važno imati neku čvrstu, autentičnu osnovu na koju narod može računati, jezgru ili skupinu oko koje može doći do nove nacionalne koncentracije i koja može dati potrebni doprinos ili pokušati preuzeti odgovornost za sudbinu političke zajednice. Naravno, svatko dobronamjeran želi da oni koji preuzmu vlast ili udio u vlasti budu što bolji, čestitiji, kvalitetniji, odlučniji i dosljedniji, a što manje diktatorski, samovoljni, pokvareni, bezobzirni ili nesposobni. Tu ulazimo i u područje morala, ljudskih karaktera, zajedništva, svijesti i nacionalnih ideala – o čemu se još više nego o samoj politici mora razmišljati i na čemu treba svojski raditi.

Ne smije se narod, ma koliko bio podčinjen, ostaviti bez makar nukleusa nečega budućega što bi moglo biti doraslo nekom budućem izazovu odnosno nekoj budućoj prigodi!
Eto, to je jedan od glavnih razloga da se – unatoč svim dosadašnjim razočaranjima i svoj nemoći većine hrvatskog naroda da se politički emancipira i da preuzme vlast u ruke svojih autentičnih predstavnika i vodstava – moramo i dalje baviti i desnicom i hrvatskom politikom i ukupnim nacionalnim i globalnim zbivanjima i procesima. Hrvati moraju biti budni, mudri i odlučni, makar i bio nevelik broj takvih i u tomu složnih, te ne odustajati od svojih ideala – akoprem u samoj politici i na pozicijama vlasti i moći stanje i ne nudilo podlogu za vjerovanje u realne izglede za ostvarenje hrvatskih nacionalnih, socijalnih, vjerskih i općeljudskih ideala.

Šiljo/Hrvatsko nebo

 

Facebook komentari

komentara