IZ STRANOG TISKA Mihael Martens F.A.Z.: Umjesto članstva u Europskoj uniji – međučlanstvo u Europskom gospodarskom prostoru?

0

 

 

U članku pod naslovom „Sudjelovanje bez utjecaja na donošenje odluka“ komentator uglednog njemačkog dnevnika Frankfuter Allgemeine Zeitung, Michael Martens, razmatra europske opcije za sljedeće desetljeće zemalja koje Europska unija službeno naziva članicama „Zapadnog Balkana“, a naziva ih se i „balkanskom šestorkom“ (BiH, Crna Gora, Srbija, Sj. Makedonija, Albanija i Kosovo). Donosimo cjelovit prijevod tog teksta, u kojem se ide jedan korak ispred službenih stajališta, obećanja i predviđanja. A taj korak naprijed zapravo bi bilo dizanje ruku od članstva u Europskoj uniji za najmanje deset godina, sa svim učincima i rizicima koje bi takav zaokret donio. Ono što komentator ne izriče, spoznaja je koja se provlači između redaka: da šest država nije u stanju „vlastitim snagama“ – nego jedino uz pomoć drugih – ostvariti nacionalni razvoj ni približiti se minimalnom standardu razvijenosti kakav je već dosegnut unutar Europske unije. Boldana mjesta istaknuo je urednik Hrvatskog neba.

 

U svečanim govorima možda se još spominje, ali zapravo gotovo nitko više u to ne vjeruje: Proširenje Europske unije na šest zemalja Zapadnog Balkana – ili samo neke od njih – u sljedećem desetljeću smatra se krajnje nerealnim. Već s trenutnih 27 zemalja članica EU je u vanjskopolitičkim, proračunskim i drugim pitanjima koja zahtijevaju jednoglasan odgovor, često jedva, ako uopće, sposoban za djelovanje. A što bi tek bilo kada bi Unija imala 33 članice. Zamislimo što bi značilo kada bi Srbija kao zemlja članica imala pravo veta pri donošenju odluka o postupanju EU-a prema Rusiji.

Doduše, Europskoj uniji ne može biti svejedno kako se razvija njezino balkansko dvorište, koje je sa svih strana okruženo zemljama članicama. Stoga je prije nekoliko godina s državama te regije bilateralno sklapala sporazume o stabilizaciji i pridruživanju. Ti su sporazumi bili zamišljeni kao međustupanj na putu prema punopravnom članstvu. No kako je ono postalo nerealno, postavlja se pitanje koju ponudu EU i njezine članice sada mogu podastrijeti balkanskim državama, ponudu koja bi bila realna, a regiji ujedno dovoljno primamljiva da se odupre autokratskim stranputicama, održi na životu reformske procese ili ih tek pokrene. Recept, koji se stalno iznova spominje, glasi: Primimo balkanske države kao punopravne članice jedinstvenog europskog tržišta. Drugim riječima, ponudimo im punopravno gospodarsko sudjelovanje, ali bez utjecaja na donošenje političkih odluka EU-a.

Među zagovornicima te ideje jest i dugogodišnji zastupnik u EP-u Elmar Brok, koji je i član predsjedništva CDU-a. Brok je u obnašanju dužnosti europarlamentarca od 1980., dakle u četiri desetljeća, doživio šest valova proširenja Europske unije. To što se ozračje nedavno dugoročno promijenilo, Brok smatra razumljivim: „Francuski predsjednik s pravom zahtijeva da se Europska unija reformira prije novih proširenja.“ Pa i da neka balkanska država sada uspije okončati pristupne pregovore na zadovoljstvo Europske komisije, nije vjerojatno da bi njezin ulazak u članstvo bio ratificiran u Europskom parlamentu i u parlamentima [svih] zemalja članica. Očekivati je da će pojedine zemlje članice iznositi stalno nove razloge za odgodu. Neizbježno razočaranje u balkanskim zemljama koje bi imale za posljedicu takve odgode otvorilo bi Rusiji, Turskoj, arapskim državama i Kini mogućnost vršenja sve većeg utjecaja u regiji. A to nikako ne može biti u interesu EU-a“, smatra Brok.

Stoga su potrebna „realna međurješenja“ koja bi ljudima u regiji donijela opipljive koristi, a koja bi ujedno poduprle članice EU-a. Za to postoji provjereni put: „Članstvo u Europskom gospodarskom prostoru (EGP). Članice EGP-a imaju potpuni pristup europskom tržištu sa svim pravima i obvezama, i za njih vrijedi pravo EU-a. Ali one nisu članice u institucijama EU-a. To s Norveškom, Islandom i Lihtenštajnom funkcionira na obostrano zadovoljstvo.

Europski gospodarski prostor osnovan je 1994. s ciljem da se odredbe jedinstvenog tržišta EU-a prošire na zemlje Europskog udruženja slobodne trgovine (EFTA). Nakon uspješno završenih pregovora o prijamu u EGP Švedska, Austrija i Finska otišle su korak dalje i postale članicama EU-a. Druge zemlje, primjerice Norveška, odlučile su ne poduzeti taj zadnji korak. „Članstvo u EGP-u svojevrstan je ’osnovni kamp’. Tko odande želi načiniti korak dalje do punopravnog članstva, to može, ali ne mora učiniti. Budući da za pristup EGP-u mora biti ispunjeno do 70 posto kriterija potrebnih za punopravno članstvo u Europskoj uniji, put do tamo nije predugačak.“

Na prigovore iz balkanskih država da je ponuda članstva u EGP-u tek „ponuda drugorazrednog članstva“ i da ju stoga odbijaju, Brok odgovara: „Prvo, opcija punopravnog članstva, realno gledano, godinama će zbog raznih razloga biti nevjerojatna. Stoga bi nastavak stremljenja prema tom cilju samo doveo do razočaranja. S druge strane, punopravno članstvo u EGP-u bio bi važan i realan korak koji bi svim uključenim zemljama omogućio velike gospodarske prednosti, a građanima Balkana opipljiva poboljšanja.

No bi li gospodarstva zapadnobalkanskih država uopće bila dorasla pritisku konkurencije na europskom unutarnjem tržištu? Zar ne postoji opasnost da bi cijele branše podlegle pred tržišnom snagom europskih koncerna s velikim kapitalom kada bi se tržišta otvorila bez ograničenja? „Tome bi se moglo doskočiti asimetričnim rješenjima“, objašnjava Brok. „Tržišta ne bi bila odmah u cijelosti otvorena. Određene branše bile bi zaštićene prijelaznim rokovima od nekoliko godina. Za to vrijeme konkurentnost zaštićenih branši mogla bi se ciljano poticati sredstvima iz fondova Europske unije.“ Brok ističe da su sve istočnoeuropske države koje su pristupile Europskoj uniji sa slabim gospodarstvima, otada doživjele snažan, a neke i nagli gospodarski rast. To bi se isto tako moglo očekivati za balkansku šestorku.

Iako ideje za koje se zauzima Brok kruže već godinama, ne može se reći da su one usidrene u javnom diskursu balkanskih država. Tamo su još „proeuropljani“, oni koji to jesu, opčinjeno usredotočeni na punopravno članstvo. Europska unija, koju u tom pitanju predstavlja povjerenik za proširenje Olivér Várhelly, podupire takvu percepciju tvrdeći i dalje da je punopravno članstvo realan cilj koji države kandidatkinje mogu ostvariti vlastitim snagama.

      (Prevela J. G.)

Izvor

STOPP DER EU-ERWEITERUNG: Was tun mit dem Balkan? VON MICHAEL MARTENS, WIEN-AKTUALISIERT AM 01.01.2021

Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara