Dr. sc. Dubravko Ljubić: Za proglašenje bilo čega u Republici Hrvatskoj, po Ustavu je nadležan jedino Hrvatski sabor

0

 

 

Bivstvovanje u Lijepoj našoj sve češće ima samo privid realnosti. Život u nas nije zbilja, već matrica koja se periodički ponavlja, pri čemu samo sretnici imaju mogućnost napuštanja vlastitog doma. S druge strane dom je prestao biti utočište jer svaka inspektorska šuša može po njemu krstariti i bez potrebnog sudskog naloga. Ljudi zaziru od drugih ljudi iz razloga što normalne komunikacije više nema ili iz razloga nepovjerenja prema okolini koja vas može denuncirati ukoliko se ne pridržavate mjera upitne legalnosti i učinkovitosti, a što za sobom povlači deliktnu odgovornost različitog intenziteta. Iako zdravi ljudi notorno ne mogu nikog zaraziti, upravo se njima prezentno i neselektivno nameću ograničenja kretanja, rada, okupljanja ili uživanja vlasništva.

Čim otvorimo oči, sredstva javnog informiranja već počinju svoj zluradi pir zasipajući nas brojkama koliko ima nesretnika, ne zna se zaraženih ili bolesnih, sa ili bez simptoma covid 19; zatim koliko se osoba bolnički liječi te koliko je ljudi jučer umrlo bez navođenja razloga smrti. Prisiljeni smo gutati podatke koji su bez ozbiljnije razčlambe i analize zapravo irelevantni, osim ako se u obzir ne uzme njihovo sanitarno djelovanje na zdrav razum.

To me podsjeća na dane studiranja pri čemu je jedan od kolegija bio statistika, znanost kojoj je primarna svrha uvjeriti puk kako im je trenutna vlast zapravo jedina i najbolja. Na besciljnost stupidnog gomilanja brojaka tada su upućivali i pisci udžbenika spominjući pri tom, primjerice, jednu analizu koja je statistički utvrdila da u seoskim sredinama sa porastom broja djelatnih kinematografa , proporcionalno raste i broj krava te je uvećana proizvodnja mlijeka. Besmislenost krajnjeg zaključka dokazala je empirija s obzirom na činjenicu da se je broj krava i proizvodnja mlijeka održala na istoj razini i po zatvaranju kinematografa.

No, sve to skupa nije važno. Ono što nam garantira svjetlu budućnost jest činjenica da naši dužnosnici, barem prema vlastitim deklaracijama, znaju sve, mogu sve, dok su njihove misli jedini mjerodavni orijentir za kreiranje mnijenja širokih narodnih masa, ili kako se to popularno među vladajućima zna reći, politički nepismenih marginalaca koji ništa ne razumiju i k tome ne čitaju s razumijevanjem. Danas je jedino važno ne sumnjati u ispravnost mjera i politika vlasti koja se sve više seli u ruke egzekutive, ili još gore u ruke nekih paradržavnih fantomskih tvorevina iza kojih se vlast uspješno skriva, iako je nekim čudom Lijepa naša ustavom određena kao parlamentarna demokracija. Centri moći realno se sele u stožere ili piramide. Jer u tim oblicima vlast dobro vlada slušajući pri tome i struku, ma što god to značilo. A da u nas sadržaj društvenih odnosa određuje isključivo struka u polju svoje ekspertize, bjelodano je i nedvojbeno razvidno već iz činjenice da nam mjere zdravstvene zaštite propisuje tijelo na čijem je čelu ministar policije. On barem znade kako se virus treba pratiti i kako ga obuzdati uz primjenu tjelesne sile u kriznim situacijama.

Vladajući se, dakle, povremeno skrivaju iza struke, a malo i iza institucije Ustavnog suda koji je netom sve stožerne mjere donesene od perjanica stožerne stranke proglasio poduzetim u skladu s ustavom i zakonom. Ovdje je interesantno kao je upravo struka, ali ona pravnička, zaboravila urbi et orbi napomenuti kako su ovlasti Ustavnog suda i njegov ustavnosudski aktivizam ograničeni zabranama rušenja demokratskog poretka, narušavanja teritorijalnog integriteta te ugroze financijske sigurnosti zemlje. Pa stoga, kao i u slučaju lex Agrokora, nitko tko se iole razumije u ustavno sudovanje nije očekivao donošenje od strane Ustavnog suda rješidbe koja bi već drugi dan uzrokovala milione tužbi s osnove naknade štete, čija bi financijska bilanca bacila državu na koljena.

S obzirom na činjenicu da nam bolest nije očito bila dovoljna pokora u shvaćanju okolnosti kako smo za propuste u vlastitom djelanju, primjerice prilikom izbornog procesa, sami krivi, zadesile su nas i, kako to Ustav definira, stanja velikih prirodnih nepogoda. Dogodio nam se potres kao nepogoda koju će vlast pamtiti po tome što su u njoj stradali dva Srbina, jedna curica iz miješanog braka i nekoliko doseljenih Hrvata. I tek što nas je druga pošast pogodila, ničim izazvan predsjednik vlade proglašava katastrofu, dok predsjednik države traži uvođenje izvanrednog stanja.

Ako su pod pojmom “katastrofom” daje ocjena svog dosadašnjeg obnašanja vlasti, treba im čestitati na samokritičnosti. No, za sve one skeptike koji su Ustav makar i slučajno imali u rukama potpuno je jasno da on niti poznaje riječi “katastrofa”, niti pojam “izvanrednog stanja”. Jedino što Ustav u članku 17., uređuje mogućnost ograničenja prava i sloboda građana u doba ratnog stanja, neposredne ugroženosti i jedinstvenosti države te velikih prirodnih nepogoda. Uzgred rečeno, niti Zakon o vladi ne poznaje mogućnost da bi Vlada proglašavala bilo što, odnosno da bi njihova deklaracija bila nešto više od političkog akta bez sadržaja poduzetog radi prikrivanja vlastite neorganiziranosti. Jasnoće radi, za eventualno proglašenje bilo čega u Republici Hrvatskoj, na temelju odredaba članka 2., članka 17. i članka 80. Ustava nadležan je jedino Hrvatski sabor, iznad kojega već odavno nije samo Bog. Samo u slučaju nemogućnosti njegovog sazivanja, a glede ograničavanja temeljnopravne sfere, Ustav propisuje i određene ovlasti tijela izvršne vlasti, ograničenog dometa i trajanja.

Projekt Velebit/https://projektvelebit.com/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara